HRVATI UZ MURU I DRAVU TE U VEDESINU

Ivan Brabec

Naši ljudi u Mađarskoj uz Muru i Dravu dijele se u tri grupe: ispod Kaniže, upravo izmedu Letenja, Đekenješa i Kaniže; zapadno od Barča i istočno od tog mjesta. Prvu grupu zvat ću kaniškim, drug-u babočkim (prema mjestu Babocsa ili Bobovec, kako ga naši zovu), a treću lukovl­škim (prema mjestu Lukovlšče, Lakocsa). Kaniški i lukoviški Hrvati su nacionalno snažni, .u većini tih sela naš jezik je u upotrebi sve do na j­mladih, do djece. U tim selima se naš jezik podučava u školi, po neko­liko sati tjedno. Babočki Hrvati, koji su jednim dijelom slovenskog po­rijekla, izumiru. U tim selima naš jezik ili je već nestao ili upravo u naše vrijeme nestaje; npr. u selu Haromfa rekao mi je starac koji jedini zna naš jezik da u njegovoj mladosti u selu mađarski nije znao nitko.

Kaniških Hrvata ima oko 10.000 i žive u selima Totszentmarton {Sveti Martin), Petrivente (Potr!ba), Semjenhaza (Postara), Totserdahely (Ser­dahel), Molnari (M'inarce), Fityehaza, Murakeresztur (Kerestur) , Bajcsa (Bojča) . Nešto malo ih ima u Selima Leteye (Letenja), Becsehely (Be­čai].el) i Szepetnek (Sepetnik).

Govor kaniških Hrvata naslanja se na medumurski. U vokalizmu isti­če se ovo:

Refleks jata je u dugom slogu ie: popievlem, vienec Ser dozriele Pot riežemo M dvie K, u kratkom slogu e: deca, povedal (prema poviedal , iter.) Ser med deco M želeti K.

Nazalno 9 dalo je o: roka, dvapot, gožve, poža Pot so bili K ščavo dobi jo Ser.

Cesto se dugo o izgovara kao dvoglas: širl!oka, dQojdem, jl!oko M k!!ole, kisell!oČa K; POl!P· skrol!pom Pot.

Dugo a čuje se zatvoreno: sama K Hizi Pot Hit je Ser. Kratko e je vrlo otvoreno, ponekad g.otovo ka~ a: račemo K, pomatemo,

na sali Ser. Kod konsonanata treba uočiti ovo: Skup čr ostao je nepromijenjen: čfno Ser. Suglasnik d ponekad prelazi u l: kol vas, do polne Ser.

495

Skup dj dao je j: žejen Ser dohaja K. Skup žđ nije se izmijenio: nie ga dežda Ser. Suglasnik h izgovara se kao f: drftala M fmrlo (< hmrlo), friide Scr

žOfek Pot fmflo K. Srednje l palatalizira se ispred i: ne volimo, f školi Ser boji, Jepo

Oiepo) M. Palatalno ( postalo je srednje: lUdi, bole ne zna M ščiple Pot kral K

Serdahel Ser. U skupu mn izvršena je disimilacija: fnogo M. Ponegdje je n postalo n: škeden Ser. Pri tom se j katkad javlja uz

prethodni vokal: zajdna M, ali je i sačuvano: s k6ni K. Palatalno r dalo je rj: pregovarjajo Pot razgovarjamo Ser. Postoje proteze v i j: vuči, j116ko M. Suglasnik v uz t i k daje /: cirkfu, bratfa Pot kakfe, onakfe Ser. Zvučnost se gubi na kraju riječi : v Iagef Pot srieš K na ret M. U deklinaciji imenica ima starog nastavka u srednjem rodu: v lete M.

Isti nastavak nalazi se u dativu i lokativu imenica žen. roda: k rodbine, f straže M f kade Pot na krčme Ser, ali se govore i oblici sa i: v gori, f ti škl!oli Ser.

U upotrebi je neodređeni oblik pridjeva: žejen Ser žofek Pot. Pored komparativa na -ši: vekši Ser menši M stareši Ser, ima ih i na

-je: leže Ser dOžc K. Upitna zamjenica za osobe glasi što: kaj što zna M, pokazna je vc,

vet: ve je soldat M. . U instrume~talu množine raširen je nastavak -ami: z riečami, s kona­

mi Ser, a u genitivu je često -i : nje ga tllm Hrvati, od buburki Ser. Akcenta imaju dva: kratkosilazni (pretrpeti, dHda, H\gef, žOfek) i

dugosilazni, koji po mjestu odgovara štokavskom dugouzlaznom (zima, sama, glava, roka). Akut je promijenio melodiju (mlada, horvacka). Ima primjera metatonije: kobila, na goste, jabuka, kr~va. Ipak .se ponekad čuje dugouzlazni, npr. živeti K.

Neke posebnosti iz rječnika: ha pit = početi, jegnet = topola K mienit = govoriti M rusa = modro M pobiihat, pobiihlem = udariti Pot šter­ski = siromašan M šterčlja = sirotinja K vlaški = preko Drave: Medi­murje je v laško K.

Bab o(;ki Hrvati

Na naše ljude naišao sam u ovim selima: Babocsa (Bobovec), Berzence (Brežnica), Bolho (Bojeva), Heresznye (Rasinja), Vizvar (Izvar), Belavar (Belovar), Haromfa, Tarany, Somogyaracs (A.rač) . U svim tim selima naš jezik ili propada ili je gotovo sasvim propao. Bez teškoće se mogu naći informatori u Baboči, Rasinji, Bojevu, lzvaru i Taranju, dok je u Belovaru, Haramfi i naročito u Araču teško pronaći koga tko naš jezik još zna. Zovem ih sve Hrvatima, usprkos tvrdenju da su neki od njih

496

J'ETRIVE!\TE

O . SZEPNETNEK

O S~.MJENHAZA O I!AJCSA

O FlT\'E!IAZ

O MUI~AKERESTUR

GYEKENYES BERZE!iCE

O O O TARANY GOLA O

:?DALA O BELAVM HAI10MFA

, ~~O O SOMOCYAl~ACS VIZVA O O . .

, . VAC O O Jlf.RESr-,!YC Ff.IWINAl'\DO O O UABOCSA

O IJOI..H~O , BA RCS

' """"'· o o wwm· ~"' . l OSTAR O l A DR.WAf OK SE! LH

K. TOi ll lfAL'{o O O " l N~~lARl ON .. 01~13AS.L_0 O FLJ_SOS2 i)RAVAS IARA sz,,c; m . , .:-o7.1 UP{ O VJ</\'~

O (1R,\ VAKIRI' ·0 ~ .. _ '

\'IHO\ ll lC;\ SOPJC DR A V A

KOPRIVNICA O

Slovenci, zbog toga što sami svoj jezik zovu hrvatski, u Araču: hrvacke; u Taranju: horvačke stari bole znajo. Posljednji znalac našeg jezika u Haramfi, Pišta-bači, nije se opredijelio po narodnosti.

Na ovom području miješaju se govori i govorne crte. Najšira zajednička osobina je refleks jata. Svi su govori ekavski: H!pa

je Br meša, režemo Ra osem let Iz. Samo, u nekim selima prešao je dugi jat u eJ.: mleiku, zaseiču Bo sreida, meisimo Ta leit, treiba Ar.

Poluglasovi dali su e: otec, vrabec, Br vujec Bo maček, cucek Ra d~šč Iz den Ar saki den Ta. Ponekad može biti u: vun Br. U Bojevu je a: mačak, cucak, išal.

Na području nosnog~ opaža se miješanje: bomo prešali, zovo Br vč se bo brillo Iz žoko Bo, moškei Ta born šou kosit travo Ha so odlšle Ar. U istom mjestu mogu se javiti oba refleksa, npr. Brežnica pored spome­nutog o ima i u: jednu krllvu. Isto i Bobovec: zčmlu. U Bojevu i Rasinji postoji samo u: ne bu doma, šestput Ra zubi, na deleki put Bol.

Nenaglašeno o izgovara se često kao u: rani'mu Boj zrežčmu, d uneti Bo. U nekim selima je značajna diftongacija. Osim spomenutog dugog

jata, amo ide dugo o: Bobo11fski, škoQla, znadoQ, mo11š Bo roQbec Ar zbollgom Ha, moQš, leku no11č BoQg daj Ta.

U konsonantizmu ističu se ove pojave. Imaju đ i žđ: žeđen Br možđani Bo, ali prema našem đ može stajati j (gubitkom d u skupu jd) - pojem, diljem Iz. Suglasnik l daje j: veju (= oni velju), daje Br zakoj~mu Bo zakojemu Bol, ali može biti i l: liišči kukuruz Iz z !uskom Bol , a postoji i kao f: zakojemu Ra.

Postoje proteze v i j: vi\vo Br vujec Bo jogen Br. Na kraju riječi suglasnik gubi zvučnost: d~šč Iz (ali dež je), redof Bo

zop Ar. Posebno se ističe prelaženje v u u u Bolhovu: zuboQ, redoQ. Na kraju sloga l ostaje nepromijenjeno: Išal Bol prede sem znal Br.

Drukčije se u slovenskom govoru: šou, kupo Ha mro že davno Ta. Akcent je uglavnom stari, nepreneseni: lzvar, lzvarka, raznik Radu­

neti, bobo11fski Bo dece, šibje B. Na dugim slogovima je preneseni ak­cent negdje uzlazan- sama, ž! vern Bo, a drugdje silazan: ciicak, mačak Bol cucek, maček Ra. U nekim mjestima opaža se srodnost s govorima preko Drave koji imaju akcent prenesen prema kraju riječi: ranimu Bol, govori, ogovarjamo, hranimo Br zrež~mu, kiselo, tri meseca Bo. U oblicima ima također miješanja. Akuzativ imenica muš. roda jednak je nominativu: trebi graha Br. U instr. imenica žen. roda nastavak je -om: z decom B. U množini prevladavaju stari oblici imenica: na dvima kani Bol s kol je opal Iz.

U deklinaciji pridjeva žen. roda upotrebljavaju se nastavci imeničkc deklinacije: v novi hiži Br na levi nogi Iz. U komparaciji ima kajkavskih (najzdraveši Br dukša, krlljša Bol) i štokavskih elemenata (brže Br !He Iz).

Kod zamjenica je karakteristično da se tko kaže što: što ima kona Br, a odnosna glasi koji: koji rani više Iz. Cuju se i sažeti oblici: ma žena Bo.

32 LJE1'0PIS 497

Raširena je upotreba duala: dva zuba Iz, dva forinta, dve leta Br dva kona, štiri vnuka Bo.

Rječnik je uglavnom kajkavski, ali ima štokavizama, npr.: pramalet Br d uneti Bo ne bilo kiše Ra više Iz. Miješanje pokazuju ovakvi primjeri: preveč, više jezikof B.

Teško je odrediti porijeklo babočkih Hrvata. Elementi durdevačkog akcenta (hranimo) ukazuju na to da neki od njih predstavljaju produže­nje našeg naselja na drugoj obali Drave (Brežnica, Belovar, lzvar, Ba­bovac i Rasinja). Tko zna odakle su uneseni štokavski elementi u Bojevo? U tom selu ima mnogo prezimena na - ić: Papić, Berkić, Destić, Maratić, Buković, Maltešić, Petrović, Santić, Janković, ali i onih na -ec: Dravec, Matihalinec, Balatinec.

Iz literature je poznato da je u ovom kraju bilo slovenskih naselja. To se još uvijek vidi u govoru Taranja, Arača i Haromfe. U novije vrijeme dokazivano je da Taranjci ne mogu biti ubrajani u Slovence. Taranj medutim ima, kao i ona druga dva mjesta, crte koje ih odvajaju od osta­lih babočkih Hrvata: vutro, lilplemo, kluč, osen vor, tork, takše (takve) , mro že davno. Baš i sam naziv taranjskog govora horvaćke vodi nas u istočnoslovenske govore, gdje nastavak eki postaje čki. Slično je u Ara­ču: pride pomalo zima, daleč, skuhali so kašao, luka sadit, kuper (skupa) so odišle. Tako je i u Haramfi: kamo je šou, prnese, gučam (govorim), gut (govor).

Lukoviški Hrvati

Ova grupa sela može se nazvati našim izrazom lukoviški, a ne mađar­skim lakočki jer Lukoiščani, Brlobaščani itd. još govore našim jezikom, koji nekoliko sati tjedno uče i u školi. Idući od zapada, nailazimo na ova naša sela: Potony (Potonj), Totujfalu (Novo Selo), Lakocsa (Luko­višće), Szentborbas {Brlobaš), Felsoszentmarton (Martince), Dravakere­sztur (Križefce), Revialu (Dravjanci). Dravasztara (Starln). Ta sela u jedno do drugog, ali su veze među njima bile vrlo slabe, zbog mekanog tla. Danas su izgrađene asfaltne ceste, s kojih se ne smije silaziti. Iako je npr. od Starina do Križevaca zračnom crtom samo 5 km, kolima ima zbog obilaženja gotovo 20 km. Ovih Hrvata ima oko 7 .000.

Ovdje se sastaju kajkavci sa štokavcima. Zbog blizine ima i miješanja govora. Najjače kajkavska mjesto je Lukovišće, a kod štokavaca Mar­tince. Zaustavit ću se na govorima ta dva mjesta, a druga ću samo usporediti. Zajednička crta svim govorima je ekavština.

U Lukovišću bih istakao ove kajkavske osobine: Refleks poluglasova: pesek, čebrica, one čovek, prez jajec, nesi dober.

Vokal o od nazala: mladi moro, stari morajo. U deklinaciji je u: sve­krvu. Palatalno r dalo je rj: pregovarjat, gorje. Suglasnik l ostaje ne­promijenjen: umrl. Dalje, protezu: jotec, imperativ ječte. Najznačajniji je naglasak, koji je sasvim srodan podravskom: Antike žena, plakala, delala, od večen1ice, ponašem, brisala, kod mene, ubijo, pojed6. Pomak­nut je dakle prema kraju riječi. Akcent može biti i na kraju riječi na kratkom slogu: dečoka.

498

Stokavski su kom parati vi: gi'•šče, star~ ja, lag je, slabeje, ali i zdraveši. Spirant v je prešao u u: umrl, u tim stliim.

Osim toga se ističe izgovor mekog f kao j: čem dužje tem boje, boje nc•_ge, dije (dulje).

U Martincima se govori štokavština sa starim akcentom i starim obli­cima: grave br1\ti, sva ki dan, izajde, žedan, divanima, na put, ni bele, i1e čoveka mama, puščam, netko, nekaki, sesti ču, prstof.

I ovdje se umjesto l govori j: učitej, poja. U zamjeničkoj deklinaciji imaju u lokativu jednine nastavak -im: na

vim poju, u ščlme očcmo. Genitiv množine a-deklinacije ima nastavak -e: pet sestre,· pet sn1l.je.

Rječnik je štokavski: divanimo, člflik (pustara) bašča. Evo i kajkavskih elemenata: dekHčka, Oreše, oni ne mru (ne mogu),

posU\la je kipa, Iti, melin. Pored uči se čuje se vuvo. U kajkavcc idu Križevčani: vilvo, vusko; znado; set!na (saće) , rašek,

v!tcl; podorje. Akcent je podravski: kvasila, kiselo. Ali i oni imaju što­kavizama: stareji, kiseleji; u vodi ; oždrebila.

Isto se može reći o Novom Selu: maček, zginolo, moremo, brisala, u našim selu, stareja, nitko.

U Brlobašu miješaju oba elementa u istim kategorijama: en tjeden, dlšek, splrk- danas. To se najbolje vidi u rečenici: Sto buš radlla? Da je kod njih starija kajkavština, dokazuju nazivi čestica kao Graberje.

U Starinu pretežu štokavski elementi: vital, rašak, u dvoru, unuka, irno bi posal, taki (takav), netko. Akcent nije podravski, ali onih drugih crta ima ipak : divanijo, i ženom (iz ženom), nalej, štela, ne mre.

Ovdje sc ističe diftongiranje. Dugi j at ga ima : se,lno, bei)\'la, a i krat­ki: peivala, goreila. Vokal e govori se s vrlo otvorenim dvoglasom, ko­jem prvi element zvuči gotovo kao a: meina (mene), neiznam, na pameiti, preile, leit (led), reit (red). Toj pojavi podliježe i vokal o: nego1.1f, bol!Je, dečko\!f.

Potonj govori štokavski. Ekavski je: cvet, Cret, donela. Akcenta nema na zadnjem slogu. Neprcnesen je samo u sredini riječi : pofaji (pofali), zapisan, opazila. Pored starih oblika (na koli, s koli, kod Mađarof) ima i novih (sela) . Kajkavizama ima i ovdje: ne mre, kaže ju, z !menom, terat motora, Vuzam.

U rječniku lukoviških Hrvata ističe se: begeneti (begenisati), si'1bratič, sirče, čelak (Slovak) , čmela, nared (tkalački stan), načalnice (okviri na njemu), čvarki, napJusko se (napio se), candrica (krpa), vrniček, popu­renci (pogačke), misirka (tikva), on se sigura (žuri se) .

Hrvati u Vedešinu

Daleko od Mure i Drave smješteni su naši kajkavci u Vedešinu (Hideg seg), selu dvadesetak km istočno od Soprana. Za njih povijest tvrdi da potječu iz Slavonije. Govor im je takav da je iz njega teško odrediti odakle potječu . Oni nisu čisti kajkavci, nego smjesa . U vedešinskom govoru ima dosta čakavskih elemenata.

499

Vokal izam je sasvim drukčiji nego u susjednim gradišćanskim, čakav­skim selima. Refleks jata je uglavnom bio e; samo, on se zajedno s vo­kalom e drugog porijekla diftongirao. Ako je bio dug pretvorio se u ei: meišam, mreit, nei.mški, s tejm; meisu, tersejj. Ako je bio kratak, danas se izgovara kao ie: vjeter, die!at, rjepa; trieti.

To isto vidimo kod vokala o. Dugo o prešlo je u OJI: VO\!Že, po)lt, mo\!Š, mol!ka; kratko u !.!O: V!!odu, IJ!OČest, ull!ovjeni, P!!Oje.

Mjesto vokalnog r zauzima skup er: vert, verč, pomervu, vugerski, her­vacki. Refleks poluglasova je e: nuter, kesno, ali i u: vuni. Kajkavski su i ovi akuzativi: čistoga zastora, daj mi t8ga no11ža.

Dugo a j e zatvoreno: cipali, stari, znam, a e je ponekad vrlo otvo-reno: ječte, gotovo a: ječta, ·vuča ·(uče) . ·

Nenagl~šeno o izgovaraju ponegdje kao u VOI!sku, mejsu, vušejsu. Na srodnost s gradišćanskim govorima ukazuju ovakve pojave: Mnogi ikavizmi: drlva, razumimo, pom!namo, uliplt, vrime, sHpu če­

rejvu. jednačenje po zvučnosti pred sonantima: tag je, d6z je, dičag nam. jednačenje uz k: crikfa, takfa, merkfa. Kazivanje vremena: u sedmi.

Komparativi kao mlaj i, čemerni je. Oblici nekih riječi: čuda (mnogo), sa­karački, kllde, m11otinka, denas, jedinlljs, legjeceinu (lagjeceno).

Veoma se ističe kazivanje budućnosti : ču vam povjedat, čemo verč, čemo po11t jednuč (poći ćemo).

Iz jezika moramo zaključiti da su se u Vedešinu sastale dvije struje naših naseljenika: jedni, kao i oni oko Eisenstadta, iz Like i Pokuplja, a drugi iz kajkavske Slavonije.

Porijeklo Hrvata uz Muru i Dravu

Geografski smještaj i govor kaniških Hrvata pokazuje da su nastavak našeg naroda u Međumurju, koji se u nekim selima sačuvao, dok je u drugima izgubio narodnost.

To se isto može reći i za babočke Hrvate, one zapadno od Barča. I oni su nastavak našeg življa u Podravini , samo što su manje sačuvani. Ali tu moramo izuzeti dvije grupe koje su kasnije doseljene. T o su štokavci npr. u Bojevu i Rasinji. Oni su valjda u ove krajeve došli kad i štokavci oko Virovitice. Kasniji doseljeni ci su i Slovenci u T aranju i drugim se­lima. O njima povijest zna da su amo došli u 18. stoljeću.

Za lukoviške Hrvate se zna da su bili u tom kraju za turskih ratova i da su spadali pod Zagrebačku biskupiju. Sačuvani dopisi iz tog kraja pokazuju jezičnu mješavinu sli čnu današnjoj. Vidi se da je to prostor gdje je kajkavština prelazil a u štokavštinu. No mora da je bilo i kasni­jeg doseljavanja, ili kajkavaca ili štokavaca, il i obiju grupa. T o doka­zuje geografski smještaj govora. Idući od zapada, nailazimo na štokavski Potonj , iza njega su kajkavska sela Lukovišče, Novo Selo i Brlobaš, a iza njih smjestili su se opet štokavci u Martincima, koje ka jkavski Kri­ževci razdvaj aju opet od pretežno štokavskog Starina. Dakle, u lukovi­škom kraju postojalo je starije hrvatsko naselje, koje su pojačali kasniji doselj enici.

500