Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Preddiplomski studij Informatologija

Marinela Šmider

Autorsko pravo i otvoreni pristup informacijama

Završni rad

Mentor: izv. prof. dr. sc. Damir HasenayKomentor: mr. sc. Maja Krtalić

Osijek, 2009.

SADRŽAJ

Sažetak 3

1. Uvod 4

2. Postanak i razvoj autorskog prava 5

2.1. Razdoblje do nakladničkih i autorskih privilegija 5

2.2. Razdoblje nakladničkih i autorskih privilegija 6

2.3. Razdoblje zakona i međunarodnih ugovora 6

3. Pojam i sadržaj autorskog prava 9

3.1. Sadržaj autorskog prava 10

3.1.1. Autorska imovinska prava 10

3.1.2. Autorska moralna prava 11

4. Autorska djela i nositelji autorskog prava 11

4.1. Nositelji autorskog prava 13

4.1.1. Prijenos autorskog prava 13

5. Autorskom pravu srodna prava 14

6. Otvoreni pristup informacijama 15

6.1. Kako omogućiti otvoreni pristup? 16

6.2. Odnos znanstvenika kao autora prema autorskom pravu 17

6.3. Slobodan pristup ocijenjenim znanstvenim informacijama 18

7. Zaključak 20

8. Literatura 21

2

SAŽETAK

Rad se temelji na problematici autorskog prava, značenju otvorenog pristupa

informacijama, te utjecaju autorskog prava na omogućavanje takvog pristupa, usmjeravajući se

pri tome na otvoreni pristup prvenstveno znanstvenim informacijama.

Na samom početku potrebno je osvrnuti se na najbitnije događaje i najbitnija razdoblja iz

povijesti razvoja autorskog prava, te na to kako su se njegovo značenje i važnost mijenjali

tijekom tih razdoblja.

Zatim, potrebno je objasniti smisao autorskog prava u suvremenom svijetu, te posebno

objasniti njegov sadržaj, odnosno razlike između autorskih imovinskih i autorskih moralnih

prava.

Važno je utvrditi i djela na koje se autorsko pravo odnosi, odnosno definirati pojam

autorskog djela, te ukazati na nositelje autorskog prava, odnosno osobe koje mogu raspolagati

autorskim pravom, kao i na načine na koje se ta prava mogu stjecati .

Kako mnogi zakoni, pa tako i hrvatski, u svom nazivu imaju i pojam autorskom pravu

srodna prava, objašnjava se na što se točno misli pod tim pojmom, odnosno koja su to srodna

prava autorskom pravu.

Na kraju, donosi se objašnjenje pojma otvorenog pristupa informacijama, na koje se sve

načine ono postiže, kakvu ulogu pri tome ima autorsko pravo, te na koji način autori znanstvenici

gledaju na autorsko pravo.

Ključne riječi: autorsko pravo, autorska djela, autor, otvoreni pristup.

3

1. Uvod

Autorsko pravo je vrlo širok pojam koji nema jedno točno određeno značenje, već je to

pojam koji se povezuje uz više značenja i tumačenja. Također, pojam je to koji otvara mnoga

pitanja i nedoumice oko korištenja autorskih djela.

Ukratko i jednostavno, može se reći da autorsko pravo daje autoru dvije vrste prava1:

pravo da koristi svoj vlastiti rad, na bilo koji način i u bilo koje svrhe, odnosno, ukoliko

pravo prenese na drugu osobu, da ta osoba ima pravo koristiti rad,

te svojevrsno pravo zaštite ili, može se reći i zabrane drugome da koristi autorsko djelo

bez autorova prethodnog dopuštenja.

Autori se vrlo često odriču svoga autorskog prava, te ga, u najvećem broju slučajeva,

prenose izdavaču, i to ponajprije u zamjenu za objavljivanje djela. Stekavši to pravo, izdavač

preuzima sve povlastice koje ono obuhvaća, dok autor iste te gubi.

Dobro smo upoznati sa silnim promjenama i mogućnostima koje su se pojavile razvojem

Interneta. Jedna od tih mogućnosti jest i otvoren pristup informacijama koji je posebno značajan

znanstvenicima kako bi što prije došli do novosti u znanstvenom svijetu te do rezultata

istraživanja. Kako je riječ o otvorenom, pa tako i slobodnom, pristupu informacijama, vrlo je

važno obratiti pozornost na poštivanje ili nepoštivanje autorskih prava prilikom omogućavanja

takvog pristupa.

2. Postanak i razvoj autorskog prava

1 Usp. Jones, Hugh. Publishing Law. London and New York: Routledge, 1996. Str. 12.

4

O samom nastanku autorskog prava postoje različite teze i teorije, kao i o određivanju

vremena pojave autorskog prava u današnjem smislu. Negdje se navodi kako se o autorskom

pravu može govoriti tek od 15. stoljeća, odnosno od pojave tiska, dok drugi izvori navode kako

je ono poznato iz mnogo ranijih vremena2. Ipak, može se reći, da je najtočnije i najrelevantnije

vrijeme ipak 18. stoljeće i to upravo zbog zakonskog priznavanja autorskog prava3. Naime, 1710.

godine u Engleskoj donešen je prvi zakon o autorskom pravu.

Kako ne bi došlo do mišljenja kako su ostala spomenuta razdoblja samo irelevantni

navodi, izuzetno je važno ukazati na tri razdoblja razvoja autorskog prava4:

razdoblje do nakladničkih i autorskih privilegija,

razdoblje nakladničkih i autorskih privilegija,

razdoblje zakona i međunarodnih ugovora o autorskom pravu.

2.1. Razdoblje do nakladničkih i autorskih privilegija

Razdoblje do nakladničkih i autorskih privilegija je razdoblje starog i većeg dijela

srednjeg vijeka. Prema istraživanjima u starom Rimu, unatoč nepostojanju posebnih pravila o

autorskom pravu, odnosno o pravima autora književnih djela, postojali su posebni odnosi između

autora i nakladnika, te, isto tako, i između autora i priređivača predstava5.

Proizvodnja knjiga odvijala se na način da je čitač čitao tekst, dok su ga pisari pisali.

Rukopise su nakladnici kupovali od autora. Uz pravo vlasništva rukopisa, nakladnik je stekao i

pravo umnožavanja i prodaje umnoženih primjeraka, odnosno pravo izdavanja djela. Sukladno

tomu, priređivači predstava kupnjom rukopisa dobili su pravo prikazivanja djela.

Kao što je već spomenuto, nisu postojala nikakva posebna pravna pravila kojima bi se

zaštitila prava autora, ali tada pravila nisu niti bila potrebna jer su autori dobivali potrebnu

materijalnu pomoć i počasti6.

Što se tiče srednjeg vijeka, umnožavanje knjiga obavljalo se prepisivanjem koje je bilo

2 Usp. Jones, Hugh. Nav.dj., str. 12-13.3 Usp. Henneberg, Ivan. Autorsko pravo. 2. izmijenjeno i dopunjeno izd. Zagreb: Informator, 1996. Str. 11.4 Usp. Isto.5 Usp. Dock,M.-C. Etude sur le droit d'auteur.Paris, 1963. Str. 7-8. Citirano prema: Henneberg, Ivan. Nav.dj., str.

12.6 Usp. Isto, str. 13.

5

slobodno. To je posljedica toga što je većina djela u to vrijeme ostajala anonimnim7.

Iz svega navedenoga, može se zaključiti kako tadašnji uvjeti nisu pogodovali razvoju

autorskih prava u suvremenom smislu, a još manje razvoju zakona koji bi štitili navedena prava.

2.2. Razdoblje nakladničkih i autorskih privilegija

Sredinom 15. stoljeća8, već svima dobro poznato, došlo je do razvoja tiska. Tisak je donio

nove i do tada nezamislive mogućnosti umnožavanja, a time i stavljanja u prodaju velikog broja

knjiga. Kao i u suvremenom nakladništvu, autori su ulagali puno svoga vremena, rada i truda

kako bi stvarali nova djela, dok su nakladnici, s druge strane, ulagali svoj novac u tiskanje i

promociju istih tih djela. S vremenom, troškovi su se povećali, te je nakladniku bila potrebna

zaštita od konkurencije, odnosno potreba da ima isključivo pravo prodaje izdanja tijekom

određenog vremena, kako bi mu se ulaganje isplatilo. Prema tome, kako bi se zaštitili nakladnici,

a na taj način i omogućio razvoj nakladničke djelatnosti, nakladnicima su priznavane

individualne privilegije. Navedenim privilegijem nakladnik je jedini imao pravo umnožavanja i

prodaje određenog dijela u određenom vremenu, dok je drugim nakladnicima bilo zabranjeno

tiskati ili prodavati isto to djelo, uz prijetnju novčanom kaznom, te oduzimanjem neovlašteno

umnoženih primjeraka9.

Navedeni privilegiji nazivaju se nakladničkim, dok se krajem 15. stoljeća i u 16. stoljeću

pojavljuju i autorski privilegiji, koji su služili autorima kao svojevrsno priznanje za njihov rad i

trud10.

S vremenom, privilegiji su, osim štićenja interesa nakladnika, dobili drugo značenje, oni

su, naime, postali instrumentima cenzure11, budući da je vrijeme pokazalo kako tisak može biti

poprilično opasan, pogotovo kao politički opasno sredstvo, te je bilo nužno zabraniti sva izdanja

bez prethodne dozvole.

7 Usp. Isto.8 Johannes Gutenberg, 1450. godine.9 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 13-14.10 Usp. Isto, str. 14.11 Usp. Isto.

6

2.3. Razdoblje zakona i međunarodnih ugovora

Prvi zakon o autorskom pravu donešen je 1710. godine u Engleskoj, a do njegovog

stupanja na snagu došlo je iz sljedećih razloga. Naime, 1556. godine u Engleskoj12 osnovana je

organizacija knjižara čija je uloga bila nadziranje tiskanja spisa. 1662. Parlament je donio

"Licensing Act", akt kojim je onemogućeno tiskanje knjiga bez prethodne dozvole i upisa u

registar navedene organizacije. Ime autora i nakladnika moralo je biti naznačeno na svim

publikacijama, no za povredu njihovih prava nisu predviđene nikakve posebne sankcije13.

Akt nije dugo bio na snazi, smatra se da je do njegovog isteka došlo 1695. godine,

prvenstveno zbog monopola organizacije knjižničara nad cjelokupnim izdavaštvom i autorskim

pravima14, dok su pri tome prava autora i prava nakladnika ostavljena potpuno nezaštićenima.

Takva situacija rezultirala je donošenjem prvog zakona o autorskom pravu, poznatijem

kao zakon kraljice Ane, 1710. godine. Prema tom zakonu, pravo tiskanja u roku od 21 godine

dano je autorima knjiga koje su već tiskane, te 14 godina od objave knjige za autore knjiga koje

još nisu tiskane. I dalje je uvjet bio upis naslova u registar organizacije knjižara. Nadalje,

pojavljuje se i jedan novi uvjet, tzv. obvezni primjerak, odnosno obveza deponiranja devet

primjeraka knjige za potrebe knjižnica i sveučilišta15.

Tijekom 18. stoljeća, osim u Engleskoj, zakoni o autorskom pravu donosili su se i u

drugim državama, a navedeni je zakon postao temelj angloameričkog sustava autorskog prava.

Važno je napomenuti kako je jedina razlika između zakona i ranijih privilegija bila upravo u

tome što je u slučaju privilegija autorsko pravo priznavano samo u ponekim slučajevima, dok je

zakonom ono priznavano općenito. Također, priznata su samo pojedina autorska imovinska

prava, moralna prava nisu nigdje bila navedena.

Tijekom 19. stoljeća, osim za književna djela, priznavanje autorskih prava počelo se širiti

i na druga djela, poput kiparskih, dramskih, glazbenih i slično. U Francuskoj je, između ostalih

akata, donesen i zakon kojim su prava nasljednika autora produljena na 50 godina od autorove

smrti, što je postao opći rok za dugi niz godina16.

12 Usp. Copinger and Skone James: On Copyright, London, 1971. str. 7-8. Citirano prema: Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 15.

13 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 15.14 Usp. Clark, Robert. Licensing Act (1662).// The Literary Encyclopedia. URL:

http://www.litencyc.com/php/stopics.php?rec=true&UID=1407 (2009-07-16)15 Usp. Henneber, Ivan. Nav.dj., str 15-16.16 Usp. Isto, str. 18-19.

7

Svi postojeći zakoni vrijedili su samo na i za teritorij određene države, te nije bilo

moguće međunarodno priznavanje autorskog prava u slučaju npr. prijevoda književnih djela i

izdavanja tako prevedenih djela. Budući da je to bio veliki nedostatak, već 1840. godine između

Austrije i Sardinije došlo je do sklapanja dvostranog ugovora, a nakon toga uslijedili su brojni

drugi ugovori17.

Uskoro je prihvaćen i prijedlog o sklapanju konvencije kojom bi se stvorila međunarodna

unija za priznavanje prava autora. Konvencija je kasnije prozvana Bernskom konvencijom i

postala je prvi višestrani međunarodni ugovor o autorskom pravu18. Od ostalih međunarodnih

ugovora važno je spomenuti19:

Univerzalnu konvenciju o autorskom pravu,

Nairobijski ugovor o zaštiti olimpijskog simbola,

Američke konvencije o autorskom pravu,

Ugovor o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WCT).

O povijesnim prilikama i razvoju autorskog prava kroz povijest moglo bi se još mnogo

toga izdvojiti i istaknuti, no ovdje ćemo se ipak zadržati samo na kratkom osvrtu.

Što se tiče hrvatskog Zakona o autorskom pravu (ZAP), on je nastao preuzimanjem

Zakona o autorskom pravu iz 1979. s izmjenama i dopunama iz 1986. i 1990. Zakon je

noveliran20 zakonom od 1993. godine, te je 1999. objavljen pročišćeni tekst zakona21.

Novi, moderni zakon, koji je usklađen s najnovijim međunarodnim ugovorima i

smjernicama Europske Unije, Sabor Republike Hrvatske donio je 1. listopada 2003. godine.

Nadalje, 2007. godine sabor je izglasao izmjenu i dopunu navedenog zakona22. Važeći Zakon o

autorskom pravu iz 2003. godine sastoji se od sljedećih dijelova23:

I. Uvodne odredbe

II. Autorsko pravo

III. Srodna prava

IV. Ostvarivanje prava

17 Usp. Isto, str. 21.18 Usp. Isto, str. 22.19 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 45.20 Unijeti/unositi neku novu pojedinost u zakon 21 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 42.22 Usp. ZAMP – Zaštita autorskih muzičkih prava. URL: http://www.zamp.hr/zakoni/autori_hr.htm (2009-07-16)23 Usp. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. URL:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/306987.html (2009-07-10)

8

V.Zaštita prava u slučaju povrede

VI. Kaznene odredbe

VII. Područje primjene zakona

VIII. Prijelazne i završne odredbe

3. Pojam i sadržaj autorskog prava

Sam naziv autorsko pravo potječe od latinske riječi auctor, što označava začetnika,

stvoritelja, te umnožitelja. No danas, u suvremenim jezicima, naziv označava tvorca ili

stvaratelja, odnosno kreatora intelektualne tvorevine24. Budući da je to vrlo široko značenje, ono

zapravo obuhvaća "...pravo autora tvorevine s područja književnoga, glazbenog i drugog

umjetničkog stvaralaštva i tvorevina s područja tehničkog stvaralaštva."25 Ipak, naziv se u većini

slučajeva koristi u ne toliko širokom značenju, već samo u pogledu tvorevina s književnog,

umjetničkog i znanstvenog područja.

Također, autorsko pravo nije jedini naziv koji se upotrebljava za ovu vrstu prava.

Književno i umjetničko vlasništvo samo je jedan od naziva. Izraz se razvio u 18. stoljeću i

potječe od činjenice da autori stvaraju književna i umjetnička djela, te su ona, prema tome,

njihovo vlasništvo26.

Zatim, pojam intelektualnog vlasništva upotrebljava se kao zajednički naziv kako za

književno i umjetničko stvaralaštvo, tako i za industrijsko vlasništvo. Kako bi se riješile moguće

nedoumice i donijelo dodatno objašnjenje, intelektualno vlasništvo odnosi se točno na27:

autorsko pravo – književna, umjetnička i znanstvena djela;

autorskom pravu srodna prava – pravo umjetnika izvođača, proizvođača fonograma, te

organizacija za radiodifuziju;

pravo industrijskog vlasništva – izumi na svim područjima ljudske djelatnosti,

industrijsko obličje (uzorci i modeli), zaštitni znakovi (žigovi), trgovačka imena i nazivi,

te zaštita od nepravilnog tržišnog natjecanja;

znanstvena otkrića, te ostala prava na industrijskom, znanstvenom, književnom i

umjetničkom području, a da pripadaju intelektualnoj djelatnosti.

24 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 1.25 Šuman, J. Komentar Zakona o zaštiti autorskog prava. Beograd, 1935. Str. 1. Citirano prema: Henneber, Ivan.

Nav.dj., str. 1.26 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 2.27 Usp. Isto, str. 2-3.

9

Unatoč svim navedenim mogućim nazivima, autorsko pravo je ipak naziv koji se najčešće

koristi. Isto tako, sam pojam može se definirati s dva gledišta: u objektivnom, te u subjektivnom

smislu.

U objektivnom smislu označava "...skup pravnih pravila kojima se uređuju pravni odnosi

glede intelektualnih tvorevina s književnog, znanstvenog i umjetničkog područja."28

U subjektivnom smislu to je pravo koje autoru intelektualne tvorevine s književnog,

znanstvenog i umjetničkog područja, daje direktnu vlast u pogledu te iste tvorevine, odnosno

autorskog djela. Važno je napomenuti kako je to isto pravo Općom deklaracijom o pravima

čovjeka UN-a proglašeno jednim od temeljnih prava čovjeka i građanina29.

Važno je osvrnuti se i na vremensko ograničenje trajanja autorskog prava. To ograničenje

zapravo varira od države do države, no prema našem Zakonu pravo traje za autorova života, te

sedamdeset godina nakon njegove smrti30.

3.1. Sadržaj autorskog prava

Iako je autorsko pravo zapravo najveća privatnopravna vlast u pogledu autorskog djela31,

ta vlast nikako nije neograničena, iako se ograničenja odnose na mogućnost ostvarivanja prava, a

ne na sam sadržaj prava. Sukladno sadržaju autorskog prava, ono u subjektivnom smislu

obuhvaća32:

autorska imovinska prava,

autorska moralna prava.

3.1.1. Autorska imovinska prava

Ukratko, to su prava koja autoru svojeg djela omogućuju iskorištavanje svojega djela na

bilo koji način, vremenski su ograničena i prenosiva su među živima i u slučaju smrti.

Dakle, prema ovome, autor ima pravo nekoj drugoj osobi dati autorizaciju za iskorištavanje

svojega djela, pri čemu to odobrenje može biti slobodno, odnosno bez plaćanja određene

28 Gliha, Igor. Autorsko pravo: zbirka propisa, uvodni tekst, stvarno kazalo. Zagreb: Informator, 2000. Str. 1.29 Usp. Isto.30 Usp. čl. 99. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. 31 Usp. Gliha, Igor. Nav.dj., str. 1.32 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 4.

10

naknade, ali i uz plaćanje određene naknade. Naime, u hrvatskom Zakonu o autorskom pravu

istaknuto je kako autoru pripada naknada33 ukoliko je njegovo djelo iskorištavano od strane

druge osobe. Također, prema ZAP-u34 ovo pravo obuhvaća35:

pravo reproduciranja (umnožavanja) – pravo izrade jednog ili više primjeraka autorskog

djela u bilo kojem obliku i na bilo koji način, odnosno bilo kojim sredstvom. Primjerci

nastaju fiksiranjem djela na materijalnu podlogu, dok načini umnožavanja mogu biti

različiti: grafički postupci, fotokopiranje i drugi fotografski postupci, zvučno ili vizualno

snimanje, djela arhitekture, pohrana djela u elektroničkom obliku;

pravo distribucije (stavljanja u promet) – putem prodaje, iznajmljivanja, te posudbe

knjiga iz određenih javnih knjižnica.

pravo priopćavanja autorskog djela javnosti - pravo javnog izvođenja, pravo javnog

prikazivanja scenskih djela, pravo javnog prenošenja, pravo javnog priopćavanja

fiksiranog djela, pravo javnog prikazivanja, pravo radiodifuzijskog emitiranja, pravo

radiodifuzijskog reemitiranja, pravo javnog priopćavanja radiodifuzijskog emitiranja,

pravo stavljanja na raspolaganje javnosti;

pravo prerade – pravo na prevođenje, prilagođavanje ili na bilo kakvu drugu potrebnu

preradu autorskog djela.

3.1.2. Autorska moralna prava

Prava su koja štite osobne interese autora, naravno, vezane uz njegovo autorsko djelo,

neprenosiva su među živima, dok su u slučaju smrti autora djelomično prenosiva, a u nekim

državama su i neograničenog vijeka trajanja. Obuhvaćaju36:

pravo prve objave;

pravo na priznanje autorstva;

pravo na poštivanje autorskog djela, te čast i ugled autora;

pravo pokajanja – pravo povlačenja djela iz prometa, odnosno uskraćivanje daljnjeg

korištenja već objavljenog djela.

33 Usp. čl. 13. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima34 Kratica koja se koristi za Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima35 Usp. čl. 18.-21.;31. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima36 Usp. čl. 14.-17. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima

11

Uz ovu glavnu podjelu, ZAP propisuje i druga prava autora, a to su: pravo na naknadu,

pravo slijeđenja, te ostala druga prava37.

4. Autorska djela i nositelji autorskog prava

Autorska djela jesu intelektualne tvorevine s književnog, znanstvenog i umjetničkog

područja, koje su rezultat kreativnog, odnosno stvaralačkog rada autora. Dakle, da bi se djelo

smatralo autorskim djelom ono mora biti originalno djelo, mora imati autorski karakter, odnosno

mora biti ljudska tvorevina, te treba biti s književnog, znanstvenog i umjetničkog područja.

Vrlo je važno napomenuti kako sama ideja, izražaj, postupak, metoda rada ili matematički

koncept nisu predmet autorskog prava, sve dok nisu izraženi u zamjetljivom obliku. Što znači da

moraju ili biti fiksirani na materijalnu podlogu ili izraženi govorom, pokretima tijela ili

izvedbom zvukova38.

Autorsko pravnu zaštitu uživaju autorska djela u cjelini, ali i nedovršena autorska djela, te

naslovi i dijelovi autorskih djela.

Prerade i različite obrade postojećih autorskih djela koje sadrže određeni element

originalnosti, i same su autorska djela, kao što su npr. prijevodi, adaptacije književnog djela u

kinematografsko, obrada glazbenog djela za drugi izvođački sastav i slično39.

Ukoliko raspored građe unutar zbirke predstavlja samostalnu intelektualnu tvorevinu,

tada je i zbirka autorsko djelo40, što se ne odnosi na sadržaj, odnosno građu od koje se zbirka

sastoji, već na zbirku kao cjelinu. Ovo se odnosi i na baze podataka41.

Pod pojmom autorska djela smatra se iduće42:

jezična djela (pisana, govorna, računalni programi);

glazbena djela (s riječima ili bez);

dramska i dramsko-glazbena djela;

koreografska i pantomimska djela;

djela likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, grafika);

djela arhitekture;

37 Usp. čl. 32.-40. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima38 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 82.39 Usp. Gliha, Igor. Nav.dj.,str. 5.40 Usp. Isto, str. 5-6.41 Usp. čl. 7. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima42 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 89.

12

djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog obličja;

fotografska, te djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom;

kinematografska, te djela stvorena na način sličan kinematografskom (audiovizualna

djela);

kartografska djela;

crteži, planovi, skice i plastična djela što se odnose na znanstvena i umjetnička područja.

Predmetom autorskog prava nisu dnevne novosti, te druge medijske informacije, zatim,

službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva (zakoni, sudske odluke, odluke

upravne vlasti, standardi, izvješća, pravilnici i slično), te otkrića43.

4.1. Nositelji autorskog prava

Prvi i glavni nositelj autorskog prava jest sam autor, koji samim činom stvaranja

autorskog djela, bez ispunjavanja posebnih zahtjeva, postaje nositeljem prava. U pravilu,

autorsko djelo može stvoriti samo fizička osoba, iako se prema nekim zakonima nositeljima

navode i poneke pravne osobe, npr. u slučaju kompjuterskih programa gdje je nositelj naručitelj

programa44.

Budući da se kod nekih vrsta autorskih djela pojavljuje problem određivanja izvornog

nositelja autorskog prava, autorom djela smatra se osoba čije je ime, pseudonim ili umjetnički

znak na tom djelu označen. Naravno, autor ima pravo djelo označiti pseudonimom koji je

nepoznat ili ostaviti djelo anonimnim, odnosno ne označiti ga. U takvim slučajevima, prema

ZAP-u, autorom se smatra nakladnik koji je izdao djelo ili, ukoliko je djelo objavljeno, a nije

izdano, osoba koja je djelo zakonito objavila45.

Veliki broj djela nastaje suradnjom više autora, te je tada riječ o koautorstvu. Udio svakog

koautora određuje se prema njegovim stvarnim doprinosima, ukoliko ugovorom između koautora

nije drugačije određeno. To je nedjeljivo pravo svih koautora, te je za bilo kakav postupak s

djelom potreban pristanak svih koautora46.

43 Usp. čl. 8. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima44 Usp. Gliha, Igor. Nav.dj., str. 6-7.45 Usp. čl.12. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima46 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 117-118.

13

4.1.1. Prijenos autorskog prava

Već je ranije spomenuto kako su autorska imovinska prava prenosiva među živima, a do

prijenosa dolazi na temelju zakona ili ugovora, dok do prijenosa imovinskih i moralnih prava u

slučaju smrti autora dolazi nasljeđivanjem. Nasljednik može biti samo osoba koju je autor,

odnosno nositelj autorskih prava odabrao, te ista ta mora biti naznačena u pravomoćnom rješenju

o nasljeđivanju47.

Neki od ranije spomenutih ugovora kojim se prenose autorska imovinska prava među

živima jesu48:

nakladnički ugovor;

ugovor o izdavanju glazbenog djela;

ugovor o prikazivanju;

ugovor o izvedbi;

ugovor o zvučnom snimanju;

ugovor o kinematografskom djelu.

S obzirom na temu rada, izdvojit će se samo nakladnički ugovor, o kojemu je bilo već

riječ u prvom poglavlju. Dakle, nakladničkim ugovorom autor, odnosno nositelj autorskog prava,

prenosi pravo umnožavanja, te pravo izdavanja djela na određenog nakladnika, dok se isti taj

nakladnik obvezuje na izdavanje djela na ugovoreni način, te na svoj trošak, uz plaćanje

ugovorene naknade autoru. Pojednostavljeno, autor mora u određenom roku nakladniku dostaviti

rukopis, koji opet u određenom roku mora umnožiti djelo u određenom broju primjeraka, te

primjerke objaviti, odnosno staviti na raspolaganje javnosti. Također, nakladnik je dužan označiti

autora, odnosno istaknuti njegovo ime i prezime na svakom primjerku djela, što zapravo znači da

je nakladnik dužan poštovati i autorska moralna prava49.

5. Autorskom pravu srodna prava

47 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 127.48 Usp. Isto, str. 167-187.49 Usp. Isto, 167-174.

14

Susjedna, koneksna ili srodna prava autorskom pravu, iako se većinom nalaze u istom

zakonu kao i autorsko pravo, što se može vidjeti i iz samog naziva Zakona, (npr. hrvatski Zakon

o autorskom pravu i srodnim pravima) razlikuju se od samog autorskog prava što se tiče nositelja

prava, te trajanja tog prava.

Prema Hennebergu50 srodna prava autorskom pravu jesu:

pravo umjetnika izvođača;

pravo proizvođača fonograma;

pravo organizacija za radiodifuziju.

Budući da se spominju u većem broju izvora, može se reći da su navedne tri grupe

srodnih prava najbolja podjela, iako ZAP navodi još neka srodna prava, kao što51:

prava nakladnika na njihovim izdanjima;

prava proizvođača baza podataka;

te pravo filmskih producenata, odnosno proizvođača videograma.

Istaknuvši najvažnije činjenice i pitanja vezana uz autorsko pravo, u daljnjem tekstu

pokušat će se prikazati koliko zapravo autorsko pravo utječe na otvoreni pristup informacijama.

Istina je kako je razvoj Interneta omogućio znanstvenicima da njihove spoznaje i rezultati

njihova rada budu dostupni svima, bilo gdje i u bilo koje vrijeme. No pitanje je, u koliko mjeri se

pri tome poštuju autorska prava.

6. Otvoreni pristup informacijama

Temeljno ljudsko pravo, već dobro poznato, jest pravo na slobodan pristup

informacijama, i to jednak pristup informacijama za sve, pri čemu se misli na pravo traženja,

primanja i širenja informacija. To je pravo koje se pojavilo u davnoj prošlosti, čak već 1766.

godine52, te nipošto nije suvremen koncept. Također, važno je istaknuti kako su sloboda

izražavanja, sloboda govora i sloboda medija pojmovi srodni pravu na pristup informacijama.

U Ustavu Republike Hrvatske u članku 38. stoji sljedeće:

"Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito

50 Usp. Henneberg, Ivan. Nav.dj., str. 242-273.51 Usp. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima52 Usp. Gardašević, Đorđe. Pravo na pristup informacijama u akademskoj zajednici.//Slobodan pristup

informacijama:4. i 5. okrugli stol: zbornik radova/uredile Alemka Belan-Simić; Aleksandra Horvat. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2007. Str. 3.

15

slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno

osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja."53

Svjesni smo vrijednosti informacija, te činjenice kako u novije vrijeme novim kapitalom

postaju upravo informacije i ideje54, te njihova razmjena. No, razvojem novih medija, a posebice

razvojem Interneta, krađa, mijenjanje, umnožavanje, te i distribucija informacija dosegli su

neslućene razmjere. Veliki problem je upravo taj što je sve to moguće bez znanja i pristanka

pravog vlasnika informacija.

Budući da je slobodan i otvoreni pristup informacijama široka tema, te obuhvaća sve

vrste informacija, ovaj rad se prvenstveno temelji na pristupu znanstvenim informacijama,

autorima znanstvenih radova i njihovom odnosu prema autorskom pravu.

6.1. Kako omogućiti otvoreni pristup?

Mogućnost otvorenog, slobodnog i izravnog pristupa radovima mnogi znanstvenici

smatraju velikom prednošću elektroničkih časopisa. Tome uvelike pridonosi i činjenica da su

radovi dostupni na mreži citiraniji55, čak dvostruko više od onih koji nisu u otvorenom pristupu.

Dostupne znanstvene radove u otvorenom pristupu zapravo čine besplatne online inačice

recenziranih članaka u časopisima, radovi sa skupova, rezultati istraživanja, disertacije i slično.

Postoji i predrasuda o otvorenom pristupu, da je to zapravo samo-izdavaštvo najčešće

autora, te, u neku ruku, način da se izbjegne recenzija, ali to nije tako. Otvoren pristup je vrlo

pohvalna inicijativa da se novosti iz znanstvenog svijeta te rezultati najnovijih istraživanja

besplatno ponude svima.

Postoje tri glavne skupine objavljivanja znanstvenih radova u otvorenom pristupu:56

Elektronički časopisi – veliki broj elektroničkih časopisa nastaje uz tiskanu verziju

oponašajući njezinu strukturu i izgled. Iako, veći broj takvih časopisa jesu zapravo

komercijalni časopisi, odnosno naplaćuju pretplatu, ipak je pozitivna stvar to što su ipak

53 Ustav Republike Hrvatske. URL: http://www.vlada.hr/hr/preuzimanja/zakoni_i_uredbe/ustav_i_ustavni_sud/ustav_republike_hrvatske (2009-17-07)

54 Usp. Belan-Simić, Alemka. Prilog: pravne i etičke odredbe o slobodnom pristupu informacijama i zaštiti privatnosti i podataka u arhivima, knjižnicama i muzejima.// 5 seminar Arhivi, knjižnice, muzeji : mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture : zbornik radova / uredile Mirna Willer i Tinka Katić. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2002. Str. 199.

55 Usp. Lawrence, S. Online or invisible? // Nature 411, 6837(2001), 521. http://www.neci.nec.com/~lawrence/papers.html. Citirano prema: Pažur, Ivana. Nav.dj., str. 102.

56 Usp. Pažur, Ivana. Autori znanstvenih radova i autorsko pravo.//Vjesnik bibliotekara Hrvatske 47, 1-2(2004.), str. 97-98.

16

sve brojniji takvi časopisi koji su dostupni i besplatno. Članci u časopisima su, naravno,

recenzirani. Jasno je koliko elektronički časopisi imaju prednosti pred tiskanim

verzijama, prvenstveno zbog dostupnosti, te istovremenog korištenja od strane više

korisnika, kao i bolje mogućnosti pretraživanja, budući da je ono moguće s domene

institucije koja ima pristup časopisu ili s bilo kojeg drugog mjesta57.

Elektronički arhiv – poznat još pod nazivom otvoreni arhiv ili repozitorij, arhiv je koji

sadrži preprinte58 i postprinte59. Neki arhivi omogućuju autorima samoarhiviranje,

odnosno samostalno unošenje članaka u arhiv, dok neki arhivi sami prikupljaju članke. U

pravilu, većinom pružaju besplatan pristup svim korisnicima, koji su zainteresirani.

Osobne mrežne stranice – poprilično nepouzdan izvor, budući da je glavni nedostatak

neredovito ažuriranje stranice. Kako su to osobne mrežne stranice autora, dakle, riječ je o

samoarhiviranju koje, također, može biti preprint ili postprint. Važno je spomenuti da se

kod arhiviranja i samoarhiviranja otvara pitanje autorskih prava, odnosno potrebno je

publikaciju u kojoj su objavljeni izvorni tekstovi, ili izdavače, tražiti dopuštenje za

arhiviranje60.

6.2. Odnos znanstvenika kao autora prema autorskom pravu

Nije teško za zaključiti kako su upravo financijska sredstva glavni motiv autoru pri

objavljivanju djela. No, kod autora znanstvenih radova, odnosno znanstvenika, situacija je

drugačija. Njihov osnovni motiv nisu financije, već širenje, odnosno šira distribucija njihovih

dostignuća, spoznaja, te novosti u znanstvenom svijetu. Autorima je zapravo važan razvoj

njihove karijere, povećanje osobnog ugleda, financiranje daljnjih istraživanja i rada, te

naposljetku i recenzija.

Poznato je kako su najvažniji i najrelevantniji izvor znanstvenih informacija upravo

časopisi. Prilikom odabira časopisa, autor u obzir uzima nekoliko čimbenika, kao što su

reputacija časopisa, krug čitatelja, faktor utjecaja, te pokrivenost sekundarnim publikacijama.

No, isto tako, postoje i neke stvari koje ih zabrinjavaju, pri čemu se posebno ističe pitanje

57 Usp. Konjević, Sofija; Pažur, Ivana. Elektronički časopisi: analiza pristupa cjelovitom tekstu elektroničkih časopisa Knjižnice Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu.//Vjesnik bibliotekara Hrvatske 43, 4(2000),str. 170.

58 Neobjavljeni radovi i/ili radovi prihvaćeni za tisak.59 Već objavljeni radovi.60 Usp. Silobrčić, Vlatko. Slobodan pristup ocijenjenim znanstvenim informacijama: moguća budućnost

informiranja znanstvenika.//Vjesnik bibliotekara Hrvatske 50, 1/2(2007), str. 54.

17

autorskog prava, te neažurno objavljivanje i spor recenzentski postupak61.

Veliki broj istraživanja pokazao je kako su autori zapravo nedovoljno upoznati s pojmom

autorskog prava, te ga se vrlo lako odriču u zamjenu za objavljivanje radova. Dakle, autori

najčešće sklapaju ugovor s izdavačem časopisa, na temelju kojega mu ustupaju svoje autorsko

pravo. U nekim zemljama, poput SAD-a i Velike Britanije62, temeljem tog istog ugovora,

izdavači imaju pravo objavljivanja, ne samo tiskane inačice, već i svih ostalih inačica

(elektronički oblik, Internet, online baze podataka). Uz navedeno, prijenos autorskog prava na

izdavače omogućuje kontrolu nad distribucijom i korištenjem, te široku diseminaciju. Na taj

način, prijenosom autorskog prava, autori gube pravo objavljivanja svog rada na sveučilišnim ili

osobnim mrežnim stranicama ili u elektroničkim arhivima, što se smatra ozbiljnim ugrožavanjem

slobode pristupa znanstvenim informacijama.

No, situacija se u novije vrijeme promijenila. Iako u prošlosti velik broj izdavača nije

želio objavljivati radove koji se se već pojavili kao preprinti ili na osobnim stranicama autora, jer

su ih smatrali već objavljenima, danas velik broj izdavača zapravo dopušta objavljivanje u

preprint ili postprint inačici63.

6.3. Slobodan pristup ocijenjenim znanstvenim informacijama

Riječ "ocijenjenim" umetnuta je kako bi se još jednom istaknulo da slobodan pristup ne

znači slobodan od ocjenjivanja (recenzije), već slobodan od pretplate. Mnogi će se zapitati zašto

se onda ne upotrijebi izraz besplatan pristup. Međutim, iako je pristup oslobođen pretplate, nije u

potpunosti besplatan, već ima i on svojih troškova. No, umjesto pretplata, časopisi s otvorenim

pristupom imaju druge izvore financiranja, te svoje troškove pokrivaju donacijama sponzora,

sredstvima strukovnih i znanstvenih udruženja ili sveučilišta, profitom od reklama, naknadama

koje plaćaju autori za objavljivanje svojih tekstova, a jedna od mogućnosti je i prodaja tiskane

verzije časopisa, kako bi se omogućio otvoreni pristup mrežnoj verziji.

Glavni cilj slobodnog pristupa jest ostvarivanje maksimalnog pristupa znanstvenim

informacijama, zbog maksimalne koristi za znanstvenu zajednicu. Za postizanje toga cilja,

postoje dva puta: tzv. "zeleni put" i "zlatni put". "Zeleni put" zapravo predstavlja arhiviranje

61 Usp. Swan, A.; S. Brown. What authors really want : the ALPSP author survey. http://www.alpsp.org/swan.pdf, http://www.alpsp.org/publications/pub1.htm. Citirano prema: Pažur, Ivana. Nav.dj.,str.

100.62 Usp. Pažur, Ivana. Nav.dj, str.98.63 Usp. Pažur, Ivana. Nav.dj., str. 99.

18

objavljenih tekstova u digitalnom obliku uz slobodnu dostupnost, a "zlatni put", koji je ujedno i

najpoželjnije rješenje, predstavlja slobodnu dostupnost objavljenih digitalnih znanstvenih

časopisa i knjiga.64

Sve veća mogućnost unutar slobodnog pristupa znanstvenim informacijama jest i

otvoreno recenziranje65. Točnije, svi zainteresirani imaju mogućnost ocijeniti određeni tekst. Iako

je ovime vidljivo kako mora postojati barem neki oblik recenzije, ipak se prednost daje

zatvorenom recenziranju, pri kojem recenziju obavljaju odabrani recenzenti, a ne bilo tko.

Zanimljivo je istaknuti kako su slobodnom pristupu srodni razni tzv. wiki-projekti66,

dakle i Wikipedia, koja se u puno situacija ne smatra relevantnim i pouzdanim izvorom, ali ipak

je navedena kao izvor znanstvenih informacija. Wikipedia je višejezična enciklopedija slobodnog

sadržaja, nastala u suradnji s brojnim volonterima, što zapravo znači da svi s pristupom Internetu

mogu dodavati informacije koje žele. Upoznati sa situacijom da se Wikipedia ne smatra

relevantnim izvorom informacija, nastoje se uvesti određene mjere i kontrole kvalitete. Za

primjer, navest će se wiki projekt koji se proveo u Danskoj u sklopu ostalih projekata koji su se

odvijali na području otvorenog pristupa. Nedugo nakon uspostavljanja wiki projekta, postalo je

jasno kako je Wikipediu u stvarnosti vrlo teško redovito ažurirati. Glavni razlog je taj što je

ažuriranje pripalo nekolicini ljudi, a ne velikoj grupi volontera koji su izrazili želju za

sudjelovanjem u projektu67.

Osim Wikipedie, spominju se i blogovi68, kao dopuna uobičajenom slobodnom pristupu.

Budući da su u suvremenom svijetu blogovi izuzetno popularni, tako i veliki broj znanstvenika

ima svoje blogove, te tim putem obavještavaju o objavljenim člancima, kako bi što prije bili

pronađeni.

Što se tiče projekata na području otvorenog pristupa u Hrvatskoj, smatra se bitnim

izdvojiti portal znanstvenih informacija Hrčak. Hrčak je portal znanstvenih informacija

Republike Hrvatske koji na jednom mjestu okuplja sve znanstvene i stručne časopise koji

omogućuju besplatan pristup cjelovitim radovima, ili barem sažetcima. Omogućuje lagano

pretraživanje časopisa i radova prema abecedi ili području znanosti.

Uz sve do sada navedeno o otvorenom pristupu, na stranicama Hrčka stoji sljedeće:

64 Usp. Silobrčić, Vlatko. Nav.dj, str. 54.65 Usp. Isto, str. 58.66 Usp. Isto, str. 59.67 Elbæk, Mikael K. From repository manager workshop to a danish oa network.

URL:http://nile.lub.lu.se/ojs/index.php/sciecominfo/article/viewFile/1624/1314 (2009-07-16) 68 Usp. Silobrčić, Vlatko. Nav.dj., str. 59.

19

"Jedino ograničenje reprodukciji i distribuciji i jedina uloga autorskopravne zaštite u tom

kontekstu sastoji se u tome da se autorima osigura nadzor nad cjelovitošću vlastitog djela, kao i

pravo da ih se na ispravan način citira.69"

Ispravan način citiranja podrazumijeva navođenje dijelova autorskog djela, ali samo za

potrebe nastave, kritike, znanstvenog istraživanja, recenzije, te osvrta. Naravno, nužno je da je

djelo na zakonit način postalo pristupačno javnosti, a isto tako, obavezno je navođenje izvora i

imena autora prilikom citiranja.

Portal je izgrađen i funkcionira od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, ali

osnovna ideja pripada Hrvatskom informacijskom i dokumentacijskom društvu70.

7. Zaključak

Iz svega do sada navedenog, može se zaključiti kako je autorsko pravo vrlo opsežna

tema o kojoj se može promišljati na više načina. No i unatoč svemu što je već do sada napisano o

autorskom pravu, može se reći kako su poneka pitanja vezana uz navedenu temu još uvijek

ostala otvorena, te kako autorsko pravo u mnogim područjima stvara nedoumice.

Kroz povijest autorsko pravo razvijalo se unutar više različitih razdoblja, što znači da se

njegovo značenje mijenjalo sukladno tim razdobljima, pa sve do suvremenog značenja. Također,

uz autorsko pravo, upotrebljavali su se i drugi pojmovi koji su imali približno isto značenje.

U suvremenom smislu autorsko pravo autoru omogućuje zaštitu njegovih imovinskih i

moralnih prava. Autorska djela, koja je moguće zaštititi autorskim pravom jasno su naznačena,

isto kao i djela koja se ne smatraju autorskim, te ih nije moguće zaštititi autorskim pravom.

Poštivanje autorskih prava vrlo je važno na području otvorenog pristupa informacijama.

Budući da autor ulaže rad, trud i vrijeme u stvaranje autorskog djela, nepošteno je na Internet

stavljati informacije, radove i djela bez njegova prethodnog dopuštenja, ili dopuštenja osobe koja

je vlasnik autorskih prava.

Dakle, autorsko pravo, na neki način, sprječava otvoreni pristup informacijama, ali to je

bio slučaj većim dijelom u prošlosti. Danas veliki broj autora znanstvenika i sami objavljuju

svoje radove na Internetu, čak i na svojim osobnim stranicama, a i veliki broj izdavača također

dopušta objavljivanje. Velika prednost je i ta što sve više elektroničkih časopisa osigurava

69 Hrčak: portal znanstvenih časopisa Republike Hrvtaske. URL: http://hrcak.srce.hr/index.php (2009-07-16)70 Usp. Isto.

20

besplatan pristup svojim radovima.

Sve je to vrlo pohvalno jer ipak je u znanstvenom svijetu vrlo važno što prije i na što

jednostavniji način doći do novih spoznaja.

21

8. Literatura

1. Belan-Simić, Alemka. Prilog: pravne i etičke odredbe o slobodnom pristupu informacijama i

zaštiti privatnosti i podataka u arhivima, knjižnicama i muzejima. // 5 seminar Arhivi, knjižnice,

muzeji : mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture : zbornik radova

/ uredile Mirna Willer i Tinka Katić. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2002, str. 199-211.

2.Clark, Robert. Licensing Act (1662). // The Literary Encyclopedia. URL:

http://www.litencyc.com/php/stopics.php?rec=true&UID=1407 (2009-07-16)

3. Elbæk, Mikael K. From repository manager workshop to a danish oa network.

URL:http://nile.lub.lu.se/ojs/index.php/sciecominfo/article/viewFile/1624/1314 (2009-07-16)

4. Gardašević, Đorđe. Pravo na pristup informacijama u akademskoj zajednici. // Slobodan

pristup informacijama: 4. i 5. okrugli stol: zbornik radova / uredile Alemka Belan-Simić;

Aleksandra Horvat. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2007, str. 1-7.

5. Gliha, Igor. Autorsko pravo: zbirka propisa, uvodni tekst, stvarno kazalo. Zagreb: Informator,

2000.

6. Henneberg, Ivan. Autorsko pravo. 2. izmijenjeno i dopunjeno izd. Zagreb: Informator, 1996

7. Hrčak: portal znanstvenih časopisa Republike Hrvtaske. URL: http://hrcak.srce.hr/index.php

(2009-07-16)

8. Jones, Hugh. Publishing Law. London and New York: Routledge, 1996.

9. Konjević, Sofija; Pažur, Ivana. Elektronički časopisi: analiza pristupa cjelovitom tekstu

elektroničkih časopisa Knjižnice Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu. // Vjesnik bibliotekara

Hrvatske 43, 4(2000), str. 168-178.

10. Pažur, Ivana. Autori znanstvenih radova i autorsko pravo. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske

47, 1-2(2004.), str. 95-108.

11. Silobrčić, Vlatko. Slobodan pristup ocijenjenim znanstvenim informacijama: moguća

budućnost informiranja znanstvenika. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 50, 1/2(2007), str. 51-61.

12. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. URL:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/306987.html (2009-07-10)

13. ZAMP – Zaštita autorskih muzičkih prava. URL: http://www.zamp.hr/zakoni/autori_hr.htm (2009-

07-16)

22