HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. broj 9 ćena u pošti ...HRVATSKA PRAVNA REVIJA VI rujan 2012. Poštarina plaćena u pošti 10430 Samobor I TISKANICA 9 broj ISSN 1332-8670 Heinzelova

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.VI

Poštarina plaćena u pošti 10430 Samobor I TISKANICA9

b r o j

ISSN 1332-8670 Heinzelova 4a I p.p. 314 I10000 Zagreb

ruja

n 2

01

2.

I g

od

ina

XII

. I

bro

j 9

NAJAVLJUJEMO

›› NOVI ZAKON O POSTUPANJU S NEZAKONITO IZGRAĐENIM ZGRADAMA12. rujna 2012. › Sheraton Zagreb Hotel › Zagreb

›› USAVRŠAVANJE IZ PODRUČJA JAVNE NABAVE UVJETI SPOSOBNOSTI GOSPODARSKIH SUBJEKATA, PONUDA I PRAVNA ZAŠTITA18. rujna 2012. › Sheraton Zagreb Hotel › Zagreb

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. I

SADRŽAJ

USTAVNO PRAVOprof. dr. sc. Branko SmerdelHrvatska ustavnost u Europskoj uniji:

državna zajednica ili zajednica novog tipa? ....... 1

mr. sc. Vana IvančevićNeposredna (izravna) demokracija

- Pravo Švicarske Konfederacije

i Republike Hrvatske ................................................. 9

PRAVO EUROPSKE UNIJE mr. sc. Majda RubićUloga Odbora regija u procesu

nastajanja europskog identiteta ........................ 22

PRAVO DRUŠTAVA doc. dr. sc. Dubravka AkšamovićZlatne dionice - sudbina zlatnih

dionica u svjetlu presuda Suda EU ................... 28

RADNO PRAVO mr. sc. Dragan Zlatović, mag. iur.Pojam i pravna vrela europskoga

radnog prava ............................................................. 37

MEDICINSKO PRAVO mr. sc. Zvonimir BoškovićPrava pacijenata kao akreditacijski

standard u zdravstvu .............................................. 46

STEČAJNO PRAVOmr. sc. Jelena ČuveljakDopuna Stečajnog zakona

iz 2012. godine .......................................................... 57

KAZNENO PRAVOmr. sc. Bruno MoslavacDekriminalizacija prilikom inkriminiranja

ili neisplata plaće kao kazneno djelo ................ 62

OVRŠNI POSTUPAK Željko Borić, dipl. iur.O ovrsi na dionici za koju nije izdana

isprava o dionici u dioničkom društvu ............. 72

OSVRT NA SUDSKU PRAKSU dr. sc. Ivan KaladićO pravu izvođača na umanjenu ugovorenu

naknadu u slučaju raskida ugovora o djelu

voljom naručitelja prije dovršenja

naručenog djela .......................................................... 80

SJEĆANJE prof. dr. sc. Aldo RadolovićDr. Želimir Šmalcelj - veliko ime

povijesti građanskog prava u Hrvatskoj ........... 84

ODGOVORI NA PITANJA Zoran Vuić, dipl. iur.Pravo javne nabave .................................................... 89

PRIKAZ KNJIGE doc. dr. sc. Gabrijela MihelčićObvezno pravo, Posebni dio I.,

Pojedini ugovori .......................................................... 92

PRIKAZI Dario Milić Hrvoje NovakPrikaz kongresa “Sport i pravo”,

Zagreb, 7. - 9. svibnja 2012. .................................... 94

PRAVNA IZDANJAPripremio: Dragutin Nemec, dipl. iur. .................... 96

PREGLED NOVIH PROPISAPripremio: Krešimir Deban, dipl. iur. ...................... 98

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.II

HRVATSKA PRAVNA REVIJA - CROATIAN LAW REVIEWNo. 9/2012 - Volume 12 - Law journal promoting legal theory and practice

CONSTITUTIONAL LAW

Prof. Branko Smerdel, Ph.D.Croatia’s Constitutionality in

the European Union: A State Union

or a Diff erent Type of Union? ............................... 1

Vana Ivančević, LL.M.Direct (Pure) Democracy –

The Laws of the Swiss Confederation

and the Republic of Croatia .................................. 9

EUROPEAN UNION LAW

Majda Rubić, LL.M.The Role of the Committee of

the Regions in the Process of

Shaping the European Identity ......................... 22

COMPANY LAW

Associate Prof. Dubravka Akšamović, Ph.D.Golden Shares – The Future of Golden

Shares in the Light of the Judgments

of the European Court of Justice ........................ 28

LABOUR LAW

Dragan Zlatović, LL.M.The Notion and Legal Sources

of European Labour Law ....................................... 37

MEDICAL LAW

Zvonimir Bošković, LL.M.Patients’ Rights as an Accreditation

Standard in the Health Care System ................... 46

BANKRUPTCY LAW

Jelena Čuveljak, LL.M.Act on Amendments to the 2012

Bankruptcy Act ............................................................. 57

CRIMINAL LAW

Bruno Moslavac, LL.M.Decriminalization During Incrimination

or Unpaid Wages as a Criminal Off ence ........... 62

ENFORCEMENT PROCEEDINGS

Željko Borić, LL.B.On the Execution of a Stock for Which

a Stock Certifi cate Was Not Issued ..................... 72

CASE-LAW REVIEW

Ivan Kaladić, Ph.D.On the Contractor’s Right to a Decreased

Contractual Compensation in Case of

an Early Exit of a Temporary Service

Contract by the Client .............................................. 80

IN MEMORY OF

Prof. Aldo Radolović, Ph.D.Dr. Želimir Šmalcelj - A Great Name

in the History of Civil Law in Croatia ................. 84

Q & A Zoran Vuić, LL.B.Public Procurement Law ......................................... 89

BOOK REVIEW

Associate Prof. Gabrijela Mihelčić, Ph.D.Law of Obligations, Special Part I,

Particular Contracts .................................................. 92

OVERVIEWS

Dario Milić Hrvoje Novak“Sport and Law” Congress Overview,

Zagreb, 7 – 9 May 2012 ............................................ 94

LEGAL PUBLICATIONS

Prepared by: Dragutin Nemec, LL.B. .................... 96

NEW REGULATIONS OVERVIEWPrepared by: Krešimir Deban, LL.B. ....................... 98

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. III

HRVATSKA PRAVNA REVIJA br. 9/2012. - godina XII. Časopis za promicanje pravne teorije i prakse

adresa: Heinzelova 4a • p. p. 314 • 10000 Zagreb tel: 01/ 46 00 888 • fax: 01/ 46 00 875

e-mail: [email protected] korporativne stranice: www.ingbiro.hr

pravni portal: www.ingbiro.comžiro-račun: 2360000-1101243365 (Zagrebačka banka)

oib: 84170114747

Nakladnik: Inženjerski biro d.d.

Za nakladnika: glavni direktor dr. sc. Mladen Mlinarević

Nakladničko vijeće:

Predsjednik:

dr. sc. Mladen Mlinarević, Inženjerski biro d.d.

Članovi:

mr. sc. Orsat Miljenić, ministar pravosuđa

Branko Hrvatin, dipl. iur., predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Mladen Bajić, dipl. iur., Glavni državni odvjetnik

Ivana Goranić, dipl. iur., ravnateljica Pravosudne akademije

Leo Andreis, dipl. iur., predsjednik Hrvatske odvjetničke komore

Izdavački savjet:

dr. sc. Katarina Bačić, Inženjerski biro d.d.

Sandra Artuković Kunšt, dipl. iur., zamjenica ministra pravosuđa

mr. sc. Zoran Pičuljan, Ministarstvo uprave

Damir Kontrec, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

Dražen Tripalo, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

Dragan Novosel, dipl. iur., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

Zlata Hrvoj Šipek, dipl. iur., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

Anela Bubalović, dipl. iur., Pravosudna akademija

mr. sc. Tin Matić, odvjetnik, Zagreb

Glavni urednik:

mr. sc. Hrvoje Momčinović

Zamjenica glavnog urednika:

Marica Kuzmić, dipl. iur.

Urednici:

Jasminka Hercigonja, dipl. iur.

Ante Šumelj, dipl. iur.

Neda Cicvarić, dipl. iur.

Krešimir Deban, dipl. iur.

Tijana Vujičić, dipl. iur.

Jezični redaktori:

mr. sc. Snježana Jurišić

Mirna Rudeš, prof.

Zrinka Mlinarević, prof.

Prijevod sažetaka:

Zrinka Mlinarević, prof.

Grafi čka urednica:

Ana-Marija Perić, dipl. ing.

Naslovnica:

Izvor Fotolia

Tisak:

"A. G. MATOŠ" d.d., 10430 Samobor, Antuna Gustava Matoša 4, telefon 01/ 336 16 22, fax 01/ 336 24 29

Časopis izlazi jednom mjesečno.

Časopis se izdaje u tiskanom i elektroničkom obliku.

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.IV

Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagrebtelefon: 01/ 46 00 888, fax: 01/ 46 00 875e-mail: [email protected] ili www.ingbiro.hr

a k c i j a a k c i j a a k c i j a a k c i j a a k c i j a

STEČAJNI POSTUPAK - AKTUALNA

PITANJA ZAKONODAVSTVA

I PRAVNE PRAKSE

Hrvatski sabor nedavno je donio Zakon o dopuni Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 25/12), kojim je dio potraživanja radnika svrstan u troškove stečajnoga postupka. Prije ove dopune, Stečajni zakon dopunjen je i 2010. godine, kada je uveden skraćeni stečajni postupak, s ciljem eliminacije s tržišta pravnih osoba koje uglavnom postoje “na papiru”, ali svojim postojanjem unose pravnu nesigurnost i povećavaju insolventnost u gospodarstvu Republike Hrvatske. Stečajni zakon (Narodne novine, br. 44/96) izmijenjen je i dopunjen ukupno osam puta, a prije navedenih dopuna iz 2010. i 2012., posljednja značajnija novela ovoga Zakona bilaje 2006. godine. Zbornik radova STEČAJNI POSTUPAK - AKTUALNA PITANJA

ZAKONODAVSTVA I PRAVNE PRAKSE sadrži radove u kojima se obrađuju u posljednje vrijeme ponovno aktualizirana pitanja primjene Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12), kojemu je cilj generalna ovrha imovine dužnika i istodobno i ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika, ukazujući pritom kroz konkretan primjer iz prakse da stečaj ne mora uvijek i neminovno značiti kraj stečajnog dužnika.

SADRŽAJ ZBORNIKA:

SUMARNI ELIMINACIJSKI STEČAJ

prof. dr. sc. Mihajlo Dika

OSTVARIVANJE RAZLUČNIH PRAVA POVODOM STEČAJA

Ljiljana Hrastinski Jurčec, dipl. iur.

ULOGA STEČAJNOG UPRAVITELJA

Nevenka Marković, dipl. iur.

UTJECAJ OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA NA OVRHU

Nada Nekić Plevko, dipl. iur.

PRIJAVLJIVANJE I ISPITIVANJE TRAŽBINA U STEČAJNOM POSTUPKU

Nevenka Siladi Rstić, dipl. iur.

ZNAČAJ STEČAJNOG POSTUPKA ZA JEDINICE LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE Desanka Sarvan, dipl. iur.

DVA STEČAJNA PLANA ZA JEDAN PEVEC D.D.

- OD IDEJE DO PROVEDBE STEČAJNIH PLANOVA

Damir Barišić, dipl. iur.

Prilog Zborniku:

- Urednički pročišćeni tekst Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12)- Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (Nar. nov., br. 86/08)

290 stranicaCijena: 400,00 kn

Nova cijena: 200,00 kn

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. 1

USTAVNO PRAVOIzvorni znanstveni članak UDK 341.176

prof. dr. sc. Branko Smerdel*

Hrvatska ustavnost u Europskoj uniji: državna zajednica ili zajednica novog tipa?

Hrvatska se konačno nalazi pred punopravnim članstvom u Europskoj uniji. Dakako, mukotrpni

posao pristupanja nije još dovršen. Neki ipak smatraju da se u tom procesu značaj i svrha hrvatskog

Ustava bitno smanjuje; takvih ima mnogo i svaki su dan sve brojniji. U političkim stvarima nezgodno

je nastupati nasuprot većini, pa makar to bilo samo s ciljem podsjećanja na povijesna iskustva. Na-

suprot tome, smatramo da je u složenim državnim zajednicama poput Europske unije važnost usta-

va pojedinih članica još veća, te na to želimo i ovdje upozoriti javnost. Isključivo pravno dogmatski,

pa i kazuistički pristup, koji je oduvijek bio utočište pravnih praktičara, kao i pravnih teoretičara,

nosi sa sobom dvije opasnosti. Prvo, normativno stanje uzima se kao realnost. Drugo, sudska praksa

smatra se a priori isključivim pokazateljem pravog stanja stvari. Ni jedan ni drugi postulat nisu točni.

Zbog toga se zalažemo za kombinirani interdisciplinarni pristup koji jedini može objasniti položaj

Hrvatske u složenoj državnoj zajednici u kojoj godinama nastoji biti prihvaćena.

Ključne riječi: Ustav Republike Hrvatske, Europska unija, državna zajednica.

* Branko Smerdel, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Osnovu rada čini izlaganje na Jean Monnet konferenciji National and Constitutional Identity in EU Law, Regensburg, Njemačka, 22. 3. 2012.

1. UVOD

Koliko god zakasnili, vrijeme je da se okrenemo po-vijesnom iskustvu Hrvatske, Europe, kao i funkcioniranja najrazličitijih oblika federalnih i konfederalnih zajednica. Nekoliko je važnih čimbenika o kojima trebamo poseb-no voditi računa.

Prvo, “u najboljem slučaju” predstoji nam gotovo godinu dana daljnjeg promatranja, pri čemu Europska komisija, kao sankciju nezadovoljavajućeg postupanja zemlje kandidatkinje, ima pravo “poduzeti svaku mjeru koju smatra potrebnom”. Započet je proces ratifi kacije

Ugovora o pristupanju od strane država članica, te su i dalje vidljiva različita stajališta zemalja koje su tradi-cionalno rezervirane prema Hrvatskoj, od onih koji su pozdravili ulazak Hrvatske i žurno pristupili ratifi kaciji.1

Drugo, traje i zaoštrava se najteža kriza Unije, koja dovodi u pitanje sam njezin opstanak, pa čak i održa-vanje samih temeljnih ciljeva i nedvojbenih postignuća europskih integracija.2 Kao uvijek u kriznim situacijama,

1 Oni koji inzistiraju na striktnom monitoringu sve do pristupanja, pa čak i poslije toga, govore o srpnju 2013., kao datumu pristupa-nja “u slučaju najboljeg mogućeg scenarija”. Nizozemski ministar vanjskih poslova U. Rosenthal jasno je to rekao u Zagrebu 5. ožujka 2012. h p://www.znet.hr/2012/03/je-li-ulazak-u-eu-gotova-stvar-ni-zozemska-ra fi kacija-ovisi-o-rezulta ma-monitoringa/; h p://www.eurac v.com/enlargement/dutch-push-croa a-post-accession-moni-toring-news-505882 Euraktiv, pristup 9. 3. 2012.

2 Na stanje duhova posebno su u studenome 2011. ukazale izjave o mogućnosti novog rata. Američki general M. Dempsey o mogućno-sti raspada Europske unije i mogućnosti rata u Europi, h p://danas.

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.2

potpuno transparentno pokazuju se odnosi moći u Uni-ji, kao državnoj zajednici formalno ravnopravnih država, pod hegemonijom i vodstvom vodećih sila, Francuske i Njemačke. Kriza je jasno razotkrila odnos vodećih sila prema tijekom cijeloga prošlog desetljeća teškom mu-kom dogovaranom i konačno izborenom “ustavnom ugovoru” od 2009. godine, na kojem Unija formalno počiva nakon velike reforme započete još 2001. godine.3 Ugovor iz Lisabona možemo smatrati tacite suspendi-ranim u pogledu temeljnih propisanih putova i načina kreiranja političkih odluka.4 Sporazum o fi nancijskoj dis-ciplini ostaje predmet sumnji, kako u pogledu opozicije Velike Britanije i Češke, tako i u pogledu mogućnosti provedbe i nadzora.5

Treće, mijenja se orijentacija u hrvatskoj unutarnjoj politici: već tijekom pregovora uobičajilo se objašnjava-nje, pa i ispričavanje domaćih političara kako su pojedi-ne mjere ili donošenje zakonodavstva bili nužni “jer ih zahtijevaju pregovarači”.6 Danas se otvoreno upozorava da bi svaki važniji zakonski projekt morao prethodno biti odobren od stručnjaka Europske komisije, pa i u slu-čaju kada je rezultat “dogovorenog” a ustvari izdiktira-nog zakona potpuna nedjelotvornost.7 Kada, pak, dođe do ozbiljnih nesuglasica, uvijek se ponovno postavlja pitanje demokratskog legitimiteta Komisije i drugih institucija Unije.8

Većina najistaknutijih teoretičara federalizma i kon-federalizma nastojala je ukazati na opasnosti koje do-laze od intuitivne sklonosti onima koji obećavaju prisi-la i žurba može donijeti brza i sveobuhvatna rješenja.9

net.hr/svijet/page/ 2011/12/11/0052006.html. Poljski ministar vanj-skih poslova J. Rostowski h p://videoteka.novatv.hr/mul media/ iz-vijes -u-17-moguc-novi-rat-u-europi.html, pristup 9. 3. 2012.

3 S. Rodin, T. Ćapeta, I. Goldner-Lang (urednici): Reforma Europske unije. Lisabonski ugovor, Narodne novine, Zagreb 2009. posebno Robert Podolnjak: Od Laekena do Lisabona - uspon i pad ustavnog ugovora, 27-65.

4 Na to je više puta početkom 2012. godine upozoravao novi pred-sjednik Europskog parlamenta Martin Schulz.

5 Editorial Comments: Some Thoughts Concerning the Draft Treaty on a Reinforced Economic Union, Common Market Law Review, 49, 1-14, 2012.

6 Branko Smerdel: O neustavnosti Zakona o sprečavanju sukoba in-teresa, Novi informator, 5977/2011, 1-3.

7 h p://www.tportal.hr/vijes /svijet/180890/Pusic-s-veleposlanicima-zemalja-EU-a-o-monitoringu.html; h p://www.tportal.hr/vijes /svi-jet/180732/Zasto-ministri-svakodnevno-hodocaste-Vandorenu.html, pristup 9. 3. 2012. v. i Globus, 8. ožujka 2012., 20.

8 Prvo je to učinio mađarski premijer Viktor Orban, a zatim i belgijski. Forum, 9. 3. 2012., 7.

9 Branko Smerdel: Neki komparativni problemi primjene federalizma, Naša zakonitost (1986), no. 9, 1137 - 1145; Politika, pravna znanost i aktualni problemi jugoslavenskog federalizma, Naše teme (1986), no. 7-8, 38 - 52.

Prednost složenih oblika udruživanja je na uvažavanju prava drugih i kompromisu, osigurano institucional-nim sredstvima, koje vodi civiliziranju politike unutar i između država. Često sam citirao velikog pobornika europske integracije, fi lozofa Denisa de Rougemonta koji je, izjednačavajući federalno načelo i demokraciju, kao alternativa prijetećem totalitarizmu, upozoravao: “Totalitarizam je tvrd i jednostavan, kao rat, kao smrt. Federalizam je složen i suptilan, kao mir, kao život. I budući da je jednostavan i tvrd, totalitarizam je stalno iskušenje za naš umor, tjeskobe, sumnje i nevolje koje dolaze od duhovne rezignacije. Totalitaristički duh nije opasan samo zbog toga što trijumfi ra u kakvom tucetu zemalja i napreduje brže ili sporije u svima ostalima, već naročito zato što on kvari sve nas, u srcu naših misli, u najmanju ruku ograničavajući našu vitalnost, hrabrost i smisao naših života.”10

Ove su konstatacije važne za pojašnjenje polazišta eurorealista kako Europska unija nije nekakva zajedni-ca novog tipa u kojoj ne bi više vrijedila načela među-državne i unutarnje politike, niti je to nekakav novi tip političkog sustava, bez presedana u povijesti. U pitanju je složena državna zajednica utemeljena na federalnim načelima11, koja ima svoje povijesne preteče i poredbe-ne primjere, pa je kao takvu treba razumjeti, izučavati i spremati se za sudjelovanje u njoj. Pritom je od iznimne važnosti da se ne zanemari hrvatsko povijesno iskustvo kao i postignuća hrvatske znanosti koja se desetljećima razvijala pod nazivima federalističke i konfederalističke teorije. Takav stav nazivamo eurorealizmom, a njegove pristaše eurorealistima jer se zalažu za pridruživanje Eu-ropskoj uniji uz puno razumijevanje njezinih prednosti, a to na prvome mjestu i najbolje izražava izvorna parola “mir i napredak”, kao i njezine prave prirode i proble-me koje ona generira. Realizam ne znači neprijateljstvo prema udruživanju12, nego zahtijeva razumijevanje

10 “L”attitude Federaliste”, cit. u: David R. Herron, The End of American Federalism: an European Perspective, South-Western Political Science Association Meeting, 22. 3. 1973. Fort Worth, Texas, str. 30.

11 Federalno načelo je temelj udruživanja ravnopravnih entiteta, u kojem je pravom osigurana ravnopravnost i očuvanje identiteta članica složene državne zajednice. Federacija je samo jedan od oblika primjene tog načela. Branko Smerdel, u B. Smerdel, S. Sokol: Ustavno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2009., 409-436.; Branko Smerdel: Američke teorije federalizma, u Vincent Ostrom: Politička teorija složene republike, Informator, Zagreb ,1989. Branko Smerdel: Relevance of the Political Theory of a Compound Republic for the European Integration, Toward a Theory of Constitutional Choice, Workshop in Political Theory & Policy Analysis, Indiana University, Bloomington, 2006.

12 Uostalom, ni “euroskepticizam” ne znači neprijateljstvo prema Uniji, kao što se uobičajilo govoriti tijekom propagande oko referenduma o pristupanju.


kompleksnosti i fragilnosti federalističkih institucional-nih sklopova. Zbog toga je nužan prilikom pristupanja složenim zajednicama, kao i u cilju njihova održavanja. Pretjerana očekivanja vode velikim razočaranjima, a če-sto i tragedijama.13

2. NAČELA USTAVNOSTI SLOŽENIH

DRŽAVNIH ZAJEDNICA

Složeni sustavi udruživanja imaju svoju svrhu i povi-jesno opravdanje. Danas već, nažalost, prevladava sklo-nost zanemarivanju glavnih izvora i razloga stvaranja europskih zajednica, koje dobro izražava formula: mir i napredak. Tvrdnja Laekenske deklaracije o budućnosti Europe da Europska unija predstavlja “priču o uspjehu”, na prvom je mjestu opravdana time što je europska integracija osigurala Europi šest desetljeća gospodar-skog napretka u miru, na novim načelima koja isključuju uporabu sile u rješavanju interesnih sukoba.14 Povijesno pamćenje je kratko i mnogi su danas skloni zanemariti te izvorne ideje, pa govore o čisto ekonomskom udru-živanju u Europi. Europska integracija započela je iz političkih razloga, kao proces političkog udruživanja, i time kao sredstvo osiguravanja mira i napretka na europskom kontinentu kroz povijest rastrganom bez-brojnim ratovima. Perspektiva mirnog razvoja je glavni razlog zašto odlučno podržavamo hrvatski napor za uključivanje u Uniju.

Potrebno je voditi računa o činjenici da politički pro-cesi u složenim državnim zajednicama stalno generiraju specifi čne političke probleme i pitanja, koja valja rješa-

13 Branko Smerdel (ur.): Primjena federalnog načela i pouke ustavnih amandmana iz 1971., Pravni fakultet Zagreb i Centar Miko Tripalo, 2007., 7.

14 Laekenska deklaracija o budućnosti Europe iz 2001. godine zapo-činje konstatacijom kako se Europska unija nalazi na raskrižju bez presedana u njezinoj povijesti. Ta je povijest, zaključuju autori, “priča o uspjehu”, ali potrebno je donijeti važne odluke o tome kako od-govoriti na tri temeljna problema: prvo, demokratski izazov unutar Unije; drugo, nova uloga Europe u globaliziranom svijetu, treće, oče-kivanja europskih građana u pogledu donošenja odluka i provedbe politika u Europskoj uniji.

vati na način primjeren primjeni i održavanju federalnog načela. To čini samu bit federalnih rješenja, koja u sebi nose ambivalentnost između zahtjeva za udruživanje u širu zajednicu i imperativa očuvanja autonomije i identi-teta u takvoj zajednici. Američki autor Martin Diamond sažeo je to na sljedeći način: “Federalizam doista odlikuje izrazita ambivalentnost ciljeva koji se hoće njime postići. Federalizam uvijek pretpostavlja uređenje usmjereno u dva suprotna pravca i namijenjeno ostvarivanju dvaju suprotnih ciljeva. Jedan od tih ciljeva naći ćemo u ra-zlogu zbog kojega se federativne jedinice naprosto ne ujedine u unitarnu državu; drugi cilj naći ćemo u razlogu zbog kojega federativne jedinice ne žele ostati malene, potpuno autonomne države. Prirodna je tendencija svake političke zajednice, male ili velike, prema kom-pletnosti i perfekciji njezine autonomije. Federalizam predstavlja svjestan napor da se takva tendencija ublaži. Dakle, svaka konkretna federativna struktura uvijek je institucionalno izraz kontradiktornih tenzija između spe-cifi čnih razloga zbog kojih federativne jedinice moraju ostati male i autonomne, ali ne u potpunosti, odnosno velike i jedinstvene u zajednici, ali ni to ne u potpunosti. Razlike između federacija proizlaze iz razlika u ta dva para razloga zbog kojih se federalizam hoće.”15

Važno je, međutim, razumjeti i to da se sebična narav politike nije promijenila, te da je borba za dominaciju u okviru političkih zajednica njezin nužan i neizbježan dio. Tendencije zlouporabe moći uvijek su moguće u politič-kom procesu. Institucionalna rješenja imaju za cilj one-mogućiti takvim tendencijama da prevladaju, odnosno usmjeriti interesno uvjetovane sukobe u konstruktivnom i kompromisnom pravcu. Problemi koji su doveli do raspa-da mnogih nacionalnih federacija te koji općenito ugroža-vaju opstanak složenih država, uzrokovani su u većoj mjeri težnjama za centralizacijom i dominacijom nego pokuša-jima izgradnje dovoljno fl eksibilnih ustavnih rješenja koja bi predstavljala prepreku takvoj dominaciji.

15 Martin Diamond: The End of Federalism, Publius, 3. (1973), br. 2. Cit. Smerdel, op. cit., 1989.,15.

Potrebno je voditi računa o činjenici da politički procesi u složenim državnim zajednicama

stalno generiraju specifi čne političke probleme i pitanja, koja valja rješavati na način primje-

ren primjeni i održavanju federalnog načela. To čini samu bit federalnih rješenja, koja u sebi

nose ambivalentnost između zahtjeva za udruživanje u širu zajednicu i imperativa očuvanja

autonomije i identiteta u takvoj zajednici.


Interesni sukobi dio su i ostat će dio političkog pro-cesa u Europskoj uniji. Tenzije između starih i novih čla-nica, velikih i malih država, ekonomski razvijenih i eko-nomski zaostalih, poljoprivrednih i industrijskih i tako dalje, neprekidno se odvijaju i razrješavaju unutar Unije. Asimetrični aranžmani već se stvaraju, ograničavanjem slobodnog kretanja radne snage iz novih u stare članice Unije i na druge načine. Federalistički duh, sposobnost pregovaranja i zalaganja za vlastite interese uz uvaža-vanje interesa drugih, od krucijalnog su značenja za uspješno usklađivanje raznovrsnih interesa u složenim državnim zajednicama. Neuspjeh federalističkih rješenja u jugoslavenskoj federaciji kao i u mnogim drugima ne opravdava odbacivanje federalističke teorije, koje prijeti ozbiljnim posljedicama. Kako bismo bili spremni za život u takvoj zajednici, potrebna nam je federalistička teorija. Bez toga, bojim se da nam prijete nova razočaranja.

U jesen 2006. godine, održali smo na Pravnom fakul-tetu u Zagrebu konferenciju o primjeni “federalnog na-čela” udruživanja država u složene zajednice - pri čemu je federativna država samo jedan od povijesnih oblika primjene toga načela. Većina sudionika složila se s našim upozorenjem da nam valja obnoviti tradicionalno snaž-nu hrvatsku federalističku misao, koja je od stjecanja nezavisnosti bila sustavno potiskivana i podcjenjivana, po logici “federacija je kriva za sve naše nedaće”. Istakli smo da ulazimo u složenu međudržavnu zajednicu, da je to i politička zajednica, gdje vrijede politička načela po-našanja, te da će u toj zajednici biti potrebno sustavno i mudro djelovati, ulazeći u koalicije i saveze, kako bi se mala država mogla založiti za svoje interese te očuvati svoj identitet. Posebno smo ukazivali kako je to upravo smjer kojim se trebaju uputiti eurofi li, jer nas jedino eu-rorealizam, poznavanje zajednice u koju se nastojimo uključiti, kao i složenih međudjelovanja njezinih članica, može očuvati od teških razočaranja.16

Od toga vremena više puta sam bio u prilici rasprav-ljati s kolegama koji su bili što začuđeni, što zgroženi usporedbama institucija EU s institucijama propale SFRJ, dakako mutatis mutandis. Danas je rašireno shvaćanje o brojnim sličnostima: na prvome mjestu to je ideologija zajednice kao “novog tipa udruživanja” te propisana “po-litička korektnost”. Drugo, to je teški demokratski defi cit zajednice, dakako u različitim oblicima i opravdanjima. Treći, valja podsjetiti, je nehajno i pragmatično odnoše-nje prema temeljnim ustavnim dokumentima.17

16 Branko Smerdel (ur.): Primjena federalnog načela, op. cit., 2007. 17 Istinski početak kraja SFRJ obilježilo je rušenje Ustava i provala Srbije

Povijesna iskustva ne smije se potiskivati. U hrvat-skom jeziku sama riječ “ustav” odražava hrvatsko po-vijesno iskustvo života u državnim savezima. Dok je u većini jezika korijen riječi “ustrojstvo” (constitution), u nas ona potječe od riječi “ustava”, “brana”, “prepreka”. Ustav je kod nas povijesno bio sredstvo zaštite državnog identiteta u različitim oblicima državnih saveza u kojima smo, premda jednakopravni, bili slabiji, dakle ustav se razumijevao kao štit, usmjeren prema van. S ustavnim preprekama nositeljima vlasti “prema unutra”, u odnosu prema građanstvu, što izražava pojam “pravna država”, imamo ozbiljnih problema sve do danas. “Izvorišne osnove”, proslov Ustava, nabrajaju desetak povijesnih oblika takvih državnih saveza i liga, od 1102. do 1990., naglašavajući kako je u svim tim savezima ostalo oču-vano hrvatsko državno pravo, premda je ono cijelo to vrijeme bilo kršeno na najrazličitije načine. U državnim savezima i saveznim državama ustavno pravo jedina je zaštita i uzdanica malih i slabih. Čak u teškim prilikama ozbiljnog kršenja i povreda, ono ostaje “kao pravo” i po-tencijalno se ostvaruje kada se prilike promijene.

3. PROMAŠENOST IDEOLOGIJE

NOVOG TIPA ZAJEDNICE

Tvrdnju kako je Europska unija “zajednica novoga tipa” bez presedana u povijesti valja ispravno razumje-ti i protumačiti. Doista je Unija stvorena na način bez presedana u europskoj povijesti i doista je osigurala šest desetljeća “mira i napretka”, ali odnose u njoj va-lja ispravno tumačiti. To su odnosi moći, ali je prednost na gospodarskoj moći i veličini, a ne na slavnom “broju divizija”. Međutim, narav politike nije se promijenila i oslonac moramo tražiti u pravu.

Države imaju interese i njihova prijateljstva i lojal-nosti zavise od tih interesa. Ustav je sredstvo zaštite dr-žavnih interesa, kao i sredstvo zaštite interesa populusa i pojedinaca. No ustav je i sredstvo legitimiranja zbiljske vlasti. U kriznim situacijama ustavne detalje nadomje-štava izravna akcija. Povijest svjetske, kao i europske ustavnosti to dobro pokazuje. Usudit ću se ukazati na relevantne primjere: od američkog predsjednika Abra-hama Lincolna do njemačke kancelarke Angele Merkel i bivšega francuskog predsjednika Sarkozyja, sudbinske odluke u krizi donose najutjecajniji političari, a ne ustav-

u fi nancijski sustav federacije, upozorava ugledni slovenski ekono-mist Jože Mencinger, Globus, 5. 10. 2011.


no propisana tijela. Bez obzira na to jesu li izrijekom propisana ili se smatraju “impliciranim”, primjenjuju se pravila o iznimnim stanjima i hitno donose i primjenjuju odluke, što će ih redovito tek naknadno ratifi cirati redo-vita ustavna tijela.

Nama je to u ovom trenutku posebno važno s obzi-rom na dosta prošireno mišljenje da ulazimo u “zajedni-cu novoga kova”, gdje dominiraju “europske vrijednosti”, visoka moralna načela i čisti altruizam. Takve državne zajednice nikada nisu postojale, premda su se mnoge takvima predstavljale. U jednoj takvoj samoproglaše-noj “zajednici novoga kova” smo živjeli i to povijesno iskustvo ne bi se smjelo prepustiti zaboravu. Ali postoje racionalno organizirane zajednice, u kojima se polazi od načelne jednakopravnosti država članica nejednake ekonomske i političke moći, što je jedino jamstvo nji-hova održanja i razvoja. U takvim zajednicama ništa se ne dobiva samo po sebi, te vlastite interese valja dobro procijeniti i zaštititi u skladu s načelom jednakopravno-sti članica. Ustav zajednice, zajedno s ustavima njezinih članica, jedina je osnova takve jednakopravnosti.

Europska unija posebna je po svojem pristupu udru-živanju, odnosno primanju novih članica, po čemu se razlikuje od svih poznatih državnih saveza. William Riker je u svom klasičnom radu pod naslovom: “Federalism: Origin, Operation, Signifi cance” ustvrdio da je federalno udruživanje uvijek u povijesti bilo sredstvo širenja im-perija pod dominacijom određenih hegemona.18 Zaista, nikada u povijesti nije postojala državna zajednica koja je kandidate za članstvo toliko temeljito pripremala i nadzirala, a ni sama EU nikada nikoga nije toliko pri-premala i provjeravala kao Hrvatsku. Danas je jasno da europski sustav nadzora ni u kojem slučaju nije bio sa-vršen, a djelotvornost sustava usklađivanja zakonodav-stva i dalje smatramo eksperimentom. Prije 25 godina prvi put sam u jednom članku za takav pristup koristio sintagmu “ustavni” odnosno “zakonski” optimizam.

Od doba simahija i simpolitija antičke Grčke, gdje su hegemoni saveza vojnom silom djelovali na proširenju saveza, sve do Sjedinjenih Američkih Država, koje su tra-diciji vojnih mjera (New Mexico) pridodale i kupovinu teritorija (Louisiana, Aljaska), politika proširenja vođena je korištenjem povijesnih prilika, a o usklađivanju za-konodavstva i integraciji se eventualno vodilo računa

18 Ta su sredstva bila vojna sila, odnosno mnogo rjeđe kupovina teri-torija zajedno sa stanovništvom i institucijama. Cit. Branko Smerdel: Američke teorije federalizma, uvodna studija u Vincent Ostrom: Po-litička teorija složene republike, Informator, Zagreb, 1989.

kasnije. Povijesno utemeljena i razvijana znanost o fe-deralizmu nam, trijeznim očekivanjima, može ukazati na objektivne mogućnosti i metode osiguravanja (pa i obrane) vlastitih interesa u složenim međudržavnim zajednicama.

Konfederalne i federalne zajednice utemeljene su na artifi cijelnim, znanstvenim spoznajama i iz njih izve-denim načelima. Suprotno je to naravnoj i jednostav-noj logici nametanja svoje volje silom zbog koje nam je zemlja tako “poviješću utrujena”. Zbog toga svatko tko ulazi u takvu zajednicu mora dostojnu pažnju posvetiti znanosti o asocijacijama, interdisciplinarnoj znanosti o političkom udruživanju, a ustavno pravo dobiva poseb-no značenje. Jednostavno rečeno: “ne kao guske u ma-glu”, kako ne bi ponovno budući povjesničar pisao tužnu povijest saveza u kojima je “više vrijedio prst moći nego šaka prava”, kao preambulu nekoga budućeg ustava.

4. USTAVNOST U KRIZNIM

SITUACIJAMA

Kakva je situacija u kojoj Hrvatska ulazi u Europ-sku uniju? Bijela knjiga Europske komisije o dobrom upravljanju (good governance)19 potvrdila je dva važna zaključka iz znanstvene literature: prvo, “da je proces donošenja političkih odluka u Uniji tako složen da jako malo običnih Europljana ima osnovnog pojma o njemu ili sa sigurnošću zna kazati tko je odgovoran za politike koje se primjenjuju”, te, drugo, “da ima malo saznanja o tome u kojoj se mjeri europsko zakonodavstvo doista provodi diljem Europske unije ... dok se općenito smatra kako je provedba daleko od jednoobraznosti i savršen-stva20.” U raspravi o Bijeloj knjizi konstatirano je da se građani osjećaju otuđenima od institucija i političkog odlučivanja u tijelima Unije te da izlazak građana na iz-bore za Europski parlament stalno opada, da su postupci odlučivanja komplicirani, prespori i netransparentni, da je postojeći pravni sustav previše složen da bi bio djelo-tvorno proveden te da sama primjena temeljnih načela na kojima je uspostavljena Unija, kao što je solidarnost i

19 COM (2001) 428 final; vidjeti: Governance team: Consultations conducted for the preparation of the White Paper on democratic European governance. Report to the Commission, June 2001, koji pokazuje način rada i širinu konzultiranih izvora.

20 Michael Gallagher, Michael Laver, Peter Mair: Representative Go-vernment in Europe, McGraw Hill, 3rd ed., 2001, 125, 131. Umjesto znanstvene provjere, ova veoma važna konstatacija, koju sam često citirao, dramatično je potvrđena “otkrićima” o lažnim fi nancijskim izvješćima niza država članica i krizom posljednjih pet godina!


subsidijarnost, zahtijevaju preispitivanje i usavršavanje da bi se mogli dosljedno primjenjivati. Sam “funkciona-lizam” zahtijeva preispitivanje sa stajališta spomenutih načela “dobrog upravljanja”.21

Na vrhuncu optimizma početkom tisućljeća, Europ-ska unija spremala se za važne strateške odluke. Lae-kenska deklaracija o budućnosti Europe iz 2001. godine započela je konstatacijom da se Europska unija nalazi na raskrižju bez presedana u njezinoj povijesti. Ta je po-vijest, zaključuju autori, “priča o uspjehu”, ali potrebno je donijeti važne odluke o tome kako odgovoriti na tri temeljna problema: prvo, demokratski izazov unutar Unije; drugo, nova uloga Europe u globaliziranom svi-jetu, treće, očekivanja europskih građana u pogledu do-nošenja odluka i provedbe politika u Europskoj uniji. Temeljni smjer reforme političkih institucija naznačen je kao zahtjev za više demokratičnosti, transparentnosti i djelotvornosti u funkcioniranju institucija. To otvara pitanja ustavne naravi: od potrebe pojednostavnjenja pravnog sustava utemeljenog na tri temeljna međuna-rodna ugovora, preko raspodjele nadležnosti između država članica i Unije do ustrojstva samih tijela Unije i njihovih ovlasti, te načina odlučivanja, većine potrebne za odluke, odnosno prava veta država u pojedinim po-dručjima zajedničke politike. Ni jedno od tih pitanja nije riješeno niti se može kazati da su postavljeni temelji po-stupnog rješavanja tih ključnih i kroničnih problema.22 To mogu tvrditi samo oni koji svjesno i namjerno zamje-njuju normativu, riječi napisane na papiru s realnošću zbiljskih odnosa odlučivanja i političke moći.

No nije li kriza ustvari normalna situacija svjetske politike? Teško bi bilo naći povijesno razdoblje mirnog razvoja bez kriza. Istina, o njemu mnogi sanjaju, ali dulja razdoblja mira oduvijek su bila oslonjena na dinamičku ravnotežu sukobljenih sila s uvijek nazočnom opasnosti eskalacije sukoba.23

Slavni pravni povjesničar Harold Berman konstati-rao je postojanje krize pravnih sustava još početkom 80-ih godina 20. stoljeća: “Ne radi se, dakle, o krizi

21 Na primjer Fritz W. Scharpf: European Governance: Common Con-cerns vs. The Challenge of Diversity, The Jean Monnet Working pa-pers, ISSN 1087-2221.

22 Pažljivom istraživaču bilo je moguće unaprijed predvidjeti neuspjeh Ustavne konvencije. Usp. Branko Smerdel: Temeljni problemi ustav-nog izbora u Europskoj Uniji, Zbornik PFZ, 53, 3-4, 2003., 9-37.

23 Henry Kissinger: A World Restored: Casttereagh, Metternich and Restoration of Peace 1812 - 1822, Houghton-Miffl in, Boston, 1960.; American Policy and Preventive War, Yale Review, 44, 3 (1955).

pravne filozofije, već prava kao takvog... Cinizam i podcjenjivanje prava prijeti danas pravnim sustavima u svim zemljama Zapada, u svim klasama i slojevima. Sustav države blagostanja gotovo se slomio pod priti-skom neprovedivih propisa i pravila. Gradovi postaju nesigurni u sve većoj mjeri. Porezne propise naširoko krše jednako bogati kao i siromašni i srednji slojevi. Vlast je u cjelini, od baze do vrha, zahvaćena korup-cijom i nezakonitostima. I, što je najgore, jedini koji toga izgledaju svjesni jesu oni malobrojni koji uslijed svojih prijestupa dođu pod udar zakona... pojam “jav-na politika” opasno se približio značenju - “oni koji su trenutačno na vlasti”; društvena pravda i suštinska ra-cionalnost identifi ciraju se s pragmatizmom; poštenje je izgubilo svoje povijesne i fi lozofske korijene i povija se pod svakim vjetrom dnevne politike...”24. Mnogi se predbacivali profesoru Bermanu kako se prenaglio s predviđanjem krize i sloma sustava. Izgleda da je u pi-tanju težnja pravnika, pa čak i pravnog povjesničara prema harmoničnom svijetu unutar sebe usklađene hi-jerarhije pravnih normi, kakvu oduvijek proklamiraju i zahtijevaju teoretičari prava. Takvu harmoniju možemo naći, međutim, samo u knjigama pravnih teoretičara, a posebno apologeta pojedinih povijesnih razdoblja. Kao što je već više puta konstatirano, razvoj Europske unije odvija se u neprekidnom slijedu kriznih situacija, od kojih se svaka čini sve ozbiljnijom.25

Mogli bismo, dakle, s punom odgovornošću konsta-tirati da su krize nužnost, odnosno način funkcioniranja odnosa u složenim međunarodnim integracijama. Me-đutim, političke i gospodarske krize svakako su bolje od ratova. Umjesto oružjem, sukobi se rješavaju putem pre-govora i prava. S obzirom na to, nipošto nije pametno unaprijed se odreći svoga Ustava, naglašavajući primat svakog akta zajedničkih tijela EU.

24 Harold Berman: Law and Revolution, Oxford University Press, 1984.

25 J. H. Weiler ovako sažima osnovne značajke: “Koji su, dakle, veliki ustavni trenuci u povijesti Europske unije? ... Schumanova Deklara-cija iz svibnja 1950.? Stupanje na snagu Rimskog Ugovora u siječnju 1958.? Iznimno važna odluka Europskog suda iz srpnja 1964., koja je deklarirala supremaciju prava zajednice? Možda kriza “prazne stoli-ce” i Luksemburški sporazum koji je uslijedio, s izuzetnom važnosti za način donošenja odluka u Zajednici? Možda, u novije vrijeme, Bijela knjiga Komisije iz 1958. godine, koja je utvrdila ciljeve komple-tiranja jedinstvenog tržišta za 1992. ili, doista, Jedinstveni europski akt iz 1986., koji je podržao taj plan, uveo većinsko odlučivanje u Vijeću ministara, te izazvao istinsku europsihozu širom kontinenta?” Zaključujući kako je preokret donio Ugovor iz Mastrichta, on čini istu pogrešku kao i kasniji utemeljitelji neuspjele Ustavne konvencije. The Constitution of Europe, Cambridge University Press, 1999., 3.


5. Ustav i nacionalni identitet

Ulazimo u političku međudržavnu zajednicu u kojoj ćemo morati čuvati svoj identitet i zalagati se za svo-je interese. U svakom obliku međudržavne integracije posljednje uporište čini nacionalni Ustav. Hrvatska nije iznimka. Ustav će nam biti itekako važan i potreban kada (i ako) jednom konačno referendumsku odluku hrvatskih gađana potvrde vlade ili građani svih 27 čla-nica Europske unije. Zbog toga griješe oni pravnici koji smatraju kako je zbiljska jednakopravnost u EU privilegij velikih i moćnih. 26

Ustava se ne smijemo odreći, unaprijed prihvaćajući potpunu supremaciju prava Unije. Pogubno je tvrditi da se “rezerva ustavne domene” odnosi na Njemačku i Fran-cusku, ali ne na manje i novije članice. Nismo jednako moćni, ali smo jednakopravni. Na tome valja inzistira-ti. Na tome uostalom inzistiraju Britanci, Poljaci, Česi i mnogi drugi, premda njihovi zahtjevi još nisu ili uopće neće doći pred lice europske pravde. U osnovi tih dvojbi leži različito razumijevanje pojma ustava i ustavnosti. Za pozitiviste, ustav je propis kao i svaki drugi, za pripadni-ke danas potisnute povijesnopravne škole, ustav je tekst koji nastoji sažeti povijesno iskustvo naroda u borbi za njegova prirodna prava.27 Ograničavanjem našeg istra-živanja na praksu Europskog suda ostajemo prikraćeni uvida u stvarnost. 28

Sve su državne zajednice, kao i države same, ute-meljene na interesima, a ne na altruizmu i ljubavi, pa u njima jaki dominiraju, a slabi se oslanjaju na pravo. U modernom vremenu ne vrijedi više apsolutno maksima “bolje prst moći nego šaka prava”, ali je ne treba zabora-viti. Hrvatski Ustav je također i zaštita od političara koji već preuzimaju maniru u kojoj se za sve što je loše krivi “centar”. Upravo zbog toga izvrsne analize prakse najvi-

26 Rainer Arnold: Supremacy of the Constitution as the Basic Develop-ment in European Constitutionalism, Twenty Years of the Constituti-on of Slovenia. Singnifi cance of Constitutionality and Constitutional Democracy, Ustavni sud Slovenije, Ljubljana 2012., u tisku.

27 Od tuda lakoća s kojom se mijenja i prekraja tekst proslova hrvat-skog Ustava. Pozitivisti ne razumiju zahtjeve za uvažavanjem povi-jesnog iskustva u svrhu previđanja, niti ga, ne poznajući povijest, uopće mogu razumjeti. Zanimljiva analiza spora Harold Berman: World Law. An Ecumenical Jursiprudence of the Holy Spirit, Emory University, h p://papers.ssrn.com/abstract=666143, 6-7.

28 Ovom konstatacijom ni u kojem slučaju ne podcjenjujemo važne rezultate naše nove, pozitivistički orijentirane teorije europskog pra-va, koja se uspješno uklopila u europske i američke trendove, ali oni bacaju svjetlo samo na dio cjeline. O razvoju novije sudbene teorije i prakse iscrpno Siniša Rodin: Ustavni protekcionizam i nacionalni identitet, u Arsen Bačić (urednik): Ustavna teorija: strani utjecaji i hrvatski odgovori, HAZU, Zagreb, 2012.

ših sudova rasvjetljavaju samo dio fenomena koji se na-ziva zbiljskim pravnim poretkom. Procjena cjeline zahti-jeva širi interdisciplinarni pristup nego što omogućuje pravni pozitivizam koji dominira izučavanjem ustavnosti u Europskoj uniji.29 Mnogo realističnijim i usklađenijim s kompleksnošću konfederalističkih rješenja čini nam se tumačenje uglednih autora koji umjesto o nadređe-nosti (supremaciji) europskog prava, predlaže termin “prvenstvo” (primacy). Naizgled samo u nijansi, ovo je vrlo bitno razlikovanje, karakteristično za ustavne aran-žmane složenih država: nema apriorne pretpostavke o nadređenosti europskog prava nad ustavnim pravom zemlje članice.30 Na temelju doktrine o ustavnom iden-titetu, ustavni sudovi mogu odlučiti u prilog prvenstvu nacionalnog ustava.

Nacionalni Ustav u svakom obliku međudržavnog udruživanja predstavlja posljednje jamstvo očuvanja identiteta, a to je uvjet pod kojim se pristupa svakoj me-đunarodnoj integraciji. Odnos moćnih prema europskom ustavu, kao i samom teško iznjedrenom Lisabonskom sporazumu i novoustanovljenim institucijama potiče na oprez. Zato bismo trebali imati na pameti primjere iz brojnih članica EU, ne samo velikih ni samo starih, koje se oslanjaju na svoje ustave u zaštiti nacionalnih interesa. Poseban uzor nam treba predstavljati razvijena praksa njemačkoga Saveznog ustavnog suda, kao i ustavnih su-dova drugih zemalja koji su, suprotno teoriji o potpunoj supremaciji svih izvora europskog prava nad domaćim pravom, uključujući i nacionalne ustave, razvili teoriju ustavnog identiteta kao osnove za odluke u kojima pred-nost mora imati domaće ustavno pravo.31 U tom smislu suglasni smo s izjavom hrvatskih akademika u povodu referenduma o pristupanju. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju pospješit će jačanje hrvatskoga pravnog sustava te dovesti do potpune uspostave vladavine prava i po-vjerenja u institucije. Uspjet ćemo toliko koliko budemo

29 Citirajući odluke Europskog suda Costa v. Enel iz 1964. i Simmenthal iz 1977., neki su autori požurili s konstatacijom da europski Ustav već postoji. Primjerice Koen Lenartes i Pit Van Nuff el (ur): Robert Bray: Constitutional Law of the European Union, Sweet and Maxwel, 1999.

30 Alan Rosas, Lorna Armati: EU Constitutional Law. An Introduction, Oxford, 2010., 55-60.

31 Čak i bez primjera iz prakse njemačkoga Saveznog ustavnog suda, koje detaljno analizira S. Rodin, ustavnu osnovu supremacije hr-vatskog Ustava nad europskim pravom u bitnim pitanjima ne bi bilo teško konstruirati, premda nije izrijekom unesena u Ustav jer su naši pregovarači i njihovi savjetnici upozoravali kako bi to bio kraj pregovora. No nema ni izričite zabrane. Tu je članak 2. Ustava, članak 3., te spominjanje Ustava na prvome mjestu, ispred zakona i prava u članku 5. Ustava.


sposobni, kompetitivni i dorasli izazovu koji je pred nama. Naša budućnost u našim je rukama, kao i odgovornost za uspjeh ili neuspjeh. Hrvatska moderna država stvore-na prije dva desetljeća potvrđuje se ulaskom u Europsku uniju i time započinje novo, važno razdoblje u njezinoj

povijesti.32 Zbog toga pravna teorija mora postaviti teme-lje koncepcije zaštite nacionalnoga ustavnog identiteta, kao prvenstvenog interesa.

32 Izjava HAZU o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji od 19. siječnja 2012.

SUMMARY Croatia is fi nally at the verge of accessing the EU as a full

Member State. Naturally, the strenuous accession work is still not completed. Some believe that in the midst of this process the signifi cance and purpose of the Croatian Constitution is being signifi cantly diminished; the number of such believers grows by the day. In politics it is always tricky to oppose the majority, even when only trying to remind of the past experi-ences. Contrary to this belief, it is thought that in complex sta-te unions like the European Union the importance of the Con-stitution of particular Member States is even greater and the author wishes to warn the public thereof. An approach that is strictly dogmatic and even casuistic, one that has always been a haven for legal practitioners as well as theoreticians, is perilous for two reasons. First, the normative state is taken as reality. Second, the case-law is a priori considered an exclusi-ve indicator of the real state of aff airs. Neither of which is true. That is why a combined interdisciplinary approach, the only one that can explain Croatia’s position in the complex state union to which it aspires, is advocated.

Key words: Constitution of the Republic of Croatia, Euro-pean Union, state union.

CROATIA’S CONSTITUTIONALITY IN THE EUROPEAN UNION:

A STATE UNION OR A DIFFERENT TYPE OF UNION?

Zbornik sadrži i urednički pročišćeni Zakon o prostornom uređenju i gradnji.

Uz Zbornik je priložen i CD sa svim relevantnim propisima koji se odnose na materiju koju obrađuju radovi sadržani u Zborniku.

Autori› J. Bienenfeld › J. Blažević-Perušić › S. Frković › J. Jug › V. Bilić › A.-M. Končić

UPRAVLJANJE I RASPOLAGANJE NEKRETNINAMA I UREĐENJE PROSTORA - PREMA NOVIM PROPISIMA

broj stranica: 389cijena: 400,00 kn

nova cijena: 160,00 kn

akci ja akci ja akci ja akci ja akci ja akci ja


Demokracija je oblik vlasti u kojem odluke u državi donosi većina građana neposredno i po-

sredno putem izbora. U suvremenom društvu demokracija je utemeljena na sudjelovanju građana

u izboru za predstavnike u predstavničkim tijelima i dužnosnike koji se mogu neposredno birati

(predstavnička demokracija).

Ako svi građani izravno sudjeluju u donošenju odluka u državi, govorimo o neposrednoj (izrav-

noj) demokraciji. Osnovni oblik neposredne demokracije u većini modernih demokratskih država je

referendum. Referendum je instrument neposredne demokracije koji dopušta narodu da se izjasni

o aktu usvojenom od strane državne vlasti, najčešće parlamenta.

Predmet referenduma najčešće je odlučivanje o prihvaćanju ili odbacivanju prijedloga ustava,

zakona, drugog propisa ili političke odluke. Izraz demokracija u etimološkom smislu izvodi se iz grč-

ke riječi demos i kratos (narod i vladavina).

U suvremenim demokracijama pretežno se primjenjuje sustav posredne demokracije ili pred-

stavničke vladavine, a u praksi se primjenjuje s oblicima neposredne demokracije.

U ovom radu prikazuje se pravo Švicarske Konfederacije i Republike Hrvatske koje se odnosi na

oblike neposredne demokracije s osvrtom i na posrednu demokraciju.

Ključne riječi: demokracija, neposredna (izravna) demokracija, referendum, narodna inicijativa, predstavnička (posredna) demokracija, demokratski izbori.

Stručni članak UDK 342.573

mr. sc. Vana Ivančević*

Neposredna (izravna) demokracija - Pravo Švicarske Konfederacije

i Republike Hrvatske

* Vana Ivančević, Zagreb.

Demokracija je oblik vlasti u kojem odluke u državi donosi većina građana neposredno i po-

sredno putem izbora. U suvremenom društvu demokracija je utemeljena na sudjelovanju građana

u izboru za predstavnike u predstavničkim tijelima i dužnosnike koji se mogu neposredno birati

(predstavnička demokracija).

Ako svi građani izravno sudjeluju u donošenju odluka u državi, govorimo o neposrednoj (izrav-

noj) demokraciji. Osnovni oblik neposredne demokracije u većini modernih demokratskih država je

referendum. Referendum je instrument neposredne demokracije koji dopušta narodu da se izjasni

o aktu usvojenom od strane državne vlasti, najčešće parlamenta.

Predmet referenduma najčešće je odlučivanje o prihvaćanju ili odbacivanju prijedloga ustava,

zakona, drugog propisa ili političke odluke. Izraz demokracija u etimološkom smislu izvodi se iz grč-

ke riječi demos i kratos (narod i vladavina).

U suvremenim demokracijama pretežno se primjenjuje sustav posredne demokracije ili pred-

stavničke vladavine, a u praksi se primjenjuje s oblicima neposredne demokracije.

U ovom radu prikazuje se pravo Švicarske Konfederacije i Republike Hrvatske koje se odnosi na

oblike neposredne demokracije s osvrtom i na posrednu demokraciju.

Ključne riječi: demokracija, neposredna (izravna) demokracija, referendum, narodna inicijativa, predstavnička (posredna) demokracija, demokratski izbori.

1. UVODNE NAPOMENE

Demokracija je oblik vlasti u kojem odluke u državi donosi većina građana neposredno i posredno putem izbora. U suvremenom društvu demokracija je uteme-ljena na sudjelovanju građana u izboru za predstavnike u predstavnička tijela (parlamentarne skupštine) i za dužnosnike.

U suvremenim demokracijama izabrani predstav-nici nemaju imperativni mandat. Oni nemaju obvezu da za svaku odluku u čijem donošenju sudjeluju traže mišljenje birača, odnosno izborne baze i glasovati kako im je određeno.

Ako svi građani izravno sudjeluju u donošenju od-luka, govorimo o neposrednoj demokraciji. Osnovni instrument neposredne demokracije u većini modernih demokratskih država je referendum.


Demokracija znači vladavinu naroda, odnosno oblik vladavine u kojem vlast obnaša cijeli narod, a ne klasa ili pojedini dio. Izraz demokracija u etimološkom smislu izvodi se iz grčkih riječi demos i kratos - narod i vladavina. Razlikujemo političku i socijalnu demokraciju. Politička demokracija proizlazi izravno iz ustavnog prava. Ona postoji kada ustavni poredak ustanovljuje i priznaje na-rod, odnosno izborno tijelo kao državno tijelo i dopušta mu, dajući mu određene nadležnosti, da vrši više ili ma-nje važnu ulogu u okviru te države. Razlikujemo pred-stavničku i neposrednu ili izravnu demokraciju. Političku demokraciju čine institucije koje počivaju na narodu. Demokratske institucije su ključ demokracije (Andreas Auer, Giorgio Malinverni i Michel Hottelier: “Droit consti-tutionel suisse”, Stämpfl i Editions SA Berne, Suisse).

Moderna koncepcija demokracije razvila se za-jedno s načelima prirodnog prava i europskog pro-svjetiteljstva 18. stoljeća. Političko-fi lozofske temelje modernog shvaćanja demokracije postavili su, među ostalima, J. Locke (1632. - 1704.) i J. J. Rousseau (1712. - 1778.). J. J. Rousseau razvio je koncepciju narodnog suvereniteta i tvrdio je da je narodni suverenitet nedje-ljiv i neotuđiv te da ga se narod ne može odreći niti na druge prenijeti vršenje suvereniteta. U svom djelu “Du contrat social” (Društveni ugovor) Rousseau navodi da je vlast potrebna radi osiguranja mira i blagostanja u društvu, ali ona ne smije biti u rukama jednog čovjeka niti nekolicine ljudi. Rousseau je zastupao ideju potpu-ne neposredne demokracije u zakonodavstvu. Nakon Engleske revolucije (1688. -1689.) u Engleskoj je uvede-na parlamentarna monarhija. Američka (1775. -1783.) i Francuska revolucija 1789. rezultirale su ustavnom de-mokratskom vladavinom naroda.

Novim Ustavom iz 1990. Republika Hrvatska us-postavljena je kao samostalna, neovisna i suverena država. Prema članku 1. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatska je jedinstvena demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposred-nim odlučivanjem. Republika Hrvatska je konstitutivna predstavnička demokracija i jedna vrsta participatorne demokracije, s oblikom vladavine u kojemu narod vlast obnaša sam neposredno ili posredno.

U predstavničkom sustavu suverenost se delegira zastupnicima naroda koji obnašaju vlast u ime naroda, a predstavnici odgovaraju narodu putem izbora. Narod zadržava svoj suverenitet pasivno, odnosno u potenci-

jalnom smislu. Građani su kontrolori izvršavanja vlasti. U ovom slučaju može se govoriti o obliku poluneposred-ne demokracije (prof. Branko Smerdel i prof. Smiljko So-kol: Ustavno pravo, Zagreb, Pravni fakultet, 2006.).

Sudjelovanje naroda u vlasti može se pojaviti u vidu opoziva (SAD) te referenduma i narodne inicijative (Švi-carska Konfederacija).

U participatornoj demokraciji referendum je jedan od oblika poluneposredne demokracije, što predviđa i Ustav RH.

Sudjelovanje građana u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima i dužnosnike je temeljna de-mokratska institucija. Pravo građana na sudjelovanje u slobodnim i demokratskim izborima utemeljeno je na ustavima nacionalnih država, ustavnom pravu i među-narodnim aktima za zaštitu ljudskih prava. Tako je čl. 3.

Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda i člankom 25. Pakta II. predviđeno pravo izabrati i biti izabran na periodičnim izborima, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izra-žavanje volje biračkog tijela na izborima za predstav-nička tijela.

Demokratske institucije su ključni element političke demokracije. One čine narod jednim državnim tijelom. Bitno je defi nirati biračko tijelo i način njegova funkci-oniranja te njegove ovlasti.

2. VIJEĆE EUROPE

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slo-boda

Prema Preambuli Konvencije za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda koja je donesena u okvi-

ru Vijeća Europe (potpisana je u Rimu 4. studenoga

1950. godine i stupila je na snagu 1953. godine), “osiguravanje osnovnih ljudskih prava i temeljnih slo-boda počiva na zaista demokratskom političkom su-stavu”. Uspostavom karakterističnog principa takvog sustava, pravo glasa i pravo biti izabran koji su predvi-đeni člankom 3. Protokola broj 1., imaju u sustavu Kon-vencije temeljnu važnost.

3. EUROPSKA UNIJA

Ugovor iz Maastrichta

Stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta


(sklopljen 7. veljače 1992.) kojim je Europska unija (dalje: EU) postala politička zajednica, državljani EU koji prebivaju u državi članici čiji nisu državljani ima-ju pravo glasovati na lokalnim izborima i biti izabrani u toj zemlji pod jednakim uvjetima kao državljani te države (članak 19. Rimskog ugovora, bivši članak 8.b al. 2.). U članku 17. (bivši članak 8.) predviđeno je da su europski državljani osobe koje imaju nacionalnost jedne od država članica. Naime, svi državljani EU imaju pravo kretati se i slobodno boraviti na teritoriju država članica (članak 17. Rimskog ugovora, bivši članak 8.a al. 1.). Državljani EU imaju također pravo glasovanja i biti izabrani u izborima za Europski parlament (članak 19. Ugovora, bivši čl. 8.b al. 2.).

Prema Lisabonskom ugovoru (stupio na snagu

1. prosinca 2009.), EU je prostor slobode, sigurnosti, demokracije i mira, a ciljevi EU su, među ostalim, i po-štovanje ljudskih prava, vladavina prava te provođenje i razvoj međunarodnog prava.

4. POSREDNA I NEPOSREDNA

DEMOKRACIJA

U ustavnopravnoj teoriji postoje dva temeljna na-čina ostvarivanja narodnog suvereniteta: posredno (predstavničko) i neposredno odlučivanje. Prema na-čelu tzv. nedjeljivog ili nacionalnog suvereniteta, su-verenitet pripada narodu kao nedjeljivoj cjelini. Narod može, sukladno Ustavu, vlast izvršavati na dva načina: na način da neposredno izvršava njezine funkcije ili nji-hov dio (neposredna demokracija u cijelosti ili pojedini oblici) ili da bira svoje predstavnike preko kojih posred-no obnaša vlast (posredna demokracija ili predstavnič-ka vladavina).

U suvremenim demokracijama pretežno se primje-njuje sustav posredne demokracije, odnosno pred-stavničke vladavine. Predstavnička vladavina primje-njuje se u praksi s oblicima neposredne demokracije, tj. referendumom i narodnom inicijativom. Stoga se su-vremene demokracije danas ostvaruju kao kombinaci-

ja posredne i neposredne demokracije (prof. Branko Smerdel i prof. Smiljko Sokol: Ustavno pravo, Zagreb, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006.).

Predstavnička demokracija povijesno se stvarala usporedo s parlamentarizmom (Velika Britanija, Fran-cuska i dr.).

Sustav predstavničke vladavine (predstavnički man-dat) je odnos birača i njihovih zastupnika u kojem su zastupnici u svojem djelovanju i u glasovanju u pred-stavničkom tijelu neovisni o stavu birača pa ih oni ne mogu opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektiv-nog mandata stečenog izborom.

Imperativni (obvezujući) mandat pretpostavlja pra-vo birača da daju obvezne upute zastupnicima, a duž-nost je zastupnika da se uputa svojih birača pridrža-vaju. Ovaj mandat utemeljen je na instituciji mandata koja je bila predviđena rimskim pravom.

Zastupnik je pravno neovisan i slobodan u svojem djelovanju u parlamentu, ali je odgovoran svojoj poli-tičkoj stranci čiji je bio kandidat na izborima i izabran.

Prema Ustavu Republike Hrvatske, koji predviđa načelo narodnog suvereniteta, narodom se smatraju svi državljani Republike Hrvatske. Ustav predviđa su-stav predstavničke vladavine u kombinaciji s oblicima neposrednog odlučivanja kao što je to referendum.

Člankom 70. stavak 1. Ustava RH predviđeno je da je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

4.1. Oblici neposrednog

odlučivanja

Referendum je oblik neposrednog odlučivanja ko-jim se građani neposredno tajnim glasovanjem izjaš-njavaju o nekom pitanju koje je oblikovano na način da se na njega može odgovoriti sa za ili protiv, tj. s da ili ne. Najčešće je predmet referenduma odlučivanje o prihvaćanju ili odbacivanju prijedloga ustava, zakona ili drugog propisa ili političke odluke. Postoji razlika iz-

Stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta (sklopljen 7. veljače 1992.) kojim je Europska unija

postala politička zajednica, državljani EU koji prebivaju u državi članici čiji nisu državljani imaju

pravo glasovati na lokalnim izborima i biti izabrani u toj zemlji pod jednakim uvjetima kao držav-

ljani te države.

Naime, svi državljani EU imaju pravo kretati se i slobodno boraviti na teritoriju država članica.

Državljani EU imaju također pravo glasovanja i biti izabrani u izborima za Europski parlament.


među referenduma i neposrednih izbora. Referendum je oblik neposredne demokracije, a kod neposrednih izbora radi se o elementu predstavničke vladavine.

Postoji više vrsta referenduma. Postoji referendum na razini državne zajednice. U federalnoj državi postoji referendum na razini federacije i na razini federativnih jedinica.

Lokalni referendum je referendum na razini lokal-nih političko-teritorijalnih jedinica.

Posebna vrsta referenduma je referendum kojim se realizira pravo naroda na samoodređenje kod kojeg se građani neposredno izjašnjavaju tajnim glasovanjem u kakvoj će državi ili državnoj zajednici živjeti. Tu se radi o odcjepljenju ili razdruživanju unutar neke države ili državne zajednice ili o odlučivanju o udruživanju ili priključenju u državu ili zajednicu država. U međuna-rodnom pravu ova vrsta udruživanja naziva se i plebis-citom.

4.2. Ustavotvorni referendum

Ovaj referendum je oblik ili način izmjene ili revizije Ustava neposredno od strane biračkog tijela. Ovisno o tome u kojim slučajevima dolazi do raspisivanja usta-votvornog referenduma, razlikuje se apsolutno ob-

vezni ustavotvorni referendum, relativno obvezni ustavotvorni referendum i fakultativni ustavotvor-

ni referendum.

Ako se o svakoj izmjeni ustava mora odlučiti na re-ferendumu, radi se o apsolutno obveznom ustavo-

tvornom referendumu.

Takav ustavotvorni referendum primjenjuje se u Švicarskoj, u kojoj se o svakoj izmjeni Ustava odlučuje referendumom. Da bi izmjena Ustava u toj zemlji bila prihvaćena, mora se za izmjenu izjasniti većina birača koja je pristupila referendumu uz uvjet da je referendu-mu pristupila najmanje polovina svih upisanih birača. S obzirom da je Švicarska federativna država, o prihva-ćanju izmjene Ustava mora se izjasniti većina kantona, odnosno većina birača koja je unutar svakog kantona glasovala. Apsolutno obvezni ustavotvorni referen-dum primjenjuje se i na razini kantona i federativnih jedinica Švicarske.

Primjena referenduma je ograničena budući da je on prikladan za odlučivanje naroda o jednom ili jed-nostavnim pitanjima. Relativno obvezni ustavotvor-

ni referendum primjenjuje se u slučaju kada se refe-

rendum mora raspisati za izmjenu ranije određenih odredaba Ustava. Ustav se u načelu može mijenjati bez primjene referenduma, međutim referendum se mora primijeniti za izmjene Ustava kad je to izričito u Ustavu navedeno. Ova vrsta referenduma primjenjuje se pri-mjerice u nekim federalnim državama SAD-a.

U pravnim sustavima najčešće se primjenjuje fa-

kultativni ustavotvorni referendum o čijem raspisi-vanju odlučuju nadležna tijela. Ova vrsta referenduma može biti raspisana u svakom slučaju revizije Ustava, ali ne mora. Inicijativa za raspisivanje ovog referendu-ma može biti u nadležnosti ili predstavničkog tijela ili predsjednika republike.

Fakultativni ustavotvorni referendum predviđen je Ustavom Republike Hrvatske, Ustavom Italije 1947., Ustavom Francuske iz 1958., Ustavom Španjolske iz 1978. itd.

4.3. Zakonodavni referendum

Razlikujemo apsolutno obvezni zakonodavni refe-rendum pri čijoj se primjeni svi zakoni donose isklju-čivo referendumom, relativno obvezni zakonodavni referendum pri čijoj se primjeni samo određene Usta-vom propisane vrste zakona moraju donositi referen-dumom i fakultativni zakonodavni referendum kod kojeg se referendum raspisuje u povodu inicijative Ustavom predviđenih tijela.

Kao podvrste zakonodavnog referenduma posto-je prikriveni zakonodavni referendum i savjetodavni zakonodavni referendum (prof. Branko Smerdel i prof. Smiljko Sokol: Ustavno pravo, Zagreb, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006. godine).

5. USTAV ŠVICARSKE

KONFEDERACIJE - OBLICI

NEPOSREDNE (IZRAVNE)

DEMOKRACIJE

U Švicarskoj Konfederaciji narodni neposredni iz-bori, odnosno sudjelovanje građana u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima i dužnosnike je temeljna demokratska institucija.

Referendum je instrument neposredne demokraci-je koji dopušta narodu da se izjasni o aktu usvojenom od strane državne vlasti, najčešće parlamenta. Referen-


dum prema Ustavu Švicarske Konfederacije može biti zakonodavni, ustavotvorni, konvencionalni ili admini-strativni.

5.1. Vrste referenduma prema

Ustavu Švicarske Konfederacije

Obvezatni referendum čini glasovanje naroda uz pozitivni rezultat uvjetom valjanosti jedne norme. Predviđen je federalnim propisima za izmjene Ustava, pristupanje nadnacionalnim organizacijama, kolektiv-nu sigurnost i donošenje hitnih federalnih zakona.

Potrebno je da budu potvrđeni dvostrukom veći-nom glasova naroda i kantona. Fakultativni referen-

dum (uobičajeni) daje pravo biračkom tijelu da se izja-sni u posljednjoj instanci o usvajanju jednog normativ-nog akta u određenom roku od strane dijela tog tijela.

Izvanredni referendum razlikuje se od uobičaje-nog u činjenici da je glasovanje naroda organizirano od strane državnog tijela. To može biti šef države, par-lament, zastupnička manjina ili decentraliziran kolekti-viteti (Behordenreferendum).

Prethodno glasovanje (glasovanje o principu) daje narodu priliku da se izjasni o principu neke izmje-ne prava koje je na snazi. Rezultat ovoga glasovanja je imperativ za vlast. U federalnom švicarskom pravu ovaj tip referenduma predviđen je za narodnu inicijativu koja se odnosi na potpunu izmjenu ustava.

Savjetodavni referendum razlikuje se od ostalih vrsta referenduma jer njegov rezultat nije obvezan za vlast, ali je dobrodošao prilikom donošenja odluka vla-sti. Nije poznat u federalnom švicarskom pravu, već u nekim švicarskim kantonima. Poznat je i u pravu Velike Britanije. Primijenjen je u slučaju referenduma za pri-stupanje Velike Britanije EU (Andreas Auer, Giorgio Ma-linverni i Michel Hottelier: “Droit constitutional suisse”, Stämpfl i Editions SA Berne, Suisse).

Konstruktivni referendum je varijanta fakultativ-nog referenduma koji se tradicionalno često primje-njuje u Švicarskoj. On pruža narodu mogućnost zauzi-manje stajališta o nekom pitanju ili projektu te omogu-ćava traženje poboljšanja nekih stajališta u vidu suprot-nog prijedloga. Ova vrsta referenduma nije predviđena u federalnom švicarskom pravu. Predviđena je u nekim kantonima kao: Glaris, Appenzell, Rhodes Interieures, Nidwald, Berne Bale-Campagne i Saint-Gall.

5.2. Narodna inicijativa

Narodna inicijativa je instrument izravne demokra-cije predviđen švicarskim pravom, koji daje pravo dije-lu biračkog tijela pokrenuti postupak koji vodi usvaja-nju, reviziji ili ukidanju jednog državnog akta. Suklad-no prirodi tog akta, inicijativa može biti ustavotvorna, zakonodavna ili upravna. Sukladno članku 138. st. 1. i 139. st. 1. Ustava Švicarske Konfederacije 100 000 gra-đana može tražiti svakodobno potpunu ili djelomičnu izmjenu federalnog Ustava. Statistika pokazuje da taj institut nije učinkovit.

Govori se o inicijativi za referendum, koja u zadnje vrijeme izaziva glasovanje o principu. Inicijativa je izravna, no njezino odbijanje vodi referendumu.

5.3. Pravo opoziva

Pravo opoziva dopušta jednom dijelu naroda inici-rati glasovanje o pitanju raspuštanja Parlamenta, opo-zivu vlade i opozivu člana vlade.

Može se zaključiti da je Švicarska zemlja neposred-ne demokracije jer propisima predviđa i prakticira in-stitucije referenduma i narodne inicijative. Suvremena doktrina ima teškoće u postizanju precizne defi nicije neposredne demokracije i kvalifi kacije švicarske de-mokracije.

Za neke je autore izravna demokracija izričito su-protna predstavničkoj demokraciji. U predstavničkoj demokraciji narod izabire na četiri, pet ili više godina osobe koje ih predstavljaju u parlamentu ili na čelu dr-žave. Između izbora izabrani predstavnici djeluju i go-vore u njihovo ime. U neposrednoj demokraciji narod izvršava sam i izravno sve ovlasti i cjelokupnu vlast. Za takvu demokraciju Rousseau je govorio da dolazi naro-du od Boga. Ponekad se govori o švicarskoj demokra-cije kao poluizravnoj (“semi-directe”).

U Švicarskoj teoriji prevladava mišljenje: da bi se jedna demokracija mogla smatrati neposrednom (izravnom), potrebno je da narod izvršava i druge ovla-sti osim onih izbornih te da izvršavanje drugih ovlasti ne ovisi o volji drugog državnog tijela. Pitanje hoće li i o čemu će narod odlučivati, mora ovisiti o pravnoj prirodi nekog akta ili o volji dijela naroda. Postojanje obveznog referenduma, običnog fakultativnog refe-renduma ili narodne inicijative određuje prirodu de-mokracije (neposredna ili predstavnička). U sustavu


neposredne demokracije vladajući ne mogu slobodno birati kada će se narod pozvati na sankcioniranje njiho-ve politike. Ono što jest izravno u izravnoj demokraciji nije toliko vršenje vlasti od strane naroda, već činjenica da narod ima pravo pokrenuti mehanizme legitimnosti vlasti (Andreas Auer, Giorgio Malinverni i Michel Hotte-lier: “Droit constitutionel suisse”, Stämpfl i Editions SA Berne, Suisse).

Na referendumu ne sudjeluju svi birači. Iz te činje-nice proizlaze posljedice kao što su nedostatak kvoru-ma, apstinencija i dr. Za razliku od parlamenta ili vla-de koji ne mogu djelovati ako ne sudjeluje minimalni broj prisutnih članova (čl. 159. st. 1. švicarskog Ustava), švicarsko izborno tijelo nije podvrgnuto kvorumu. Ne postoji zahtjev određenog postotka izbornog sudjelo-vanja kako bi se potvrdilo narodno savjetovanje (kvo-rum sudjelovanja). Sudjelovanje na izborima i narod-nim glasovanjima u Švicarskoj obilježeno je snažnom apstinencijom. Nešto više od trećine birača sudjeluje na federalnim izborima. To se tumači brojem izbora na koje su građani pozvani i brojem odluka koje građani moraju donijeti.

U Švicarskoj su česti zahtjevi za referendumom i pe-ticije, koje ukazuju na često korištenje referenduma.

Politička prava dvostruke su prirode. S jedne strane građanin glasovanjem uživa pravo, a s druge vrši i svo-ju dužnost. Federalni sud je utvrdio da politička prava građana dopuštaju vršenje osnovne dužnosti demo-kratske države. Kantoni su ovlašteni ustanoviti obve-zno glasovanje (Stimmzwang).

Kršenje političkih prava može prijaviti svaki glasač, čak i ako on osobno nije pogođen kršenjem.

Vlada, parlament ili dio izbornog tijela mogu pri-premiti prijedloge državnih akata koji će biti predlože-ni izbornom tijelu. Ono može samo potvrditi ili odbiti volju nekog državnog tijela.

Pravo glasovanja u Švicarskoj Konfederaciji konsti-tuira jedan od bitnih atributa državljanstva. Kvaliteta najvažnijeg tijela države rezervirana je samo za švicar-ske državljane (članak 136. švicarskog Ustava).

On predviđa izvršavanje političkih prava na fe-deralnom planu samo švicarskim državljanima. Veza državljanstva i političkih prava postavlja npr. pitanje prava glasa stranaca i državljana koji prebivaju u ino-zemstvu.

U Švicarskoj se situacija razlikuje na razini kantona i općina. U Neuchatelu priznaje se pravo glasovanja

strancima na lokalnoj općinskoj razini od 1849. godine. Danas stranci u ovom kantonu imaju pravo glasa ako posjeduju dozvolu prebivanja u istom.

5.4. Oblici referenduma

Prema švicarskom Ustavu, razlikujemo tri tipa ustav-nog referenduma.

Prvi je konstitutivni referendum i označava refe-rendumsku konzultaciju koja ima za cilj izbor prvog ustava ili neke temeljne principe a događaju se u pro-cesu ustavnih promjena ili ukidanja ustavnih odreda-ba. U fazi nastanka prvog ustava narod je pozvan da ra-tifi cira ustavni tekst ili da se izjasni o formi vlade koja će biti uspostavljena budućim ustavom. Time narod vrši funkciju originarne konstituirajuće vlasti. Taj tip ustava karakteriziran je svojim učinkom osnove novog ustav-nog uređenja, koji je u raskidu s prethodnim.

Sljedeći je referendum ustavne revizije koja za cilj ima izmjenu postojećeg ustava koji je na snazi. U procesu prilagodbe ustava izmijenjenim potrebama društva, narod je pozvan potvrditi projekt izmjene koji mu je predložen. Time narod vrši funkciju izvedene ustavne vlasti.

Nadalje postoji tzv. suvereni referendum. To je referendumska konzultacija koja se odnosi na izmjene teritorija, samoodređivanje decentraliziranog kolek-tiviteta ili pristup države nadnacionalnoj organizaciji. Ovdje se radi o prostornoj, strukturalnoj ili međuna-rodnoj preorijentaciji države koja mijenja temeljna na-čela suvereniteta te države.

6. USTAV REPUBLIKE HRVATSKE

(Nar. nov., 56/90, 135/97,

8/98, 113/00, 124/00, 28/01,

41/01-pročišćeni tekst, 55/01,

76/10, 85/10-pročišćeni tekst)

Prema Temeljnim odredbama Ustava RH, Republika Hrvatska je jedinstvena i nedjeljiva demokratska i soci-jalna država a u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz na-roda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravno-pravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem (članak 1.).

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedje-ljiv i neprenosiv (članak 2. stavak 1.).


Osnivanje političkih stranaka je slobodno, a unu-tarnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti sukladno temeljnim ustavnim demokratskim načelima (članak 6. stavak 1. i 2.).

Prema odredbi članka 45. Ustava, hrvatski državlja-ni s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo na izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Re-publike i Europski parlament te u postupku odlučiva-nja na državnom referendumu u skladu sa zakonom. U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebiva-lište u RH imaju pravo izabrati tri zastupnika u skladu sa zakonom (stavak 2.). U izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Republike i Europski parlament te u po-stupku odlučivanja na državnom referendumu biračko pravo ostvaruje se na neposrednim izborima tajnim glasovanjem, a birači koji nemaju prebivalište u RH ostvaruju biračko pravo na biračkim mjestima u sjedi-štima diplomatsko-konzularnih predstavništava RH u stranoj državi u kojoj prebiva.

U izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Repu-blike i Europski parlament te u postupku odlučivanja na državnom referendumu ostvarivanje biračkog pra-va Republika Hrvatska osigurava i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica tako da mogu glasovati u sjedištima diplomatsko-kon-zularnih predstavništava RH u stranoj državi u kojoj se nalaze ili na drugi način određen zakonom.

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i no-sitelj zakonodavne vlasti u RH (čl. 70. Ustava RH). Hrvat-ski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se na temelju općeg i jednakog biračkog prava bi-raju neposredno tajnim glasovanjem.

Sukladno članku 72. Ustava RH zastupnici se biraju na vrijeme od četiri godine. Zakonom se određuje broj, uvjeti i postupak izbora zastupnika u Hrvatski sabor.

Člankom 74. predviđeno je da zastupnici u Hrvat-skom saboru nemaju obvezujući mandat.

Hrvatski sabor odlučuje, među ostalim, o donoše-nju i promjeni Ustava i zakona te o raspisivanju refe-renduma.

Sukladno članku 87. Ustava Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelo-kruga. Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje smatra da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike.

O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovog članka Hrvatski

Sabor će raspisati referendum u skladu sa Zakonom

ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača

u RH (st. 3.). Na referendumu se odlučuje većinom bi-rača koji su pristupili referendumu, a odluka donesena na referendumu je obvezatna. O referendumu se do-nosi Zakon kojim se mogu propisati i uvjeti za održava-nje savjetodavnog referenduma.

Ustavni sud RH nadzire ustavnost i zakonitost izbo-ra i državnog referenduma i rješava izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova.

Člankom 141. Ustava Odluka o udruživanju Repu-blike Hrvatske u saveze s drugim državama donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristu-pili referendumu, nakon što je o udruživanju RH pret-hodno odlučio Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskog sabora. Odluka donesena na referendumu je obvezat-na. Odredbe ovog članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja RH.

Prije izmjena Ustava RH iz 2010. godine člankom 141. Ustava bilo je predviđeno da se Odluka o udru-živanju Republike Hrvatske u saveze s drugim država-ma donosi na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi, nakon što je o udruživanju RH prethodno odlučio Hrvatski sabor dvotrećinskom veći-nom glasova svih zastupnika.

7. REFERENDUM U REPUBLICI

HRVATSKOJ

U Republici Hrvatskoj referendum i drugi oblici osobnog sudjelovanja hrvatskih državljana s biračkim pravom u obavljanju državne vlasti i lokalne samou-prave uređen je Ustavom RH, a ovaj institut razrađen je u Zakonu o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti, lokalne i po-dručne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 33/96, 92/01, 44/06, 58/06-Odluka USRH, 69/07-Odluka USRH i 38/09).

Ustav Republike Hrvatske usvojio je načelo narod-nog suvereniteta te je utvrdio dva oblika ostvariva-nja vlasti naroda: prvi je izbor narodnih predstavnika, a drugi neposredno odlučivanje (čl. 1. st. 3. Ustava). Ustavom RH referendum je utvrđen kao temeljni oblik neposrednog odlučivanja. Ustav u načelu utvrđuje in-


stitut fakultativnoga ustavotvornog i zakonodavnog referenduma određujući da se referendum može ras-pisati, fakultativno i o drugom pitanju iz djelokruga Hrvatskog sabora kao i o pitanju za koje Predsjednik Republike smatra da je važno za neovisnost, jedinstve-nost i opstojnost RH (čl. 87. st. 1. i 2. Ustava). Ustavo-tvorni referendum može raspisati Hrvatski sabor ili Predsjednik Republike.

Zakonodavni referendum o prijedlogu zakona na-čelno može raspisati samo Hrvatski sabor.

Promjenom Ustava RH iz 2000. predviđen je institut narodne inicijative za raspisivanje referenduma. Dopu-nom čl. 87. u st. 3. propisano je da će o pitanjima iz st. 1. i 2. ovog članka Hrvatski sabor raspisati referendum su-kladno zakonu, ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u RH.

7.1. Zakon o referendumu i drugim

oblicima osobnog sudjelovanja

u obavljanju državne vlasti i

lokalne i područne (regionalne)

samouprave (Nar. nov., br. 33/96,

92/01, 44/06-Odluka USRH,

69/07-Odluka USRH, 38/09)

Ovim Zakonom regulira se raspisivanje i provedba referenduma i drugih oblika osobnog sudjelovanja hrvatskih državljana s biračkim pravom u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samo-uprave (čl. 1.).

Referendum je oblik neposrednog odlučivanja bi-rača u obavljanju državne vlasti o pitanjima određenim Ustavom (državni referendum) i o pitanjima iz samo-upravnog djelokruga jedinica lokalne i područne (re-gionalne) samouprave utvrđenim zakonom i statutom (lokalni referendum). Drugi oblici neposrednog odlu-čivanja birača u obavljanju državne vlasti te lokalne i područne samouprave jesu: savjetodavni referendum, mjesni zborovi građana i predstavke građana. Član-kom 3. Zakona predviđeno je da državni referendum mogu raspisati Hrvatski sabor i Predsjednik Republike. Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona i o drugim pitanjima iz svojeg djelokruga. Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu o promjeni

Ustava ili o drugim pitanjima za koje smatra da je važ-no za neovisnost i opstojnost RH.

Hrvatski sabor će raspisati referendum o pitanjima navedenim u st. 2. i 3. ovog članka ako to zatraži de-set posto (10%) od ukupnog broja birača u RH. Državni referendum mora se raspisati radi donošenja odluke o udruživanju Republike Hrvatske u savez s drugim drža-vama (stavak 5.).

Na državnom referendumu imaju pravo sudjelovati hrvatski državljani. Predviđeno je pravo sudjelovanja hrvatskih državljana na referendumu ako se zateknu za vrijeme referenduma izvan granica RH, i to u diplo-matsko-konzularnim predstavništvima RH.

Na referendumu birači odlučuju neposredno tajnim glasovanjem. Na državnom referendumu odlučuje se većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referen-dumu pristupila većina od ukupnog broja birača upisa-nih u popis birača RH, ako za pojedina pitanja Ustavom nije drugačije određeno (članak 6.). Člankom 8. Zakona predviđeno je da je odluka donesena na referendumu obvezatna. Zakonom je predviđena mogućnost izjaš-njavanja birača o potrebi da se zatraži raspisivanje re-ferenduma.

Člankom 8.a Zakona predviđeno je da ako birači oci-jene da postoji potreba za raspisivanjem referenduma o prijedlogu za promjenu Ustava, prijedloga zakona ili drugog pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora ili o pitanju za koje smatraju da je važno za neovisnost, je-dinstvenost ili opstojnost RH, osnovat će organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži ras-pisivanje referenduma. Sukladno čl. 8.b Zakona organi-zacijski odbor donosi odluku da se pristupi izjašnjavanju birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma. Zakonom je predviđeno što ova odluka treba sadržavati. Među ostalim, ova odluka treba sadržavati jasno formu-lirano pitanje o kojem se traži raspisivanje referenduma te rok unutar kojeg će se sakupljati potpisi birača koji traže raspisivanje referenduma (ne dulji od 15 dana).

Također mora biti predviđeno referendumsko pita-

Na referendumu birači odlučuju nepo-

sredno tajnim glasovanjem. Na državnom

referendumu odlučuje se većinom birača

koji su glasovali, uz uvjet da je referendu-

mu pristupila većina od ukupnog broja

birača upisanih u popis birača RH, ako za

pojedina pitanja Ustavom nije drugačije

određeno (članak 6.).


nje ili pitanja, odnosno jedan ili više prijedloga o kojem će birači odlučivati. Sukladno članku 9. Zakona referen-dum se raspisuje odlukom. Odluka sadrži, među osta-lim, naziv tijela koje raspisuje referendum, naziv akta o kojem se odlučuje na referendumu, tj. naznaku pitanja o kojem ili o kojima će birači odlučivati na referendumu te referendumsko pitanje ili pitanja, odnosno jedan ili više prijedloga o kojem će birači odlučivati i dr. Pitanje, odno-sno jedan ili više prijedloga na glasačkom listiću moraju biti tako napisani da birač koji glasuje može o pitanju zaključiti “ZA” ili “PROTIV”, odnosno na nedvojben način odlučiti se za jedan od prijedloga (čl. 33. st. 3.).

Kada se na referendumu odlučuje o nekom pitanju, birač na glasačkom listiću zaokružuje “ZA” ili “PROTIV”, a kada se odlučuje o jednom ili više prijedloga, birač na glasačkom listiću zaokružuje redni broj prijedloga za koji glasuje (članak 33. stavak 5.).

Člankom 57. Zakona predviđen je savjetodavni referendum. Naime, Vlada RH može raspisati savjeto-davni referendum za područje jedne ili više jedinica lo-kalne samouprave ili područje regionalne samouprave radi prethodnog pribavljanja mišljenja stanovnika tog područja o područnom ustroju jedinica lokalne samo-uprave i lokalne uprave.

Člankom 60. Zakona predviđeni su zborovi građana koji se sazivaju radi izjašnjavanja građana o pojedinim pitanjima od lokalnog značaja, raspravljanja o potre-bama i interesima građana te davanja prijedloga od lokalnog značaja. Oni ne obvezuju predstavničko tijelo općine i grada, već samo mjesne odbore.

8. ODLUKE USTAVNOG SUDA RH

8.1. Rješenje Ustavnog suda RH

broj U-VIIR/602/2012 od

14. veljače 2012.

U rješenju Ustavnog suda RH u predmetu nadzora državnog referenduma broj U-VIIR/602/2012 od 14. ve-ljače 2012. zaključak Ustavnog suda je da u ovom slu-čaju ne postoje pretpostavke za provođenje nadzora nad ustavnošću i zakonitošću državnog referenduma jer su zahtjevi podnositeljice u nadležnosti Državnog izbornog povjerenstva (DIP-a).

Navedenim rješenjem odbačen je zahtjev podnosi-teljice za provođenje nadzora nad ustavnošću i zako-nitošću državnog referenduma o pristupanju Republi-ke Hrvatske Europskoj uniji, koji je raspisan Odlukom

Hrvatskoga sabora 23. prosinca 2011. (Nar. nov., br. 151/11), a održan 22. siječnja 2012.

U obrazloženju rješenja Ustavnog suda navodi se sljedeće:

“1) Primjena članka 88. Ustavnog zakona o Ustav-nom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) na konkretne slučajeve

2. Ustavni sud, prije svega, napominje da se postu-pak nadzora nad ustavnošću i zakonitošću državnog referenduma iz članaka 88. i 89. u vezi s člankom 96. Ustavnog zakona, mora razlikovati od tzv. referen-dumskih sporova (članak 50. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samo-uprave, Nar. nov., br. 33/96, 92/01, 44/06, 58/06, 69/07 i 38/09 - u daljnjem tekstu: Zakon o referendumu) u ko-jima je prigovor Državnom izbornom povjerenstvu (u daljnjem tekstu: DIP) “zbog nepravilnosti pri provedbi državnog ... referenduma na glasačkom mjestu” ovla-šten podnijeti svaki birač upisan u izvadak birača na dotičnom biračkom mjestu.

Ustavni sud primjećuje da su prigovori koje je u svojem podnesku istaknula podnositeljica sadržajno isti ili slični iz drugog podneska “Javni prigovor na ter-min održavanja referenduma (22. siječnja 2012.)” koji su podnositelji u razdoblju od 29. do 30. prosinca 2011. uputili DIP-u, Hrvatskoj radioteleviziji, Hrvatskoj izvje-štajnoj novinskoj agenciji i Ustavnom sudu.

Svojim dopisom klasa: 014-02/11-12/19, ur. broj: 507-11-03 od 10. siječnja 2012. DIP je odgovorio pod-nositeljici, te u obrazloženju svojeg očitovanja ista-knuo:

“(...) Slijedom navedenog, Državno izborno povje-renstvo kao tijelo nadležno za provedbu državnog referenduma brine se za zakonitu i pravilnu provedbu referenduma i, nakon što je odluka o raspisivanju dr-žavnog referenduma donesena, ne može dalje utjecati na termin održavanja referenduma.

S druge strane, Državno izborno povjerenstvo cije-ni da tijekom promidžbe referenduma treba poštovati načelo na temelju kojeg se kako osobama koje podr-žavaju, tako i osobama koje ne podržavaju udruživa-nje Republike Hrvatske u Europsku uniju, omogućava ravnomjerna promidžba te slobodno izražavanje svo-jih stajališta i njihovo predstavljanje javnosti. Stoga je potrebno da se u televizijskim i radijskim emisijama


omogući ravnopravno sudjelovanje kako osoba koje podržavaju članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji, tako i osoba koje to članstvo ne podržavaju. (...)”

2) Može li se podnesak podnositeljice smatrati za-htjevom iz članka 88. Ustavnog zakona?

3. Ustavni sud primjećuje da je predmetni podne-sak podnositeljice pisan u obliku javnog priopćenja prosvjedne naravi.

U takvoj situaciji, predmet nadzora nad ustavno-šću i zakonitošću državnog referenduma u postupku pred Ustavnim sudom mogu biti samo oni prigovori podnositeljice koji nisu u nadležnosti DIP-a, a tiču se “aktivnosti” vezanih uz konkretan državni referendum, koje se “provode suprotno Ustavu i zakonu”, a koje su takve naravi da se u odnosu na njih mogu “poduzimati odgovarajuće mjere” (članak 88. u vezi s člankom 89. Ustavnog zakona).

II. OCJENA USTAVNOG SUDA

4. Iz podnesaka podnositeljice jasno se prepozna-je i sadržaj njezinih prigovora. On se svodi na sljedeće tvrdnje:

“1. Neobjektivno informiranje državljana RH na temu Europska unija ...

2. Nisu osigurana sredstva za promociju negativno-sti ulaska RH u EU (...).

3. Euroskeptici su često podrugljivo prikazivani u propagandnim spotovima na TV-u (...).

4. Svi javni mediji, pogotovo oni u državnom vla-sništvu, nisu ujednačeno zastupali obje grupacije građana RH (...).

5. Neinformiranost državljana RH o zakonodavstvu EU (...).

6. Neinformiranost državljana RH o cjelokupnoj do-kumentaciji vezanoj za predpristupne pregovore između RH i EU po svim poglavljima (...).

7. Neprovođenje javne rasprave zašto da i zašto ne u EU (...).

8. Nedorečenost Zakona o provedbi referenduma do te mjere da je upitan legitimitet samog referen-duma.

9. Netočan popis birača (700.000) u odnosu na stvarno stanje (...).

(...)”

Podnositeljica dalje navodi da se nisu ispunili de-mokratski uvjeti za održavanje referenduma jer je rok bio prekratak da se pučanstvo kvalitetno informira oko

tako složenog pitanja. Ističe i niz nepravilnosti zamije-ćenih tijekom samoga glasovanja na referendumu.

5. Ustavni sud utvrđuje da su zahtjevi podnositelji-ce navedeni u prethodnoj točki (od 1. do 9.) u nadlež-nosti DIP-a.

Zakon o referendumu u članku 16. propisuje:

“Članak 16.

Državno povjerenstvo:

- brine se za zakonitu provedbu državnog referen-duma,

(...)”

5.1. Ustavni sud u tom smislu primjećuje da je DIP na podnesak podnositeljice, koji je u Ustavnom sudu zaprimljen 30. prosinca 2011., postupio u skladu s član-kom 16. alinejom 1. Zakona o referendumu.

Ustavni sud sa svoje strane može samo ponoviti da je stajalište, koje je u svom dopisu istaknuo DIP, pravilno.

5.2. Dakle, predmetni zahtjev podnositeljice po svom sadržaju ne može biti predmet postupka nadzora nad ustavnošću i zakonitošću državnog referenduma u smislu članaka 88. i 89. u vezi s člankom 96. Ustavnog zakona.

Konačno, on ne zadovoljava pretpostavke propi-sane Ustavnim zakonom da bi ga Ustavni sud mogao smatrati podneskom u nekoj drugoj vrsti ustavnosud-skih postupaka.

Sukladno tome, ne postoje pretpostavke za postu-panje Ustavnog suda u povodu tog zahtjeva podnosi-teljice u ovom ustavnosudskom postupku.

6. Stoga Ustavni sud iz prethodno navedenih razlo-ga, a na temelju članka 92. stavka 1. Ustavnog zakona, utvrđuje da u povodu podnesaka podnositeljice ne postoje pretpostavke za provođenje postupka nadzora nad ustavnošću i zakonitošću državnog referenduma u smislu članaka 88. i 89. u vezi s člankom 96. Ustavnog zakona.”

8.2. Odluka Ustavnog suda RH

broj U-VIIR-4696/2010 od

20. listopada 2010.

U Odluci Ustavnog suda broj U-VIIR-4696/2010 od 20. listopada 2010. o referendumu, zauzeto je stajalište da je postupak provedbe referenduma strogo formal-ni postupak. Referendum se može raspisati, u skladu s Ustavom i zakonom, samo radi traženja odgovora


birača na specifi cirano i jasno formulirano pitanje koje mora biti postavljeno već prilikom započinjanja po-stupka prikupljanja potpisa kojima birači zahtijevaju održavanje referenduma (prema Zakonu o referendu-mu koji je na snazi, riječ je o odluci organizacijskog od-bora da se pristupi izjašnjavanju birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma).

U zaključku Odluke navodi se da je utvrđeno da su 3. rujna 2010., povlačenjem iz zakonodavnog po-stupka Prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o radu, s Konačnim prijedlogom zakona, koji je Vlada Republike Hrvatske aktom klasa: 110-01/10-01/01, ur. broj: 5030104-10-1 od 28. svibnja 2010. uputila u za-konodavni postupak, prestale postojati pretpostavke za raspisivanje referenduma koji je zatražilo 15,95% (717.149) birača u Republici Hrvatskoj u vezi s referen-dumskim pitanjem: “Jeste li za zadržavanje važećih za-konskih odredaba o produženoj primjeni pravnih pra-vila sadržanih u kolektivnim ugovorima i otkazivanju kolektivnih ugovora?”

Prijedlog zakona koji bi sadržavao odgovor supro-tan odgovoru “DA” na referendumsko pitanje navede-no u točki I. ove izreke ne smije se uputiti u zakono-davni postupak prije proteka roka od godinu dana od objave ove odluke u “Narodnim novinama”, osim ako se o tom prijedlogu zakona prethodno ne raspiše i pro-vede referendum na temelju valjanih potpisa 15,95% (717.149) birača prikupljenih u razdoblju od 9. lipnja 2010. do 23. lipnja 2010.

8.3. Odluka Ustavnog suda RH

broj U-II/2153/2007 od

16. siječnja 2008.

Odlukom Ustavnog suda RH broj U-II/2153/2007 od 16. siječnja 2008. ukinuta je Odluka o raspisivanju refe-renduma o izjašnjavanju građana Varaždinske županije klasa: 014-92/07-01/1, ur. broj: 2186/1-01-07-1 od 19. travnja 2007. (“Službeni vjesnik Varaždinske županije”, broj 9/07).

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je Vlada Republike Hrvatske podnijela na temelju članka 35. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hr-vatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) zahtjev za ocje-nu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedene Odluke o raspisivanju referenduma o izjašnjavanju građana

Varaždinske županije, koju je donijela Županijska skup-ština Varaždinske županije 19. travnja 2007., a objavlje-na je u “Službenom vjesniku Varaždinske županije”, broj 9/07 (u daljnjem tekstu: osporena Odluka).

Osporenom odlukom Županijske skupštine Varaž-dinske županije raspisan je referendum za područje Varaždinske županije radi izjašnjavanje građana o određenju Državnog zavoda za statistiku.

Županijska skupština Varaždinske županije raspisu-je referendum za područje Varaždinske županije radi izjašnjavanja građana o određenju Državnog zavoda za statistiku prema kojem je Varaždinska županija svr-stana u prostornu jedinicu Sjeverozapadne Hrvatske za statistiku 2. razine zajedno s Gradom Zagrebom.

Prostornu jedinicu Sjeverozapadne Hrvatske čine: Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Krapinsko-zagor-ska županija, Varaždinska županija, Koprivničko-križe-vačka županija i Međimurska županija.

Pitanje o kojem će birači odlučivati na referendumu glasi:

“Da li se slažete s određenjem Državnog zavoda za statistiku prema kojem je Varaždinska županija svrsta-na u istu prostornu jedinicu za statistiku II. razine zajed-no s Gradom Zagrebom.”.

Građani će se izjašnjavati zaokruživanjem odgo-vora ZA ili PROTIV pitanja iz stavka 1. ovog članka, na glasačkom listiću.

U obrazloženju odluke Ustavnog suda RH navodi se:

... “2. Osporena Odluka donesena je na temelju članka 4. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lo-kalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 33/96, 92/01, 44/06, 58/06 i 69/07, u daljnjem tek-stu: Zakon o referendumu), članka 5. ZID Zakona o referendumu (Nar. nov., br. 92/01), članka 24. stavka 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samo-upravi (Nar. nov., br. 33/01, 60/01 i 129/05, u daljnjem tekstu: ZLPS) i članka 19. točke 2. Statuta Varaždinske županije (“Službeni vjesnik Varaždinske županije”, broj 10/06 - pročišćeni tekst i 29/06).

3. (...) Vlada Republike Hrvatske u zahtjevu ističe da pitanje o kojemu se trebalo odlučivati na referendumu, prema Ustavu, ne spada u samoupravni djelokrug žu-panije, kao jedinice područne (regionalne) samoupra-ve, niti je posebnim zakonom propisano da predstav-ničko tijelo te jedinice odlučuje o “prostornim jedinica-ma za statistiku”, zbog čega osporena Odluka, prema


mišljenju Vlade, nije u skladu s Ustavom i zakonom.

Stoga, Vlada Republike Hrvatske smatra da je os-porena Odluka nesuglasna s člankom 132. stavkom 3. Ustava, člankom 4. stavkom 2. Zakona o referendumu te člankom 20. stavkom 1. i člankom 24. stavkom 2. ZLPS.

...

Zahtjev je osnovan.

5. Za ocjenu suglasnosti osporene Odluke s Usta-vom mjerodavne su sljedeće odredbe Ustava:

Članak 132.

Građanima se jamči pravo na lokalnu i područnu (re-gionalnu) samoupravu.

Pravo na samoupravu ostvaruje se preko lokalnih, od-nosno područnih (regionalnih) predstavničkih tijela (...).

Građani mogu neposredno sudjelovati u upravljanju lokalnim poslovima, putem zborova, referenduma i dru-gih oblika neposrednog odlučivanja u skladu sa zako-nom i statutom.

Članak 133. stavak 2.

Jedinice područne (regionalne) samouprave su župa-nije. (...).

Članak 134. stavci 2. i 3.

Jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i pro-metnu infrastrukturu te planiranje i razvoj mreže obra-zovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova.

Poslovi (...) područnog (regionalnog) djelokruga ure-đuju se zakonom. (...)

Članak 136.

U obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedini-ca (...) područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlašte-nih državnih tijela.

6. Člankom 4. Zakona o referendumu propisano je:

Lokalni referendum može raspisati predstavničko tije-lo jedinice (...) područne (regionalne) samouprave.

Predstavničko tijelo iz stavka 1. ovoga članka može pod uvjetima propisanima Zakonom o lokalnoj i područ-noj (regionalnoj) samoupravi i statutom, raspisati refe-rendum o pitanju iz svojega samoupravnog djelokruga o kojem predstavničko tijelo ima pravo donositi odluke.

Člankom 20. ZLPS-a propisano je da županija u

svom samoupravnom djelokrugu obavlja poslove od područnog (regionalnog) značaja, a osobito poslo-ve koji se odnose na: školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustano-va (stavak 1.) te da će se posebnim zakonima, kojima se uređuju pojedine djelatnosti iz stavka 1. tog članka, odrediti poslovi, obavljanje kojih je županija dužna or-ganizirati, te poslovi koje županija može obavljati ako je osigurala uvjete za njihovo obavljanje (stavak 2.).

Odredbama članka 24. stavaka 1. i 2. ZLPS-a propi-sano je:

Građani mogu neposredno sudjelovati u odlučivanju o lokalnim poslovima putem referenduma (...), u skladu sa zakonom i statutom jedinice (...) područne (regional-ne) samouprave.

Referendum se može raspisati radi odlučivanja o pri-jedlogu o promjeni statuta, o prijedlogu općeg akta ili drugog pitanja iz djelokruga predstavničkog tijela, kao i o drugim pitanjima određenim zakonom i statutom.

7. Prema članku 43. stavku 1. Zakona o službenoj statistici (Nar. nov., br. 103/03), Državni zavod za stati-stiku u suradnji s nositeljima službene statistike odre-đuje metodološke osnove za provođenje svih statistič-kih istraživanja. Prema stavku 2. članka 43. tog Zakona, metodološke osnove iz stavka 1. obuhvaćaju određiva-nje statističkih jedinica, određivanje sadržaja i obiljež-ja istraživanja, defi nicije, nomenklature, klasifi kacije i standarde koji se koriste u provođenju statističkog istraživanja te određivanje izvještajnih jedinica koje obuhvaćaju pojedino statističko istraživanje.

Na temelju tih zakonskih odredaba, Državni zavod za statistiku donio je Nacionalnu klasifi kaciju prostor-nih jedinica za statistiku (Nar. nov., br. 35/07), kojom su u točki 3. u Prostornu jedinicu za statistiku 2. razine “Sjeverozapadna Hrvatska” uvršteni: Grad Zagreb, Za-grebačka županija, Krapinsko-zagorska županija, Va-raždinska županija, Koprivničko-križevačka županija i Međimurska županija.

8. Prema mjerodavnim ustavnim i zakonskim

odredbama, županija može raspisati referendum

samo o pitanjima iz svoga područnog (regionalnog)

djelokruga (tzv. samoupravni rezervat), a to nije pi-

tanje određivanja statističkih prostornih jedinica.

Budući da osporenom Odlukom nije raspisan refe-rendum o pitanju iz samoupravnog djelokruga župani-


je, Ustavni sud ocjenjuje da ta Odluka nije u suglasnosti s člancima 132. stavkom 3. i 134. stavkom 2. Ustava te člankom 4. stavkom 2. Zakona o referendumu i član-kom 24. stavkom 2. ZLPS-a.

9. ZAKLJUČAK

Iz navedenih propisa proizlazi da je Republika Hr-vatska konstitutivna predstavnička demokracija u ko-joj narod obnaša vlast sukladno Ustavu izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Teoretičari ustavnog prava, kako je navedeno, govore o obliku poluneposredne demokracije u Republici Hrvatskoj. Prema podacima iz prakse, može se zaključiti da se osnovni oblici neposredne demokracije u Republici Hrvatskoj - referendum i narodna inicijative predviđeni Ustavom i zakonom ne primjenjuju dovoljno često, kao što je to primjerice u Švicarskoj Konfederaciji, koja je zemlja neposredne demokracije.

Institutom narodne inicijative za raspisivanje re-ferenduma propisanim čl. 87. Ustava RH o prijedlogu za promjenu Ustava, zakona ili o drugom pitanju iz svojeg djelokruga i o drugom pitanju važnom za ne-ovisnost, jedinstvenost i opstojnost RH predviđeno je da će Hrvatski sabor raspisati referendum sukladno zakonu ako to zatraži deset posto (10%) od ukupnog

broja birača u RH. De lege ferenda ovaj broj birača od 10% potreban za prihvaćanje narodne inicijative bilo bi uputno smanjiti jer se čini previsok. Broj sta-novnika u RH je 4 milijuna i 456 tisuća stanovnika. U Švicarskoj konfederaciji kod primjene narodne inici-jative sukladno čl. 138. i 139. Ustava Švicarske Kon-federacije 100.000 građana može svakodobno tražiti raspisivanje referenduma za potpunu ili djelomičnu izmjenu federalnog Ustava, što se s obzirom na broj stanovnika u Švicarskoj (oko osam milijuna), može smatrati adekvatnim rješenjem s ciljem ostvarivanja neposredne demokracije.

Također bi se mogla predložiti de lege ferenda izmje-na odredbe članka 8.b stavka 2. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samo-uprave (Nar. nov., br. 33/96 do 38/09), kojom je pred-viđeno da rok unutar kojeg se skupljaju potpisi birača koji traže raspisivanje referenduma ne može biti dulji od 15 dana, na način da se taj rok produlji.

LITERATURA

1) Prof. Branko Smerdel i prof. Smiljko Sokol: Ustavno pravo, Zagreb, Pravni fakultet, 2006.

2) Andreas Auer, Giorgio Malinverni i Michel Hottelier: “Droit consti-tutionel suisse”, Stämpfl i Editions SA, Berne, Suisse.

SUMMARY DIRECT (PURE) DEMOCRACY – THE LAWS OF THE SWISS CONFEDERATION AND THE REPUBLIC OF CROATIA

Democracy is a form of government in which state decisions are made by the majority of the people directly and indirectly by way of elections. In a modern society democracy is based on the participation of citizens in the elections for the representatives in representative bodies and offi cials that are elected indirectly (representative democracy).

If all citizens have direct participation in the state’s decision making, then that is direct (pure) democracy. The basic form of direct democracy in most modern states is the referendum. Referendum is a tool of direct demo-cracy that allows the people to have their say regarding the act adopted by the state government, usually the parliament.

The subject matter of the referendum in most cases is the decision on the acceptance or dismissal of the proposal of the constitution, act, some other regulation or political decision. The term democracy etymologically derives from the Greek words demos and kratos (people and rule).

In modern democracies ordinarily the system of representative democracy is being applied and in practice it is applied alongside diff erent forms of direct democracy.

This paper portrays the law of the Swiss Confederation and that of the Republic of Croatia that refers to the forms of direct democracy with a take on representative democracy.

Key words: democracy, direct (pure) democracy, referendum, people’s initiative, representative democracy, democratic elections.


PRAVO EUROPSKE UNIJEStručni članak UDK 341.17

mr. sc. Majda Rubić*

Uloga Odbora regija u procesu nastajanja europskog identiteta

* Majda Rubić, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU.

Osnivanjem jedinstvenog tržišta na kojem se procesom regionalizacije želi pružiti čvršća potpora

regijama u ostvarivanju njihovih vitalnih interesa, regijama EU daje se samostalnost. U nastavku eu-

ropskih integracija ustraje se na identifi ciranju europskog identiteta koji je nadređen nacionalnom

identitetu, ali svoju legitimaciju dobiva tek kao zbroj očuvanih postojećih nacionalnih identiteta

u svom sastavu. Regije kao sve značajniji partner u europskom upravljanju, u procesu oblikovanja

javnih politika ne sudjeluju samo zahvaljujući usmjeravanju fi nancijske pomoći fondova EU. U ovom

radu razmatra se nacionalni identitet s aspekta materinjeg jezika i kulture na temelju akata Odbora

regija koji u politici ujedinjenja i međukulturalnog dijaloga pomaže članicama zadržati što veći stu-

panj slobodnog izjašnjavanja unutar supsidijarnosti.

Ključne riječi: regionalizacija, Odbor regija, nacionalni identitet, materinji jezik, načelo supsidijarnosti.

1. UVOD

Proces globalizacije koji se kao težnja za ujedinje-njem naroda i zemalja oduvijek paralelno razvijao s napretkom tehnologije, u današnjici izdvaja multinaci-onalne kompanije kao nositelje globalizacijske moći i kreiranja svjetskog tržišta. Ove kompanije kao izvanna-cionalne nemaju razumijevanja za posebnosti država i duhovne potrebe ljudi, tehnološki razvoj usmjeravaju interesima tržišta te utječu na razvoj međunarodnih političkih odnosa. Gospodarskim preokretom u po-sljednjem desetljeću pojačana je industrijalizacija koja u prvi plan postavlja sirovine i nacionalne države te go-vorimo o regionalizaciji umjesto globalizaciji. Države mogu probleme međusobne ovisnosti rješavati prije svega regionalno, uz suradnju susjednih država. Gos-

podarski razvoj karakterizira uspostava nove ravnoteže utjecaja država i kompanija u dominaciji teritorija nad tržištem. Pristupa se nacionalizaciji vitalnih prirodnih izvora (nafta, plin, voda), jer “što je mobilno može biti i tuđe, a nepokretna dobra su nacionalna”.

Polustoljetna želja za ostvarenjem ujedinjene Eu-rope doživljava promjene u europskom integracij-skom modelu. Od osnivanja jedinstvenog tržišta bez granica 1992., Europska unija radi po načelu regiona-lizacije. Stvorene su transnacionalne europske regije za razliku od dotadašnjih regija smještenih unutar strogo poštivanih nacionalnih granica (npr. u Jadran-skoj regiji djeluje više nacionalnih regija jer obuhvaća hrvatske, talijanske i crnogorske regije). U teoretskom smislu geografske regije stvara se europski i potom regionalni identitet, a oba nadređena nacionalnom identitetu. Ugovorom iz Maastrichta (1992.) regijama


je omogućeno imati predstavnike u Vijeću EU, a kon-stituiran je i novi politički subjekt - Odbor regija kao savjetodavno tijelo institucijama EU radi omogućava-nja decentralizacije ovlasti, transparentnosti odluči-vanja i partnerstva regija s lokalnim vlastima radi za-štite interesa regija i lokalnih zajednica. Umanjen pro-račun Unije kao rezultat teškoća u koje je u posljednje vrijeme zapala Unija, dovodi sve više standard članica i 270 regija na istu razinu pomažući nastajanju europ-skog identiteta.

2. ISTRAŽIVANJA O PROBLEMATICI

IDENTITETA

Problematiku identiteta potrebno je pratiti radi boljeg razumijevanja sličnosti i osobitosti drugih kul-tura te za uspješniji rad u međunarodnom okružju1. Projekt Identiteti i modernosti u Europi (IME) istražuje europske identitete, a bavi se s tri glavna pitanja: što su identiteti, na koji način su oblikovani i kojim razvoj-nim putanjama mogu ići. IME prvi istražuje raznoli-kost europskih identiteta i to pokazuje u 9 slučajeva: Bugarske, Hrvatske, Finske, Francuske, Njemačke, Grčke, Mađarske, Turske i Ujedinjenog Kraljevstva. Is-pituje različite načine na koje su ove samoraznolikosti oblikovane i održane u različitim društvenim i kultur-nim postavkama te u kojim su procesima i snagama međusobno povezani. Ima za cilj identifi cirati zajed-nice među raznorodnim identitetima u tim državama kao osnovu za temeljne projekcije mogućih kretanja europskog identiteta koji može nastati u nastavku europskih integracija. IME istražuje nacionalne identi-tete uglavnom kroz kvalitativne metode (dobrotvorni rad). Istraživanje se fokusira na 3 grupe djelovanja. Prva: države i EU. Druga: nedržavna tijela iz kulture, medija, političkih stranaka, odvjetničkih udruženja za vjersko-etničke manjine, i vjerske organizacije. Treća: pojedinci iz privatne sfere. Ovaj projekt pola-zi od sljedećih čimbenika: tip države, vrsta religije, snage civilnog društva i geo-političke pozadine. Pro-vodi analize kako su se u svakom pojedinom slučaju ti identiteti razvijali unutar specifi čnog povijesnog konteksta u odnosu na druge oblike identifi kacije, osobito nacionalnog identiteta. Zahtjevi su za istra-živanjem uloge EU integracijskih procesa u promjeni suvremenog identiteta, posebice u odnosu na nacio-

1 www.one-europe.ac.uk

nalne i vjersko-etničke identitete, ispitati u kojoj mjeri vjersko-etničke manjine utječu na izgradnju identite-ta programa većine i njihov jedinstveni doprinos arti-kulaciji europskog identiteta. Želi se tražiti zajednice u europskim identitetima preko posebnih slučajeva i putem sustavne usporedbe, testirati valjanost teorije višestrukih moderniteta kao bazu za projektiranje bu-dućnosti europskog identiteta.

Drugi projekt je Outline kojem je predmet istraži-vanja sve specifi čno što se tiče regionalnih identite-ta i europskog državljanstva. U ovom projektu daje se usporedba četiriju regija (Estonija, Poljska, Velika Britanija i Španjolska) te procjene učinka integracije na regionalne identitete i na promjenu koncepta dr-žavljanstva. Smatra se da danas nacionalni identitet više ne pruža osjećaj identiteta za Europljane zbog snažnih migracijskih pokreta i procesa regionalizacije. Istodobno se događa transfer političke odgovornosti “top-down”, tako da se mijenjaju uloge nacionalnih država. Zajedno ova dva procesa podrivaju model državljanstva temeljen na nacionalnom identitetu i tradicionalnoj nacionalnoj državi. Neki akademski istraživači predlažu model “multi-level” državljanstva s više razina, složeniji obrazac identiteta s novom smjesom političkih struktura i institucija. Do sada je bilo malo istraživanja o tome razvija li se ovaj model u praksi, odnosno kakve su njegove implikacije za bu-dućnost Europe. Projekt Outline istražuje veze između regionalnih identiteta i regionalnih političkih struktu-ra i institucija, utjecaj na državljanstvo kao i znakove nastajanja multi-level državljanstva. Istraživanja se usporedno bave proučavanjem razlika između dviju kontrastnih europskih regija, Škotske i Katalonije u Španjolskoj, i dvije regije istočne Europe, Gornje Šle-ske u Poljskoj i Estonije. Ove četiri regije odabrane su uz tri kriterija:

(i) stupanj decentralizacije i političke vlasti na regi-onalnoj razini,

(ii) odnos s Unijom, te

(iii) novoprobuđeni identitet.

U svakoj regiji provodit će se detaljna analiza veza između identiteta, državljanstva i političkih institucija. Istraživanje uključuje intervjue s ključnim ljudima u različitim institucijama u svakoj regiji, u lokalnoj i re-gionalnoj samoupravi, političkim strankama i dobro-voljnim organizacijama, kao i intervjue u europskim institucijama. Institucije se odabire u skladu sa svojim


trenutnim ili potencijalnim ulogama u posredovanju, odnosno u sudjelovanju razvoja regionalnih identiteta. Izvor tih dokumentacija proučavat će se od strane na-cionalnih vlada, Unije i drugih međunarodnih organi-zacija. Ovaj projekt treba pridonijeti razvoju, akadem-skim raspravama o prirodi građanstva u Europi te in-formirati o radu na “višeslojevitom” modelu europskog građanina. Promjenom odnosa između regija, država i EU institucija, novi politički dogovor može promijeniti tekuću politiku. Dijalog s lokalnim i regionalnim vlasti-ma, strankama i društvenim pokretima u četiri regije trebao bi biti relevantan ne samo za njih nego i kao ilustracija šireg razvoja. Projekt uključuje različite faze istraživanja, a jedno se odnosi na pitanje “Jedna ili ne-koliko Europa?”.

3. PROPISI

Regionalizam i decentralizacija kao nezaobilazni in-strumenti gospodarske, socijalne i kulturne stabilnosti svih europskih naroda, kreću u novom smjeru u kojem se ohrabruju male regije radi ostvarivanja njihovih in-teresa. Maastrichtskim ugovorom (1992.) ustanovilo se novo tijelo, Odbor regija, u kojem države članice EU participiraju u odlučivanju izravno i mimo svojih naci-onalnih parlamenata i vlada putem regionalnih pokre-ta kao “pod-jedinicama Unije”. Odlučeno je ustanoviti status građanina Unije zajednički svim državljanima članica, kao i osnaživanje europskog identiteta i nje-gove neovisnosti s ciljem promicanja mira, sigurnosti i napretka u Europi i svijetu, s time da “Unija poštuje na-cionalni identitet svojih država članica.” Amsterdamski ugovor (1997.) osnažuje ulogu Europskog parlamen-ta i Europskog vijeća u odnosu na nacionalne države, međutim i utjecaj predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti. U Nici potpisan novi Ugovor (2001.) izražava dodanu vrijednost u odgovornosti članova Odbora re-gija, tijela s direktnim utjecajem na uspjeh europskih integracija koje sad zahtijeva posvećivanje veće pažnje političkim mišljenjima, a manje tehničkim.

Lisabonski ugovor (2009.) proširuje mogućnosti djelovanja Odbora na ukupno 14 područja. Sastaje se na vlastitu inicijativu i na zahtjev Europskog parlamen-ta kada ovaj traži njegov savjet, a Vijeće ili Komisija uvi-jek kada se to smatra svrhovitim, osobito u pitanjima prekogranične suradnje. Mišljenje Odbora regija upu-ćuje se Europskom parlamentu, Vijeću i Komisiji.

3.1. Upravni dogovor Vlade

Ujedinjenog Kraljevstva

Velike Britanije i Sjeverne Irske

i Odbora regija

Nakon što je riješen zahtjev španjolske Vlade (2004.) da se u Uniji službeno prizna uporaba jezika koji se ko-risti pored onog u Kastilji sa statusom službenog jezi-ka Španjolske, otpočeo se ostvarivati cilj približavanja Unije svojim građanima kako bi oni i njihovi predstav-nici pred institucijama mogli u što većoj mjeri upotre-bljavati materinji jezik. U skladu s jezičnom politikom Odbora regija odobrena je službena uporaba dodatnih jezika unutar Vijeća i po mogućnosti u drugim institu-cijama i tijelima EU nakon sklapanja Upravnog dogo-vora s Vladom Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske (2008.).2 Prema ovom dokumentu, kada državljanin Velike Britanije želi nasloviti na Odbor neko pismeno na jeziku priznatom aktima Parlamenta UK i Sjeverne Irske i/ili zakonodavnim aktima odgovaraju-ćeg tijela, to pismeno može nasloviti na mjerodavno ti-jelo kojega u tu namjenu imenuje Vlada UK i koji gene-ralnom sekretaru Odbora regija posreduje to pismeno zajedno s njegovim ovjerenim prijevodom na engleski. Potom Odbor svoj odgovor na engleskom šalje tom tijelu koje ga prosljeđuje zajedno s ovjerenim prijevo-dom odgovora na izvornom jeziku.

Dokumentom se potvrđuje jezična politika Odbora regija priznanjem materinjeg jezika kao važnog čimbe-nika identifi kacije građana Unije s političkom idejom Unije.

4. ANALIZA I METODE

Unija se gradi ne vertikalno već horizontalno, jer europska, nacionalna, regionalna i lokalna razina imaju svoju ulogu u zadovoljavanju potreba građana. Odbor regija je u službi regionalne politike koja se ne sastoji samo od uplata iz proračuna EU putem fondova radi fi nanciranja razvojnih projekata na razini regija. Drža-ve članice obvezne su izrađivati akcijske planove regi-onalnog razvoja koje, kao i akte Odbora regija, „valja smatrati instrumentima posebne pravne prirode”.

2 Potpisnici predmetnog dogovora bili su ovlašteni predstavnik Uje-dinjenog Kraljevstva kao izvanredni veleposlanik i stalni predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva - Kim Darroch te generalni sekretar Odbora regija Gerhard Stahl. www.CoR i R/CdR 306/2008 item 12b) EN/o.


Međukulturalni dijalog koji uključuje bliskost i sposobnost lokalne i regionalne uprave preduvjet je uspješnoj integraciji. Integracije uključuju identifi cira-nje europskog identiteta, a primjeri za to su spomenu-ti projekti “IME” i “Outline”. Predložen složen obrazac identiteta podrazumijeva novu političku strukturu i institucije kao modele državljanstva s više razina. Eu-ropski identitet nadređen nacionalnom identitetu nije moguće defi nirati jer svoju legitimaciju dobiva tek kao zbroj očuvanih postojećih nacionalnih identiteta u svom sastavu.

Jezik koji ima dugu i bogatu prošlost i sada je važan čimbenik nacionalne identifi kacije s političkom idejom Unije. Odbor regija je kao dio svoje jezične politike do-govorom s Velikom Britanijom i Sj. Irskom uredio način korištenja regionalnih jezika kao službenih u komuni-ciranju s institucijama i tijelima Unije. Iste 2008. godine je hrvatski jezik dobio međunarodnu troslovnu oznaku i uveden je hrvatski jezik s vlastitim kodom.

4.1. Međunarodno priznanje

hrvatskog jezika i tradicije

U međunarodnoj klasifi kaciji jezika je umjesto srp-skohrvatskog jezika ishođena izmjena troslovnih ozna-ka hrvatskoga i srpskoga jezika na način da su uvedena dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik s kodom hrv i srpski jezik s kodom srp (2008.)3. Nakon sedamna-est godina zahtijevanja donesena je odluka kojom se odbacuje daljnja uporaba dotadašnjih oznaka koja je predstavljala ozbiljne prepreke razmjeni bibliografskih zapisa među knjižničnim bazama i nije bila u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima. Određena je nova oznaka hrv za hrvatski jezik kao jedina važeća ozna-ka i za bibliografsku i za terminološku primjenu. Time je priznata neovisnost hrvatskog jezika na kojem je ostvarena pozamašna pisana baština, književna i znan-stvena, raspoznatljiva po svom hrvatskome nacional-nom identitetu, hrvatskom kulturnom naslijeđu, u eu-ropskom i svjetskom kulturnom okruženju4.

3 Službenim dopisom od 17. lipnja 2008., međunarodno tijelo za nor-me ISO 639-2 Registration Authority Kongresne knjižnice u Was-hingtonu, potvrđen je zahtjev Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i donesena je odluka kojom se odbacuje daljnja uporaba dotadašnjih oznaka. Oznaka scr upotrebljavala se za hrvatski jezik kao skraćenica za Serbo-Croatian-Roman, dok se za srpski jezik ko-ristila oznaka scc, Serbo-Croatian-Cyrillic.

4 Intervju za Fokus, srpanj 2008., ravnatelj NSK RH, prof. dr. sc. Tiho-mil Maštrović

Zajedničko savjetodavno tijelo Odbora regija i Hr-vatske (2010.), u svom vanjskom programu rada ustraje na podupiranju regija/županija, gradova i sela u oču-vanju nacionalnih osobitosti i tradicijskih vrijednosti5. Odbor regija kao savjetodavno političko tijelo EU, za-jedno s relevantnim predstavnicima lokalne zajednice može lobirati za razvoj i unapređenje svih djelovanja u njihovom interesu. Zaštitom nacionalnih posebnosti ostvaruje se značajan doprinos raznolikoj ponudi za-jedničkog tržišta Unije.

4.2. O primjeni načela supsidijarnosti

i proporcionalnosti

Sa svjetskom ekonomskom krizom došlo je do snažnog pada gospodarskih aktivnosti i Unija se bori za povećanje svoje konkurentnosti snaženjem druš-tvene kohezije. Provedba programa gospodarsko-društvenog razvoja je zbog načela supsidijarnosti pod ingerencijom članica EU i nacionalnih parlamenata. Protokol 2. o primjeni načela supsidijarnosti i propor-cionalnosti pri Lisabonskom ugovoru navodi da nacrti zakonodavnih akata utemeljeni na tim načelima, tre-baju u odnosu na ta načela biti opravdani. Svaki takav akt treba sadržavati iscrpnu izjavu o njegovim poslje-dicama na pravila koja države članice moraju uvesti. Prije nego što predloži dotični nacrt, Komisija provodi konzultacije u širokom opsegu uzimajući u obzir regi-onalnu i lokalnu dimenziju mjere koja se predviđa. Sve nacrte svojih akata Komisija i Europski parlament, a Vi-jeće svoja stajališta po njihovu donošenju, dostavljaju nacionalnim parlamentima. Odbor regija može pred Europskim sudom podići tužbu u slučaju donošenja nekog zakonodavnog akta s elementima povrede na-čela supsidijarnosti kada se radi o aktu s područja za čije ga je donošenje potrebno konzultirati.6

Lisabonska strategija predviđala je aktivnosti Unije radi postizanja veće ekonomske moći i stabilnosti kao okvirni program za gospodarski razvoj Unije, među-tim, zbog neuspjeha u provedbi strategija je revidirana 2005. Struktura upravljanja partnerstvom između čla-nica i Unije mijenja se novom strategijom rasta EURO-PA 2020., koherentnost i koordinacija politika je nužna,

5 Resolution of the Committee of the Regions for 2010 based on the Legislative and Work Programme of the European Commission, CdR 101/2010.

6 Članak 8. st. 2. Protokola 2. o primjeni načela supsidijarnosti i pro-porcionalnosti uz Lisabonski ugovor.


pri čemu treba pažljivije ocijeniti što implementirati jer se ne mora kopirati i implementirati svaka ideja.

5. REZULTATI I RASPRAVA

Nastale društvene promjene dovele su do jačanja nacionalnih jezika i kultura kao odgovor globalnim tendencijama, osobito kod manjih kultura kojima vla-stiti jezik ne omogućava predstavljanje pred međuna-rodnom zajednicom i u institucijama i tijelima Unije.7 Odbor regija može pomoći da se regije izbore za svoj povoljniji položaj i zasebni identitet na demokratski način.8 Paralelno s globalizacijom svijeta i snažnim teh-nološkim razvitkom odvija se regionalizacija, a jedna od posljedica su i promjene koje su dovele do toga da engleski jezik postane zajedničko sredstvo komunika-cije. S gubitkom i promjenama tradicionalnih vrijed-nosti postaje osjetljivo pitanje uloge jezika. Snažnija kulturalna politika u Uniji od devedesetih kada se više uzimaju u obzir jezici manjina, stvara suodnos dviju politika, jezične i politike identiteta9. Tako se, primjeri-ce, katalonski jezik počinje prepoznavati kao europski, paralelno s inauguriranjem i registracijom katalonskih proizvoda u politici konkurentnog tržišta. U novoj regi-onalizaciji i političkoj geografi ji, regije nisu više samo objekti kojima se politika bavi već postaju aktivni su-bjekti na međuregionalnom tržištu nacionalne i me-đunarodne politike10. Unija je u Španjolskoj službeno priznala uporabu regionalnog jezika uz službeni jezik. To je iniciralo da Odbor regija obavijesti sve svoje čla-nove (350) da se “odobrava službeno koristiti dodatne jezike u Vijeću i po mogućnosti u drugim institucijama

7 Danica Škara, Paradoks globalizacije u: Zbornik radova Sveučilišta u Zadru, 2010., str. 287-297.

8 Članak 55. stavak 2. UEU/L: “Ovaj Ugovor države članice mogu prevesti na bilo koji drugi jezik koji u skladu s njihovim ustavnim poretkom uživa status službenog jezika na cijelom ili na dijelu nji-hova teritorija. Države članice o kojima je riječ osiguravaju ovjereni primjerak takvih prijevoda koji se polaže u arhiv Vijeća.”

9 Keating, M., J. Loughlin and K. Deschouwer, “Culture, Institutions and Economic Development, A Study of Eight European Regions”, 2003., str. 163.

10 Katalonija, jedna od 17 španjolskih autonomnih zajednica, po-četkom 20. stoljeća samostalno je angažirana prema europskim integracijama. Uspješno lobirajući utjecala je na državnu politiku i na međunarodne odnose te na bolji položaj Španjolske u EU. Ka-talonski lobisti u uskoj suradnji sa španjolskom Vladom izvojevali su pobjedu za svoj jezik 2004. godine, kada je Vijeće odobrilo zahtjev za priznanjem uporabe katalonskog jezika uz kastiljski koji ima sta-tus službenog jezika u EU.

i tijelima Unije”. Pokrenuta je inicijativa da se donese dokument “Upravni dogovor između Vlade V. Britanije i Sjeverne Irske i Odbora regija o uporabi regionalnih jezika”. Ne radi se o međunarodnom ugovoru već o uređivanju međuinstitucionalnih odnosa putem ad-ministrativnog dogovora koji je usvojen u krilu Unije, a predmet sporazumijevanja je uporaba regionalnih je-zika što ima implikacija na jezičnu politiku u području kulture svake od članica. Predmetni dogovor između Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sje-verne Irske i Odbora regija o korištenju regionalnog jezika kao službenog, rezultat je njegovih pregovora s nacionalnom vladom jedne velike članice o dodatnim jezicima osim engleskog koji bi imali status službenog jezika u institucijama i u tijelima Unije. Prethodno je početkom 20. stoljeća, uspješnim lobiranjem i radom u međuregionalnim mrežama za predstavljanje Škotske u EU institucijama, velški kao jezik manjine mijenjao svoj status sukladno značaju i kulturnom identitetu Walesa11.

Uz pomoć Odbora regija u Uniji su uz službeni rav-nopravni i priznati jezici regija što pomaže očuvanju nacionalnog identiteta i demokracije.

6. ZAKLJUČCI

Odbor regija je potreban u institucionalnoj struk-turi Unije, utječe na nacionalnu regionalnu politiku. Pomaže da se regije izbore za povoljniji položaj i svoj identitet (jezik). Dosadašnji rezultati rada Odbora nisu bili očitiji zbog kratkog razdoblja u kojem je na snazi Lisabonski ugovor. Odbor regija daje potporu regio-nalnom rastu i konkurentnosti na zajedničkom tržištu, ali je prisutan i u razvijanju politike Unije u odnosu na nacionalni i europski identitet. Članovi Odbora razma-traju pitanja u čak 14 političko-interesnih područja, što iziskuje potrebu za češćim kontaktiranjem nacionalnih delegacija.

Odbor regija očituje nadnacionalni karakter Unije s obzirom da je neovisan o smjernicama nacionalnih vlada i parlamenata. Stoga se ukazuje svrsishodnim ubuduće dodatno istražiti njegovo značenje i ulogu te rezultate koje će dati u razvojnoj politici Unije.

11 Keating, str. 163. (2003).


LITERATURA

1. de Burca, G., European Law and the Welfare State in Search of So-lidarity, Oxford, p. 203, 2005.

2. Đulabić,V., Regionalizam i regionalna politika, Društveno veleuči-lište, Zagreb, 2007.

3. Fitjar, R., The rise of regionalism. Causes of regional mobilization in Western Europe, Taylor & Francis Group, Routledge, 2009.

4. Keating, M. i dr., Culture, Institutions and Economic Development, a study of eight European regions, 2003.

5. Keating, M., The new regionalism in western Europe: territorial restructuring and political change, E. Elgar, 1998.

6. Lajh, D., Zajednička kohezijska politika i višerazinsko odlučivanje u EU, Politička misao, Zagreb, str. 18, 2006.

7. Malagurski, B., Territorial organization and support institutions as preconditions to effi cient international cooperation between Eu-ropean Union and South-East Europe countries: cases of Croatia and Serbia, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta u Osijeku, 2008.

8. Rodin, S., Ćapeta, T., Osnove prava EU, NN, 2010.

9. Rodin, S., Ćapeta, T., Goldner Lang I., Reforma EU – Lisabonski ugovor, NN, Zagreb, 2009.

10. Slukan Altić, M., Regionalizacija kao integracija ili geografi ja moći,

Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar, 2007.

11. Wagstaff , P., The Committee of the Regions of the European Uni-

on in Regionalism in the European Union, Intellect Books, 1999.

12. CoR publication, Key dates in the history of the Committee of the

Regions 1994-2009.

13. Šimunović, I.: Između funkcionalne i političke regionalizacije, u:

Regionalizam - pravni i politički aspekti, Zbornik Pravnog fakulte-

ta u Splitu, str. 65-79, 2007.

14. Lozina, Duško: Regionalizam i njegovi demokratski potencijali, u:

Regionalizam - pravni i politički aspekti, Zbornik Pravnog fakulte-

ta u Splitu, str. 41-63, 2007.

15. Gulija, Božena i dr., Lisabonska strategija EU, Euroscope br.

71/2004.

16. Van Vooren, B., A case study of ‘soft law’ in EU external relations:

The European Neighbourhood Policy, European Law Review, pp.

696-719, 2009.

17. Ćiković, H.:, Regionalna politika Europske unije, Informator br. 5202, 2006.

SUMMARY With the establishment of an internal market in which the process of regio-

nalization provides stronger support to the regions in realizing their vital inte-rests, the EU regions achieve independence. In continuation of the European integration it aims to identify a European identity that is superior to national identity, but only gets its legitimacy as the sum of the preserved existing nati-onal identities in its composition. Regions, as an ever more important partner in European governance, do not participate in the process of shaping public policy solely due to the fi nancial aid funds they receive. This paper considers national identity in terms of mother tongue and culture based on the acts of the Committee of the Regions which in policy integration and intercultural di-alogue helps members maintain the highest possible level of free expression within the subsidiarity.

Keywords: regionalization, Committee of the Regions, national identity, mother tongue, the principle of subsidiarity.

THE ROLE OF THE COMMITTEE OF

THE REGIONS IN THE PROCESS

OF SHAPING THE EUROPEAN

IDENTITY


PRAVO DRUŠTAVAStručni članak UDK 347.72.031

doc. dr. sc. Dubravka Akšamović*

Zlatne dionice - sudbina zlatnih dionica u svjetlu presuda Suda EU

Što su zlatne dionice? Kakva prava daju? Kakva je njihova sudbina u javnim poduzećima u svje-

tlu presuda Suda EU? Navedena i druga pitanja neka su od temeljnih pitanja na koja se u radu daje

odgovor.

Pojam zlatnih dionica prisutan je u domaćoj i stranoj poslovnoj praksi već dugi niz godina. Među-

tim, njihovo je postojanje u određenoj mjeri obavijeno “velom tajne”.

Redovito ih se povezuje s postojanjem određenih povlaštenih prava, koja pripadaju imateljima

takvih dionica, uglavnom državi ili drugim tijelima javne vlasti, a koja potonjima daju bitno veća pra-

va (uglavnom upravljačka prava) negoli ih dionica ima s obzirom na svoju nominalnu vrijednost.

Tako je, primjerice, moguće da osoba koja posjeduje samo jednu dionicu, tzv. zlatnu dionicu, na

temelju te dionice može imati ključna upravljačka prava u društvu, a što u normalnim okolnostima

djelovanja dioničkog društva nije slučaj.

Već sama činjenica da netko tko ima samo jednu dionicu može imati većinska upravljačka prava

zasigurno zahtijeva razborito obrazloženje i utemeljeno pravno opravdanje, koje, treba naglasiti,

nema svoje uporište u domaćoj i stranoj regulativi prava društava.

Zlatne dionice, kao posebnu vrstu povlaštenih dionica, ne poznaje niti jedno, pa ni naše zakono-

davstvo prava društava.

Osim navedenog, imajući u vidu temeljne vrijednosti i načela koja vrijede za dionička društva,

nedvojbeno je da se davanjem povlaštenih prava putem zlatne dionice odstupa od temeljnih nače-

la na kojima počiva sustav dioničkih društava, a napose od načela prema kojem jedna dionica daje

jedan glas te načela o zabrani pluralnog votuma1.

Zanimljivo je uvodno spomenuti i to da se sa zlatnim dionicama, kao posebnom vrstom povlašte-

nih prava, susrećemo u praksi europskih, ali ne i američkih dioničkih društava.

Sve navedeno predstavlja snažan motiv da se navedenoj problematici posveti posebna pažnja,

napose u svjetlu najnovijih presuda Suda EU koje dovode u pitanje legitimitet i zakonitost prakse

izdavanja “zlatnih dionica” u tzv. javnim poduzećima2.

Ključne riječi: privatizacija javnih trgovačkih društava, zlatna dionica.

* Dubravka Akšamović, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku.1 Pluralni votum je pravo na temelju kojeg jedna dionica daje veći broj glasova od ostalih. Kod nas je pluralni votum zabranjen, dok ga pojedina

zakonodavstva dopuštaju. V. o tome: Komentar Zakona o trgovačkim društvima, Gorenc et al., RRIF, Zagreb, 2003., str. 191. 2 Više o pravnom određenju i značajkama javnih poduzeća vidi: Akšamović, Dubravka, Javna poduzeća - neka otvorena pitanja, Pravo u gos-

podarstvu, Zagreb, br. 5, 2011., str. 1017 - 1043.

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.28 HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.28

PRAVO DRUŠTAVA


1. ZLATNA DIONICA - POJAVNOST I

POJMOVNO ODREĐENJE

Pojam “zlatna dionica”, za razliku od drugih vrsta dionica koje poznaje domaće zakonodavstvo (primje-rice redovite dionice, povlaštene participativne i ku-mulativne dionice, dionice na ime, i slično), nije pravni pojam.

S obzirom na raznolikost prava koja se povezuju uz postojanje tzv. zlatne dionice, teško je povjerovati da je riječ o pojmu koji bi se mogao jednoznačno odrediti te da bi se s tim određenjem složila šira struka.

Jedan je od rijetkih pokušaja određenja zlatnih dio-nica koje nalazimo u domaćoj doktrini sljedeći: “zlatna dionica je izraz kojim se označava koncept prema ko-jem se izvršnoj vlasti zakonom daju određene ovlasti koje im omogućuju da i nakon provedene privatizacije imaju utjecaj na vlasničku strukturu i upravljanje”3.

Slično ovome, u stranoj doktrini zlatna dionica defi -nira se na sljedeći način: “zlatne dionice su povlaštene dionice koje tijelima javne vlasti daju povlaštena prava u privatiziranim javnim poduzećima”4.

Na temelju članka 63. UFEU i Direktive 88/361 ra-zvila se praksa Europskog suda, na temelju koje se tzv. zlatne dionice defi niraju kao “dionice kojima se naru-šava proporcionalnost upravljačkih prava u odnosu na udio u vlasništvu poduzeća”5.

Ova potonja defi nicija, s pozicije pozitivnog zako-nodavstva prava društava, predstavlja najprecizniju kvalifi kaciju pojma zlatne dionice.

Prve dvije defi nicije polaze od određenja pojma zlatne dionice imajući u prvom redu u vidu postojeću praksu izdavanja zlatnih dionica.

Naime, svi izvori, domaći i strani, bez iznimke, poja-vu i pojam zlatnih dionica dovode u vezu s postupcima privatizacije i liberalizacije javnih poduzeća, trgovačkih društava koja su uživala status prirodnih monopola,

3 Rječnik pojmova prava i politike tržišnog natjecanja i srodnih po-dručja, Ur. Cerovac Mladen, 2010., str. 210.

4 Vidi o tome: Grundmann, S., Golden Shares: State Control in Privati-sed Companies: Comparative Law, European Law and Policy Aspects, European Banking adn Financial Law Journal, (EUREDIA) 1, 2004. i dalje, Gaydarska, N., Rammeloo, S., The legality of golden share un-der EC Law, Maastricht Working Papers, Faculty of Law Maastricht University, Working Paper 2009-9, dostupno u elektroničkom obliku na http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1426077,

5 Rodin, Siniša, Sloboda kretanja kapitala i “zlatne dionice” - što mo-žemo naučiti iz slučaja Volkswagen?, Banka - fi nancijsko poslovni mjesečnik, br. 5, 2012.

poput naftnih kompanija, telefonskih operatera, želje-znice, poštanskih usluga i slično, a u kojima je država nakon provedene privatizacije, putem povlaštene di-onice nastojala zadržati ključna upravljačka prava, sve navedeno pod krinkom “zaštite javnog interesa”6.

Slijedom toga, razumljiv je pristup prema kojem se uz pojam zlatnih dionica vezuju povlaštena prava drža-ve kao imatelja tih dionica.

No unatoč tome, takav se pristup ne čini u potpu-nosti ispravnim budući da zakonski nema prepreke da povlaštena prava ili tzv. zlatne dionice izdaju i trgo-vačka društva u kojima država ili druge osobe javnog prava nemaju prevladavajući ili udjel u temeljnom ka-pitalu društva.

U tom smislu, priklanjamo se određenju pojma “zlatne dionice” koji je u svojim presudama razvio Sud EU, a prema kojem se zlatnim dionicama trebaju smatrati dionice kojima se narušava proporcionalnost upravljačkih prava u odnosu na udio u vlasništvu po-duzeća.

Pritom treba naglasiti da se i u potonjoj defi niciji krije jedna zabluda koju treba otkloniti.

Naime, suprotno možda uvriježenom shvaćanju, zlatna dionica nije posebno tiskana dionica, vrijedno-sni papir per se, u koji su inkorporirana posebna prava.

Zapravo je riječ o povlaštenim pravima koja se određuju u statutu društva, a kojima se određenoj osobi ili osobama daju posebna povlaštena prava koja premašuju prava koja bi pripadala imatelju dionice na temelju njegova udjela u temeljnom kapitalu društva.

2. PRAVA IMATELJA

“ZLATNE DIONICE”

Prava koja pripadaju imatelju “zlatne dionica” mogu biti različita i ovise o cilju koji se davanjem takvih prava

6 Institut “zlatne dionice” korišten je kao instrument zadržavanja kontrole države nad javnim poduzećima od općega društvenog interesa koja su pod pritiskom tržišnih mehanizma ili europskog integriranja bila podvrgnuta postupcima privatizacije. Zbog bojazni da će denacionalizirana i privatizirana trgovačka društva, nerijetko “nacionalni gospodarski šampioni” poput primjerice Volkswagena u Njemačkoj, biti izložena opasnostima od preuzimanja od strane stranih konkurenata, ali i zbog bojazni da će se nakon privatizacije smanjiti njihov ekonomski učinak na tržištu, s izravnim posljedicama na zaposlenost i gospodarstvo, država je izdavanjem zlatne dionice u takvim društvima nastojala osigurati većinska upravljačka prava i prevladavajući utjecaj u društvu, unatoč činjenici da joj na temelju sudjelovanja u temeljnom kapitalu takva prava kao dioničaru ne pripadaju.


želi postići. Tako, primjerice, cilj izdavanja tzv. “zlatne dionice” može biti želja za očuvanjem djelatnosti tr-govačkog društva ili sprječavanje preuzimanja nekog trgovačkog društva od strane stranih konkurenata ili prevladavajući utjecaj na donošenje strateških odluka za društvo, sprječavanje likvidacije i slično.

Uobičajeno je da u normalnim okolnostima dionica kao vrijednosni papir imatelju dionice daje dvije vrste prava - imovinska prava i upravljačka prava.

Uz pojam zlatnih dionica uglavnom se vezuje dava-nje povlaštenih upravljačkih prava. Rijetki su slučajevi davanja povlaštenih imovinskih prava imatelju zlatne dionice i onda u pravilu i ne bi bila riječ o “zlatnim di-onicama, nego o “klasičnim” povlaštenim dionicama, koje uređuje i naš Zakon o trgovačkim društvima7 te ih dijeli na povlaštene participativne dionice8 i povlašte-ne kumulativne dionice9, a koje imateljima tih dionica daju veća imovinska prava negoli ih imaju imatelji re-dovitih dionica.

Davanje takvih povlaštenih prava nije tipično za “zlatne dionice”, već, kako je prethodno rečeno, po-vlaštene dionice daju posebna upravljačka prava, koja nisu proporcionalna veličini udjela s kojim dioničar su-djeluje u temeljnom kapitalu društva.

Kao neka od temeljnih prava iz “zlatnih dionica” mogu se spomenuti sljedeća:

1/ pravo utjecaja na vlasničku strukturu društva na način da imatelj zlatne dionice može odlučivati o stra-teškom partneru ili ulagaču,

2/ pravo veta na odluke društva, kao što je, primje-rice, odluka o likvidaciji društva, o promjeni djelatnosti, prodaji imovine društva, i slično,

3/ pravo imenovanja članova nadzornog odbora,

4/ ograničavanje maksimalnog broja glasova koji može imati neka osoba, neovisno o broju dionica koje mu pripadaju u odnosu na ukupan temeljni kapital društva,

5/ defi niranje gornje granice odnosno najvećeg broja dionica koje može samostalno imati jedan dio-ničar, i slično10.

7 Zakon o trgovačkim društvima, Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09.

8 Članak 167. st. 4. i 5. ZTD-a.9 Članak 167. st. 4. i 6. ZTD-a.10 Vidi o tome više: Grundman, S., Golden Shares: State Control in Pri-

vatised Companies: Comparative Law, op. cit. bilj. 4, str. 4-5; Special rights in privatised companies in the enlarged Union - a decade full of development, Commission Staff Working Document, Com-

U kontekstu razmatranog treba navesti i sljedeće, a to je da su zlatne dionice, kao statutom društva defi ni-rano pravo, samo jedan od načina na koji su države u privatiziranim trgovačkim društvima zadržavale povla-štena ili kontrolna upravljačka prava11.

Utjecaj države u trgovačkim društvima ili povlašte-na prava postizala su se i drugim pravnim mehanizmi-ma, primjerice donošenjem posebnih zakona o takvim trgovačkim društvima12 ili, pak, instrumentima ugovor-nog prava.

U tom smislu, treba istaknuti da su zlatne dionice samo jedan od mogućih, ali ne i jedini način ostvariva-nja prevladavajućeg utjecaja države u nekom trgovač-kom društvu.

No sa stajališta prava društava, čini se da je riječ o najmanje legalnome načinu zadržavanja utjecaja države nad pojedinim trgovačkim društvom, jer se u takvim slu-čajevima država kao dioničar doista stavlja u povlašteni položaj u odnosu na sve druge dioničara, a što je, kako je već prethodno rečeno, u suprotnosti s temeljnim načeli-ma na kojima počiva sustav dioničkih društava.

No unatoč tome, treba napomenuti i to da izda-vanje zlatnih dionica, kao i za ugovaranje povlaštenih prava na drugi način, nisu nelegalne ili zabranjene po-slovne operacije sa stajališta trgovačkog prava ili prava društava.

Propisi prava društava dopuštaju da se odnosi iz-među članova društva (dioničara) reguliraju statutom. U tom smislu, postojanje povlaštenih prava u dionič-kim društvu u vlasništvu fi zičkih ili pravnih osoba pri-vatnog prava nije sporno.

No pitanje legalnosti prava iz tzv. “zlatnih dionica” dvojbeno je u slučaju javnih dioničkih društava sa sta-jališta primjene europskog prava.

3. ZLATNE DIONICE I PRAVO EU

Problematikom povlaštenih prava iz tzv. zlatnih di-onica u okviru europskoga zakonodavstva i prakse naj-

mission of the EU, Brussels, 22. 7. 2005., str. 5-6, Johannes, A., Turn of the Tide? The “Golden Share” Judgements of the European Court of Justice and the Liberalization of the European Capital Market, 13 German Law Journal, No. 6., 2012.

11 Primjerice, Nizozemska je na taj način osigurala prevladavajući utje-caj u trgovačkom društvu KPN (nacionalni telefonski operater).

12 Primjerice, Njemačka (Volkswagen), Portugal (Brisa - Auto-estradas de Portugal, Cimport - Cimentos de Portugal; Portugal Telecom), Francuska (Societe Nationale Elf Aquitaine).


konkretnije se bavi Europski sud, počevši sa presudom u predmetu Commission v. Italy13 iz 2000. godine.

Ovoj je sudskoj odluci prethodilo nekoliko studija14, među kojima posebno važno mjesto zauzima studija Europske komisije iz 1997. godine, kojoj je cilj bio utvr-diti stupanj integracije unutarnjeg tržišta te prepreke koje stoje na putu punoj integraciji unutarnjeg tržišta.

U okviru navedene studije provedena je analiza učinaka liberalizacije prirodnih monopola u državama članicama EU, gdje se pokazalo da unatoč provedenoj liberalizaciji, privatizaciji javnih poduzeća i slično, još uvijek postoji visoka razina utjecaja države na poslo-vanje istih poduzeća, a što se pokazalo kao prepreka slobodnom protoku kapitala na razini EU.

Naime, u okviru navedenog istraživanja utvrdilo se da su države članice putem povlaštenih prava (zlatne dionice) zadržale prevladavajući utjecaj u 141 trgovač-kom društvu s područja EU, uglavnom u velikim tržiš-nim igračima, nacionalnim šampionima, poput naftnih kompanija, u farmaceutskim tvrtkama, u sektoru tele-fonije, željezničkom prijevozu, i slično15.

Takva je praksa država članica potonje gospodarske subjekte učinila neatraktivnima ili manje atraktivnima potencijalnim ulagačima16, a što je sa stajališta prava EU i ciljeva unutarnjeg tržišta smatrano ozbiljnom po-vredom jednog od temeljnih načela prava EU - načela slobodnog kretanja kapitala17.

Navedeno je predstavljalo dostatan poticaj i Europ-skoj komisiji i Sudu EU da se otvoreno suoče s takvom praksom država članica, kako bi se istoj “stalo na kraj”.

Pravni temelj svoje nadležnosti Komisija zasniva na člancima 56. do 60. Ugovora o EU (čl. 63. UFEU), kao i na odredbama Smjernice 88/361/EEZ iz kojih proizlazi načelan stav da mjere ili postupci država ili tijela javnih

13 Commission v. Italy, Case C-58/99.14 Communication of the Commission on certain legal aspects con-

cerning intra-EU investment, OJ C 220 of 19. 7. 1997.; Study on Re-strictions on Investment in EU companies: the Microeconomic Cost. Commissioned to OXERA under Tender No. ECFIN_E/2004/003.

15 Special rights in privatised companies in the enlarged Union - a decade full of development, Commission Staff Working Document, Commission of the EU, Brussels, 22. 7. 2005., str. 19.

16 Ibidem, str. 9.17 Sloboda kretanja kapitala jedna je od 4 tržišne slobode. Sloboda

kretanja kapitala predmnijeva mogućnost “kretanja kapitala” preko državnih granica. Europski sud slobodu kretanja kapitala defi nira kao pravo dioničara da upravljaju poduzećem i u okviru toga koriste svoju upravljačku diskreciju, a države članice imaju obvezu ukloniti iz pravnog poretka sva pravna pravila koja tu slobodu ograničavaju. Rodin, S., op. cit. bilj. 5., str. 2.

vlasti ne smiju biti prepreka izravnim ili neizravnim ula-ganjima između država članica.

Naime, zadržavanje ključnih upravljačkih prava u privatiziranim trgovačkim društvima nerijetko je obe-shrabrilo potencijalne inozemne ulagače da se upuste u investiranje u dionice i udjele takvih trgovačkih dru-štava, jer u istima, zbog povlaštenih prava danih tijeli-ma s javnim ovlastima, nisu mogli ostvarivati utjecaj u društvu proporcionalan veličini udjela u kapitalu. Osim navedenog, postojala je neizvjesnost u pogledu zaštite njihovih uloga (kapitala) s obzirom na miješanje države u poslovanje društva.

To je za izravnu posljedicu imalo nižu razinu inte-gracije europskoga gospodarstva od očekivane (u smi-slu manjeg broja provedenih pripajanja i spajanja).

Zbog toga su trpjeli i očekivani procesi restrukturi-ranja i jačanja konkurentnosti europskoga gospodar-stva u cjelini.

S druge strane, treba naglasiti da Europska komisija na temelju odredaba osnivačkih ugovora nije imala in-gerencije odlučivati o pitanjima privatizacije trgovač-kih društava i liberalizaciji javnog sektora.

Takve su odluke u isključivoj nadležnosti država čla-nica. Dakle, odluka o privatizaciji i zadržavanje povla-štenih prava države u privatiziranim trgovačkim druš-tvima načelno se ne smatra zabranjenim postupanjem države.

Međutim, tumačenjem odredaba osnivačkih ugo-vora, ali napose na temelju odluke Suda EU u predme-tu Gebhard18 u kojem je Sud EU defi nirao kriterije na temelju kojih se može smatrati da su nacionalne mje-re kojima se ograničavaju tržišne slobode opravdane (justifi ed restraints to fundamental freedoms), a koje je Komisija upotrijebila i u ovom slučaju, formulirano je stajalište sukladno kojemu, kada je neka država članica odlučila liberalizirati neki sektor ili provesti privatizaci-ju nekog trgovačkog društva te u njemu zadržati pre-vladavajući utjecaj opravdavajući ga razlozima javnog interesa, ona je to mogla učiniti samo pod uvjetom da su kumulativno bili ispunjeni sljedeći uvjeti:

(i) da se navedenom odlukom države postiže jasan i unaprijed defi niran politički cilj, koji nije suprotan pra-vu Zajednice,

(ii) da se takvom mjerom ne diskriminiraju strani dr-žavljani ili poduzetnici u odnosu na domaće,

18 Case C-55/94, Gebhard.


(iii) da je riječ o mjeri koja je vremenski ograničena dok se ne postigne defi nirani politički cilj ili svrha te

(iv) da povlaštena prava države u trgovačkim su-bjektima nisu podložna autonomnoj interpretaciji tije-la s javnim ovlastima.

Navedeno stajalište Komisije i odredba iz članka 295. Ugovora o EU poslužili su Sudu EU kao pravno uporište za sudske postupke koji su uslijedili i koji su u konačnici oblikovali službeni stav tijela EU o pravima iz zlatnih dionica i njihovoj usklađenosti s pravom Za-jednice.

4. PRAKSA SUDA EU KOJOM SE

UKIDAJU POVLAŠTENA PRAVA

(ZLATNA DIONICA) DRŽAVE

U JAVNIM PODUZEĆA

Sud EU je praktički u svim predmetima u kojima je odlučivao o postojanju povlaštenih prava država člani-ca u javnim poduzećima, osim u jednom, Commission v. Belgium, zauzeo stav da je miješanje države u uprav-ljačku politiku društva putem povlaštenih prava (zlatna dionica) suprotno slobodi kretanja kapitala iz članka 63. UFEU, neovisno o tome jesu li ta prava defi nirana statutom društva ili su utvrđena posebnim propisom.

Prvu je presudu u pogledu navedenog Sud EU do-nio u predmetu Commission v. Italy19 2000. godine.

U potonjem predmetu Sud EU spornim smatra tali-janski Zakon o privatizaciji20 i prateću regulativu kojim se talijanskoj Vladi osiguravaju povlaštena prava u dva trgovačka društva, ENI SpA i Telecom Italia SpA.

Člankom 2. navedenog propisa bilo je predviđeno da će predsjednik Vijeća ministara dekretom odlučivati o trgovačkim društvima i sektorima koje će talijanska Vlada nadzirati i nakon privatizacije te kojima se tako-đer predviđa da će se odlukom skupštine društva na ministra fi nancija prenijeti povlaštena prava koja se u naravi sastoje od prava veta na određene odluke ili davanja suglasnosti za donošenje određenih odluka te prava imenovanja minimalno jednog od članova upra-ve društva i revizora društva.

Na temelju potonjeg propisa, Dekretom predsjed-nika Vijeća ministara iz 1995. godine, talijanska Vlada

19 Commission v. Italy, Case C-58/99.20 Decree Law No 332 of 31 May 1994; nakon izmjena i dopuna Law

No. 474 of 30 July 1994.

stječe položaj povlaštenog dioničara u naftnoj kompa-niji ENI te potom 1997. godine i u trgovačkom društvu, nastalom spajanjem vodećih telefonskih operatera, STET SpA i Telecom Italia SpA.

Na takvu praksu Europska komisija reagira slanjem upozorenja talijanskoj Vladi da je takva praksa suprot-na pravu Zajednice, a što u povratnom dopisu talijan-ska Vlada ni ne osporava. No unatoč tome, talijanska Vlada u zadanom roku propušta udovoljiti zahtjevima Komisije koja od talijanske Vlade traži izmjenu spornog zakona, zbog čega predmet završava pred Sudom EU.

Sud EU, nakon razmatranja svih relevantnih činjeni-ca, kako je uvodno rečeno, sporni zakon ocjenjuje su-protnim pravu Zajednice i traži ukidanje spornih odre-daba o povlaštenim pravima države kao dioničara.

U sljedećim predmetima, u postupku koji Europ-ska komisija vodi protiv Portugala, Francuske i Belgije, a koji se činjenično podudaraju s razmatranim pred-metom po tome što je povlašten položaj države (pra-vo na zlatnu dionicu) također bio propisan posebnim propisima o njihovoj privatizaciji, Sud EU, u prva dva predmeta, takvu praksu ocjenjuje suprotnom pravu Zajednice.

S druge strane, u predmetu protiv Belgije, postoja-nje povlaštenih prava ne smatra suprotnima pravu Za-jednice. Riječ je o do sada jedinom predmetu u kojem je Sud EU donio pravorijek da je postojanje povlaštenih prava dopušteno radi zaštite javnih interesa.

U predmetu Commission v. Portugal21 C-367/98, Sud EU nalazi spornim tri zakona o privatizaciji koje je donijela portugalska Vlada, a kojima se stranim in-vestitorima zabranjuje stjecanje više od 25% dionica u trgovačkim društvima za koja je odlučeno da će biti privatizirana.

U predmetu Commission v. France22 Zakonom br. 93-1298 bilo je predviđeno da je za svako stjecanje di-onica u predmetnom društvu u iznosu većem od pet ili deset posto temeljnoga kapitala potrebna suglasnost Ministarstva za ekonomska pitanja. Nadalje, isti je Zakon predviđao i pravo ministra nadležnog za ekonomska pi-tanja da odlučuje o prijenosu i raspolaganju imovine na-vedenog trgovačkog društva, u većini, od ukupno četiri društva kćeri trgovačkog društva Elf Aquaitaine.

Francuska država i Ministarstvo su takve pozicije u

21 Commission v. Portugal, Case C-367/98.22 Commission v. France, Case C-483/99.


društvu branili razlozima javnog interesa, napose či-njenicom da će takav položaj države zajamčiti redovitu opskrbu naftom i naftnim derivatima u Francuskoj, s obzirom da je riječ o vodećoj francuskoj naftnoj kom-paniji. Međutim, Sud EU navedenu argumentaciju ne nalazi dostatno važnom, te zauzima stav da su u poto-njem slučaju povrijeđene dvije temeljne tržišne slobo-de - sloboda protoka kapitala i sloboda osnivanja.

I konačno, posljednji je među navedenima predmet Commission v. Belgium23.

Potonji je predmet posebno važan jer daje naznake državama članicama kada se može smatrati da se re-striktivnim nacionalnim mjerama u obliku povlaštenih prava (zlatnih dionica) ne čini povreda prava Zajednice, odnosno kada se povlaštena prava smatraju opravda-nima sa stajališta zaštite javnog interesa.

U potonjem su slučaju Kraljevskim dekretom iz 1994. godine belgijskim vlastima zajamčena povlašte-na prava (zlatna dionica) u trgovačkom društvu Société nationale de transport par Canalisations SA. Povlaštena prava sastojala su se u pravu nadležnog ministarstva da blokira odluke o prodaji strateške imovine društva, odluke o prijenosu sjedišta, ako je riječ o poslovnim operacijama koje se mogu smatrati štetnima sa staja-lišta zaštite nacionalnog interesa. Nadalje, nadležni mi-nistar imao je i pravo imenovanja dva člana nadzornog odbora koji su mogli pokrenuti postupak proglašenja odluke članova uprave ništavom koje su suprotne smjernicama nacionalne energetske politike i smjerni-cama o opskrbi energentima.

Sud ovako formulirana povlaštena prava smatra opravdanima iz sljedećih razloga. Kao prvo, belgijski propis uspostavio je sustav “naknadnog veta” kojim se suštinski ne zadire u redovito djelovanje trgovačkog društva. Potonje se pravo veta, dakle, aktivira tek kada i ako se utvrdi da su ugroženi točno defi nirani ciljevi javnog interesa.

Drugo, pravo pobijanja odluka društva odnosilo se samo na strateške, a ne i na uobičajene poslovne odlu-ke. Iste su (strateške) odluke prethodno jasno defi nira-ne (prodaja strateške imovine, prijenos sjedišta, i slič-no). Time belgijske vlasti udovoljavaju načelu propor-cionalnosti mjere i cilja, odnosno konkretnom mjerom ne prelazi se granica onoga što se njome želi postići.

I konačno, ovlasti ministara koji su imenovani u

23 Commission v. Belgium, Case C-503/99.

nadzorni odbor društva nisu bile apsolutne, već ogra-ničenog dosega. Nadležni ministar imao je pravo inter-venirati samo ako bi se utvrdila opasnost od povrede ciljeva nacionalne energetske politike, a svaka je takva intervencija morala biti obrazložena i podvrgnuta učin-kovitom sudskom nadzoru.

Sve je navedeno pridonijelo da Sud EU donese od-luku kojom navedena ograničenja ne predstavljaju po-vredu prava Zajednice.

Jedan od vodećih predmeta u kojem se raspravljalo o povlaštenim pravima države u trgovačkom društvu Volkswagen je predmet Commission v. Germany24.

Sporne su bile odredbe njemačkog Zakona o pri-vatizaciji Volkswagena na temelju kojeg su državi kao dioničaru s 20,4% udjela u temeljnom pravu društva dana većinska upravljačka prava te kojim se ukupan broj glasova pojedinog dioničara ograničavao na mak-simalno 20% ukupnih glasova, bez obzira na stvarni udjel u temeljnom kapitalu društva. Nadalje, sporne su bile i odredbe navedenog Zakona sukladno kojima su savezna vlada Njemačke i zemaljska vlada Donje Saske, svaka od njih, imale pravo imenovati po dva člana u nadzorni odbor društva.

Sud EU postojanje i jedne i druge vrste ograničenja smatra suprotnim pravu Zajednice jer se po stavu Suda EU, navedenim odredbama ograničava mogućnost dioničara da ostvaruju svoj utjecaj u društvu propor-cionalno veličini udjela, bilo kroz rad glavne skupštine bilo kroz članstvo u nadzornom odboru.

Posljednja je sudska odluka Suda EU u kojoj je Sud odlučivao o povlaštenim pravima (zlatna dionica) do-nesena 2010. godine, u predmetu Commission v. Por-

tugal25, a u kojem se sudski postupak ponovno vodio protiv Portugala. U ovom su slučaju sporna bila prava države defi nirana Zakonom o privatizaciji trgovačkog društva Portugal Telecom.

Člankom 5(1) osporavanog Zakona bilo je predvi-đeno da većina dionica serije A mora biti u vlasništvu države ili drugih osoba javnog prava te da imateljima tih dionica pripadaju posebna prava koja se u naravi sastoje od: prava imenovanje jedne trećine članova uprave, uključujući tu i pravo imenovanja predsjednika uprave, prava na neto dobit svake godine bez obzira na rezultate poslovanja, prava na donošenje posebnih

24 Commission v. Germany, Case C-112/05.25 Commission v. Portugal, Case C-171/08.


odluka kod povećanja temeljnog kapitala, uključujući i niz drugih prava26.

Sasvim očekivano, kao i u svojim prijašnjim presu-dama, i u ovome predmetu Sud EU ustaje protiv takve prakse i ocjenjuje je suprotnom članku 56. Ugovora o EU (članak 63. UFEU).

5. POVLAŠTENA PRAVA (ZLATNA

DIONICA) U DOMAĆOJ PRAKSI

Kako je već uvodno rečeno, institut “zlatnih dionica” ili povlaštenih prava nije nepoznat u domaćoj poslov-noj praksi.

Povlaštena prava države predviđaju sljedeći propisi: Zakon o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija27, Za-kon o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d.28 te Zakon o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede 29.

Budući da postupak privatizacije HEP-a nije prove-den te je u međuvremenu u veljači 2010. godine done-sen i Zakon o prestanku važenja Zakona o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede30, navedeni se propis neće analizirati.

U tom smislu, podredno se izlažu zakonska rješenja drugih dvaju propisa, Zakona o privatizaciji Hrvatskih te-lekomunikacija d.d. i Zakona o privatizaciji INA - Industri-je nafte d.d., napose odredbe kojima se uređuju poseb-na prava države u navedenim trgovačkim društvima.

Prvi je od navedenih propisa donesen Zakon o pri-vatizaciji Hrvatskih telekomunikacija, 1999. godine. Su-kladno članku 1. tog Zakona, Republika Hrvatska zadr-žat će vlasništvo 30% dionica navedenog trgovačkog društva, dok će se preostalih 70% ponuditi potencijal-nim ulagateljima, sukladno konceptu koji predviđa slje-deće: 7% dionica prenijet će se bez naplate hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, 20% ponudit će se javnom ponudom domaćim i stranim fi zičkim i pravnim osobama, 25 + 1% ponudit će se strateškom ulagatelju, itd.

Zakon predviđa i način određivanja strateškog ula-gatelja, no ono što je bitno u kontekstu razmatrane

26 Ibidem, točka 5. i 6. presude. 27 Zakon o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija d.d. , Nar. nov., br.

65/99, 68/01.28 Zakon o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d., Nar. nov., br. 32/02.29 Zakon o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede d.d., Nar. nov., br.

32/02.30 Zakon o prestanku važenja Zakona o privatizaciji Hrvatske elektro-

privrede d.d., NN br. 21/10.

problematike je da je država s udjelom od 30% udjela u kapitalu zadržala ključna upravljačka prava (povla-štena prava).

Ta su prava taksativno nabrojena u članku 8. Za-kona koji predviđa sljedeće: “... glavna skupština HT-a može samo uz suglasnost Zastupničkoga doma Hrvat-skoga državnog sabora donositi odluke o: promjeni sjedišta HT-a iz Zagreba, promjeni tvrtke HT-a, pripaja-nju i spajanju HT-a s drugim trgovačkim društvima te o prestanku HT”.

Nadalje, u stavku 3. članku 8. navedenog Zakon predviđa se i to da se temeljni kapital ne može pove-ćati bez suglasnosti Zastupničkoga doma Hrvatskoga državnog sabora, ako bi se povećanjem temeljnog ka-pitala broj dionica HT-a u vlasništvu RH smanjio ispod 30% od ukupnog broja dionica.

Navedeni je Zakon doživio izmjenu 2001. godine, i to upravo navedeni članak 8. Zakona.

Novi, članak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji HT-a predviđa sljedeće:

1) Za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vla-snik makar i jedne dionice HT-a s pravom glasa, Hr-vatske telekomunikacije d.d., odnosno njegovi organi mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donijeti sljedeće odluke, odnosno sklopiti pravne po-slove ili poduzeti pravne radnje:

- donijeti odluku o prestanku društva,

- odreći se koncesije, dozvole ili ovlaštenja za oba-vljanje djelatnosti, ili raskinuti ugovor o koncesiji,

- promijeniti, odnosno izmijeniti tvrtku,

- donijeti odluku o premještanju stvarnog sjedišta HT-a u inozemstvo.

(2) U slučaju otvaranja likvidacije nad Hrvatskim te-lekomunikacijama d.d., ili njenim pravnim sljednikom, a za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik makar i jedne dionice HT-a s pravom glasa, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa cjelokupne, odnosno dije-la imovine HT-a po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti.

I drugi spomenuti propis, Zakon o privatizaciji INA-e, predviđa povlaštena prava države u INA-i nakon pro-vedene privatizacije. Ta su pitanja temeljno sadržana u članku 10. Zakona i njima se regulira sljedeće.

Članak 10. st. 1. predviđa obvezu uprave društva da za sve vrijeme dok je RH vlasnik 50% i više dionica traži suglasnost Vlade RH za sve odluke o ulaganjima,


prodaji imovine INA-e i slično, čija vrijednost prelazi 3% temeljnog kapitala,

Članak 10. st. 2. predviđa da uprava mora za sve vri-jeme dok udio RH u temeljnom kapitalu INA-e prelazi 25% tražiti suglasnost Vlade RH za sve odluke o ula-ganjima, prodaji imovine INA-e i slično, čija vrijednost prelazi isto toliki udjel (25%) u temeljnom kapitalu.

Nadalje, članak 10. st. 3. predviđa mogućnost da RH sa strateškim ulagateljem sklopi (poseban) ugovor o načinu korištenja prava glasa iz dionica INA-e. Ovime se zapravo dopušta mogućnost odstupanja od prije navedenog.

Upravo je navedena odredba otvorila mogućnost sklapanja, u javnosti kritiziranoga dioničarskog ugovo-ra između INA-e i MOL-a, no ta su pitanja izvan dosega ovoga rada.

Članak 10. st. 4. dalje predviđa da dok je RH vlasnik 10% i više dionica INA-e, niti jedan drugi dioničar ili s njim povezana osoba ne mogu steći bez posebnog odobrenja Vlade RH (postupno ili odjednom) dionice INA-e čiji ukupan nominalni iznos čini više od 10% te-meljnog kapitala s isto toliko prava glasa.

I konačno, članak 10. st. 5. predviđa da za čitavo vri-jeme dok je RH vlasnik makar jedne ili više dionica s pravom glasa, njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade RH donositi sljedeće odluke:

- o prestanku društva,

- o odricanju od dozvole ili ovlaštenja za obavljanje djelatnosti ili koncesije od interesa za RH,

- o promjeni tvrtke,

- o premještanju sjedišta INA-e u inozemstvo.

I ovim je Zakonom, predviđeno da u slučaju likvi-dacije INA-e RH ima pravo prvokupa cjelokupne (od-nosno dijela ) imovine INA-e po tržišnoj vrijednosti, uz uvjet da RH u INA-i ima barem jednu dionicu31.

Zaključno, ne ulazeći posebno u raspravu o tome je li se navedenim odredbama postigla svrha razmatra-nih zakona u pogledu zaštite javnog interesa i što se u navedenim trgovačkim društvima u praksi događa-lo, napose kada je riječ o INA-i, nedvojbeno se može zaključiti da navedene odredbe jamče državi položaj povlaštenog dioničara.

Nema sumnje da je riječ o povlaštenim pravima (tzv. zlatnoj dionici), koja RH ima u oba trgovačka druš-

31 Članak 10. st. 6. Zakona o privatizaciji INA-e.

tva, i to za sve vrijeme dok drži makar i jednu dionicu.

Na temelju prava iz te dionice, RH ostvaruje prevla-davajući utjecaj u društvu, koji nije u korelaciji s veliči-nom udjela u temeljnom kapitalu.

Razvidno je i to da se prevladavajući utjecaj drža-ve može upotrijebiti samo prilikom donošenja odluka koje su ključne za opstanak društva, a ne i za donoše-nje odluka koje spadaju u sferu odluka o kojima ina-če odlučuje glavna skupština, recimo o podjeli dobiti, imenovanju članova nadzornog odbora i slično.

Čini se da je utjecaj države, kada se na skupštini odlučuje o potonjim pitanjima, proporcionalan udjelu dionica u temeljnom kapitalu društva.

6. UMJESTO ZAKLJUČKA: KOJI SE

ZAKLJUČCI MOGU IZVESTI IZ

PRAKSE SUDA EU I KAKVE SU

IMPLIKACIJE RAZMATRANE

PRAKSE NA DOMAĆE PRAVO?

Na pragu ulaska Hrvatske u EU, domaća će regulati-va zasigurno biti pod “budnim okom tijela EU” i podvr-gnuta postupku preispitivanja u pogledu usklađenosti s pravom EU.

Stroga pravila prava EU, nameću poštivanje zako-nodavstva i prakse EU, a napose o pitanjima koja zadiru u sferu uređenja temeljnih tržišnih sloboda.

Pritisak Europske komisije i Suda EU mogao bi se do-datno pojačati zbog gospodarske krize koja je zahvatila Europu, a zbog čega će pod posebnu opasku istih doći sva ograničenja tržišnih sloboda koja su dio nacionalnih zakonodavstava i sve mjere koje mogu negativno utje-cati na gospodarski rast, razvoj i investicije. Iz analizira-ne sudske prakse nedvojbeno proizlazi da povlaštena prava države u javnim poduzećima predstavljaju povre-du načela o slobodnom protoku kapitala.

U tom smislu, na udaru prakse Suda EU mogla bi se naći i povlaštena prava RH u INA-i HT-u, ali i drugim javnim poduzećima.

Time bi položaj RH u ta dva, za hrvatsko gospo-darstvo važna gospodarska subjekta mogao dodatno oslabiti, što samo po sebi ne mora značiti ništa loše.

No sigurno je da eventualne posljedice takvog ra-zvoja događaja (i to ne samo u odnosu na ova dva jav-na poduzeća već i druga u kojima RH eventualno ima


povlaštena prava, ali i u odnosu na ona koja planira privatizirati) na hrvatsko gospodarstvo i građane treba prethodno ispitati, a potom u skladu s dobivenim re-zultatima na njih i reagirati.

U tom smislu, imajući u vidu sve naprijed navede-no, čini se da postoji opravdan razlog da postavimo sljedeća pitanja.

Jesu li postojeći zakoni o privatizaciji INA-e i HEP-a suprotni pravu Zajednice te možemo li očekivati ukida-nje ili smanjivanje postojećih povlaštenih prava države u istima?

Kako i u kojem opsegu je moguće osigurati utjecaj države u trgovačkim društvima od općedruštvenog in-teresa?

Koje zaključke možemo izvući iz razmatrane prakse Suda EU i kako nam ta praksa može pomoći da osigu-ramo potreban utjecaj države u onim trgovačkim druš-tvima za koje se nedvojbeno može ustvrditi da je riječ o poslovnim subjektima od općeg društvenog interesa?

Naime, svi u radu analizirani predmeti pokazuju do-sljednost Suda EU u pogledu prava iz zlatnih dionica.

Sud EU evidentno pokazuje nisku razinu tolerancije u pogledu postojanja povlaštenih prava države u jav-nim poduzećima (zlatne dionice), nastojeći na taj način spriječiti raširenu praksu država članica EU kojom po-sredno utječu na procese integracije i restrukturiranja poduzetnika s europskoga gospodarskog prostora.

Međutim, s druge strane, iz izloženih sudskih odlu-ka, a napose iz predmeta Commission v. Belgium jasno proizlazi stav da države članice imaju puno pravo štititi nacionalne interese, pa i kada je riječ o funkcioniranju trgovačkih društava javnih poduzeća.

Međutim, da bi nacionalne mjere bile opravdane u smislu prava EU, javni interes mora biti jasno formuli-ran, navedene mjere moraju služiti ostvarenju nekog legitimnog cilja te moraju biti prikladne i nužne.

U tim će se okvirima pro futuro morati kretati i utje-caj države u domaćim javnim poduzećima.

SUMMARY GOLDEN SHARES – THE FUTURE OF GOLDEN SHARES IN THE LIGHT OF THE JUDGMENTS OF THE EUROPEAN COURT OF JUSTICE

What are golden shares? What are the rights of golden shareholders? What is their future in public companies in the light of the judgments of the European Court of Justice? These and other issues are some of the basic questions that this paper tries to answer.

The notion of golden shares has been present in both the domestic and foreign business practice for many years. However, its existence is somewhat “in the dark”.

Golden shares are regularly linked to the existence of certain privileged rights that pertain to the holders of such shares, in most cases the state or other public authority bodies and which give to the latter ones signifi cantly greater rights (mostly management rights) than the share has considering its nominal value.

So, it is possible that a person that owns only a single share i.e. golden share based on that share can have key management rights in the company, which is not the case when a joint stock company is operating under normal circumstances.

The mere fact that somebody who has only a single share can have majority management rights calls for a reaso-nable explanation and grounded legal justifi cation that, it should be stressed, does not have hold in the domestic or foreign company law regulations.

There is no company law legislation, including the Croatian one, which is familiar with the notion of golden shares as a special kind of privileged shares.

Moreover, bearing in mind the basic values and principles that companies abide by, it is unquestionable that granting privileged rights by way of a golden share the basic principles on which the joint stock company system is established are questioned, and in particular the principles according to which one share means one voice and the principle on the ban of plural voting.

Interestingly enough, we encounter golden shares as a special kind of privileged shares in the practice of European yet not American companies.

All of the mentioned represents a strong motive for the issues at hand to be addressed properly, especially in the light of the latest judgments of the European Court of Justice that question the legitimacy and legality of the practice of issuing “golden shares” in so-called public companies.

Key words: privatization of public companies, golden share.


RADNO PRAVOStručni članak UDK 331.104

mr. sc. Dragan Zlatović, mag. iur.*

Europsko radno pravo “krovni” je izraz za različite pravne poretke koji se odnose na radno pravo.1

Uz klasično nacionalno zakonodavstvo u području radnog prava, koje ima svaka europska država,

postoje i različiti modaliteti regionalne suradnje između tih istih europskih država u području rad-

nog prava i zapošljavanja koji uključuju različit sastav europskih država.2

Europsko radno pravo u užem smislu podrazumijeva radno pravo formirano u okrilju Europske

zajednice (engl. European Community - EC; dalje: EZ, Zajednica)3, odnosno sada u okrilju Europske

unije (engl. European Union - EU).4

Uz Europsku uniju u Europi postoje i drugi oblici međudržavne institucionalne suradnje, pose-

bice u okrilju Vijeća Europe (engl. Council of Europe, fr. Conseil de l’Europe, njem. Europarat), čije je

djelovanje imalo ne samo bitan utjecaj na razvoj pravnih standarda prava Europske unije nego kroz

konvencijska rješenja omogućava i poseban vid sudske zaštite u području radnog prava.5

Ključne riječi: radno pravo, EU.

* Dragan Zlatović, viši predavač Veleučilišta u Šibeniku.1 Cit. Herdegen, M., Europsko pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2003., str. 3.2 Lubarda, B.A., Evropsko radno pravo, CID, Podgorica, 2004., str. 39.3 Izraz Europska zajednica rabio se za cijelu europsku integraciju do stupanja na snagu Ugovora o Europskoj uniji iz Maastrichta, 1993. Pod tim

terminom podrazumijevale su se tri Zajednice utemeljene ugovorima u Parizu i Rimu. Europske zajednice je pravilno ime za Zajednicu, koja je obuhvaćala: Europsku zajednicu za ugljen i čelik, Europsku ekonomsku zajednicu i Europsku zajednicu za atomsku energiju. Ugovor kojim je 1952. osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik bio je sklopljen na 50 godina i istekao je 23. srpnja 2002. Detaljnije Mlikotin Tomić, D., Pravo Evropske ekonomske zajednice, pravni akti i dokumenti, Informator, Zagreb, 1989., str. 1.-19.

4 Europska unija (EU) je jedinstvena nadnacionalna integracija europskih demokratskih zemalja okupljenih s ciljem zajedničkog promicanja mira i prosperiteta. Zemlje članice Europske unije ustanovile su zajedničke institucije kojima su podredile dio svog suvereniteta kako bi se odluke glede specifi čnih pitanja od zajedničkog interesa mogle donositi demokratski, na europskoj razini. Pojam Europska unija uveden je Ugovorom o Europskoj uniji iz Maastrichta (1993.). Nakon Ugovora o EU, te u nizu znanstvenih djela Unija se prikazuje ujedinjena pod jednim “krovom” s “tri stupa”. Prvi stup obuhvaća tri Zajednice (Europska zajednica za ugljen i čelik /EZUČ// ECSC/, Europska ekonomska zajednica /EEZ//EEC/, Europska zajednica za atomsku energiju - Euratom), uključujući i jedinstveno tržište i jedinstvenu valutu. Drugi stup je zajednička vanjska i sigurnosna politika. Treći stup je suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima (Justice and Home Aff airs), kako je to defi nirano Ugovorom iz Maastrichta, odnosno suradnja policije i pravosudnih tijela u kaznenim pitanjima (Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters) kako je to defi nirano Ugovorom iz Amsterdama. Lisabonski ugovor donio je promjene u strukturi tri stupa EU. Više na: http://www.europa.eu.int. U odnosu na Ugovor iz Nice, Ugovor iz Lisabona ukida razlikovanje Europske zajednice i Europske unije, te zadržava isključivo naziv Europska unija. Cit. Rodin, S., Goldner Lang, I., Lisabonski ugovor od 13. prosinca 2007. - što je novo?, u Rodin, S., Ćapeta, T., Goldner Lang, I. (ur.) et al., Reforma Europske unije - Lisabonski ugovor, Narodne novine, Zagreb, 2009., str. 2.

5 V. Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, 4 November 1950, 213 U.N.T.S. 222 (dalje: European Convention, Europska konvencija).

Pojam i pravna vrela europskoga radnog prava

Pojam i pravna vrela europskoga radnog prava

RADNO PRAVO

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. 37 HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. 37


1. RADNO PRAVO EUROPSKE UNIJE

1.1. Pravna vrela radnog prava

Europske unije

1.1.1. Pravo Europske unije

Pravo Europske unije (EU) moguće je podijeliti na primarno i sekundarno. U primarno pravo EU spadaju ugovori o osnivanju Europskih zajednica i Europske unije sa svim naknadnim izmjenama i protokolima, svi ugovori o pristupanju država članica i Povelja temelj-nih prava u EU.

Sekundarno pravo EU proizlazi iz osnivačkih ugo-vora na temelju izričitih odredaba te nastaje aktivno-šću institucija EU. Po tipologiji razlikujemo uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Uredbe ima-ju opću primjenu i obvezujuće su u cijelosti i izravno primjenjive u svim državama članicama. Direktive su obvezujuće za države članice kojima su upućene u od-nosu na rezultat koji je potrebno ostvariti, ali ostavljaju državama članicama izbor odluka i metoda za ostvare-nje tih ciljeva.6

Europska unija promiče visok stupanj konkurentno-sti i povezanosti gospodarskih rezultata kroz usposta-vu zajedničkog tržišta i gospodarske i monetarne unije. Uz postojanje zajedničkog tržišta svaka država članica uspostavlja i svoje unutarnje tržište na kojem ne smije biti zapreka za tzv. četiri slobode: slobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala.7 Slobodno kretanje roba i usluga razvilo se gotovo u temeljna načela ne samo pravne stečevine Europske unije općenito nego i onih pravnih akata koji uređuju konkurentnost na tržištu, te ima i važnu ulogu u pravnoj praksi Suda pravde Europ-ske unije. Iz ovih sloboda izvode se i temeljna načela tržišnog natjecanja i to načela nediskriminacije, jedna-kog tretmana, transparentnosti, uzajamnog priznava-nja i razmjernosti.8

1.1.2. Lisabonski ugovor

Lisabonski ugovor (engl. Treaty of Lisbon amending the Treaty on European Union and the Treaty establis-

6 Ćapeta, T., Rodin, S., Osnove prava Europske unije, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2011., str. 11.

7 Vidi čl. 21. i dalje Ugovora o osnivanju Europske zajednice; Treaty Establishing The European Community, Consolidated Version, Of-fi cial Journal of the European Union, C 321, 29. 12. 2006.

8 Cit. Aviani, D., Temeljna opća načela u pravu Europske zajednice re-levantna za tržišno djelovanje javnopravnih tijela, Elektronički Zbor-nik radova Veleučilišta u Šibeniku, Šibenik, br. 1-2/07, dostupno na h p://vus.hr.

hing the European Community) je naziv za pravni akt Europske unĳe u kojemu su sadržane izmjene i dopu-ne dvaju važnih ugovora Unĳe: Ugovora o Europskoj unĳi i Ugovora o osnivanju Europske zajednice. Ugovor o Europskoj unĳi (Treaty on the European Union) stupio je na snagu 1. studenoga 1993., te je poznat pod na-zivom Maastrichtski ugovor jer je 7. veljače 1992. pot-pisan u gradu Maastrichtu u Nizozemskoj. Ugovor o osnivanju Europske zajednice (Treaty establishing the European Community) stupio je na snagu 1. sĳečnja 1958., a budući da je potpisan u Rimu 25. ožujka 1957., naziva se i Rimski ugovor. Taj ugovor je Lisabonskim ugovorom preimenovan u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (Treaty on the Functioning of the Euro-pean Union - UFEU). Ugovor o Europskoj unĳi i Ugovor o osnivanju Europske zajednice zajedno tvore pravne temelje Europske unĳe (founding treaties). Mĳenjani su i dopunjavani nekoliko puta tzv. reformskim ugovori-ma (amending treaties), ali i ugovorima o pristupanju novih država članica EU (accession treaties). Lisabonski ugovor potpisan je u glavnome portugalskome gradu 13. prosinca 2007. godine.9

Za područje radnog prava valja istaknuti neke odredbe Lisabonskog ugovora koje proklamiraju slo-bodno kretanje radnika unutar Unĳe. U vezi sa statusom radnika u Europkoj uniji odlučujuće su sloboda kreta-nja radnika kao jedna od četiri temeljne gospodarske slobode EU (čl. 45. UFEU) i socijalna sigurnost. Načelo slobode kretanja radnika u EU temeljno je uređeno u odredbi čl. 45. UFEU. Ovom odredbom utvrđeno je da će se unutar Unĳe osigurati slobodno kretanje radnika. Takvo slobodno kretanje podrazumĳeva ukidanje sva-ke diskriminacĳe na temelju državljanstva između rad-nika iz država članica u pogledu zapošljavanja, zarade i ostalih uvjeta rada i zapošljavanja.

Podložno ograničenjima koja su opravdana razlozi-ma javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja, ta sloboda obuhvaća pravo na:

(a) prihvaćanje stvarnih ponuda za zaposlenje;

(b) slobodno kretanje unutar područja država čla-nica u tu svrhu;

(c) boravak u državi članici radi zapošljavanja su-kladno odredbama o zapošljavanju državljana te dr-žave sadržanima u zakonima, uredbama i upravnim propisima;

(d) ostanak na području države članice nakon zapo-

9 Rodin, S., Ćapeta, T., Goldner Lang, I. (ur.) et al., Reforma Europske unije - Lisabonski ugovor, Narodne novine, Zagreb, 2009., str. 2.


slenja u toj državi, pod uvjetima sadržanima u propisi-ma koje sastavlja Komisĳa.10

Odredbe čl. 45. UFEU ne primjenjuju se na zapošlja-vanje u javnim službama.

U okviru zajedničkog programa, države članice Eu-ropske unije sukladno čl. 47. Lisabonskog ugovora po-tiču razmjenu mladih radnika.

UFEU ne sadrži defi niciju pojma radnika (zaposle-nik), već je ovaj pojam određen praksom Europskog suda tako da se jedinstveno u državama članicama pod pojmom radnik podrazumijeva osoba koja obav-lja nesamostalnu djelatnost koja traje određeno vrije-me prema uputama poslodavca za što ima pravo na plaću kao novčanu naknadu.11

Sloboda kretanja radnika funkcionalno je determi-nirana samo na kretanja koja imaju za cilj gospodarsku aktivnost, a ne i u druge ciljeve, primjerice turističke12, odnosno u svrhe rehabilitacije i terapije.13

Pravnostvaralačko određenje pojma radnika u praksi Suda pravde EU široko je određeno, tako da u taj krug osoba spadaju i “part-time” radnici radi prila-godbe fl eksibilizaciji radnog vremena.14 Dakle, pojam radnika prema stajalištu prakse Suda pravde EU ne od-nosi se samo na radnike na neodređeno vrijeme i s pu-nim radnim vremenom nego i na one radnike koji rade na privremenim i povremenim poslovima, odnosno one s nepunim radnim vremenom, osim ako se radi o marginalnim i pomoćnim aktivnostima.15 Također se sloboda kretanja osigurava i radnicima u statusu pri-pravnika koji svoj rad obavljaju pod patronatom ovla-štenih obrazovnih vlasti uz upute mentora i za koji rad dobivaju plaću.16 Pravo na slobodu kretanja radnika ne može se ograničiti u slučaju kada radnik ostvaruje ne-dovoljnu plaću za egzistencijalne potrebe, pa dobiva državnu novčanu potporu.17

10 Rudolf, D. (gl. ur.) et al., Lisabonski ugovor Europske unije (2007.) - Konsolidirani tekst Ugovora o Europskoj uniji (Maastricht, 1992.) - Konsolidirani tekst Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Rim, 1957.): protokoli, prilozi i izjave, Adris, sv. 16., Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu, Split, 2009., str. 63.

11 Predmet C-317/93 Inge Nolte (1996) ECR I-4625.12 Bodiroga-Vukobrat, N., Horak, H., Martinović, A., Temeljne gospo-

darske slobode, Inženjerski biro, Zagreb, 2011., str. 120.-121. 13 Predmet I. Bettray v. Staatssecretaris van Justitie C-344/87 (1989) ECR

1621.14 Predmet Levin v. Staatssecretaris van Justitie, C-53/81 (1982) ECR

1035.15 Predmet Raulin C-357/89 (1992) ECR-I-1027.t.11.16 Predmet Lawrie-Blum C-66/85 (1986) ECR 2121.17 Predmet R. H. Kempf v. Staatssecretaris van Justitie C-139/85 (1986)

ECR 1741. Navedeni predmeti objavljeni u Bodiroga-Vukobrat, N., Horak, H., Martinović, A., op. cit., str. 123.-126.

Dostupnost tržišta rada država članica mora se osi-gurati na način da se radnicima omogući dostupnost suverenog teritorija države članice, odnosno takva do-stupnost ne smije se ograničavati otežanim upravnim postupanjem.18 Sud pravde EU usko interpretira kon-cept države i javne vlasti kako bi što više proširio slobo-du kretanja radnika, te ako neko tijelo samo sporadično koristi ovlasti koje su dodijeljene na temelju javnog pra-va, sloboda kretanja radnika u tom slučaju ne može biti ograničena dostupnošću radnih mjesta samo za vlasti-te državljane države članice o čijem se tijelu radi.19

Nije protivno europskom pravu o slobodi kretanja radnika kada zakonodavstvo države članice propisuje da se od državljanina druge države članice, koji je ušao u prvu državu članicu radi traženja zaposlenja, može tražiti da napusti teritorij prve države članice, uz osigu-ranja žalbenog postupka, ako u razdoblju od šest mje-seci po ulasku u tu državu nije pronašao zaposlenje, osim ako ta osoba ne pruži dokaze o nastavku traženja zaposlenja i istinskim šansama da se zaposli.20

Prema čl. 46. UFEU, Europski parlament i Vĳeće, dje-lujući sukladno redovitom zakonodavnom postupku, a nakon savjetovanja s Gospodarskim i socĳalnim od-borom, donose direktive ili uredbe kojima se usvajaju mjere potrebne za postupno ostvarivanje slobode kre-tanja radnika iz članka 45. UFEU, osobito:

(a) osiguravanjem bliske suradnje između službi za zapošljavanje pojedinih država;

(b) ukidanjem upravnih postupaka i prakse te roko-va propisanih za pristup raspoloživim radnim mjesti-ma, bilo da proizlaze iz domaćeg prava ili iz prethodno sklopljenih sporazuma između država članica, čĳe bi zadržavanje prĳečilo liberalizacĳu kretanja radnika;

(c) ukidanjem svih propisanih rokova i drugih ogra-ničenja predviđenih domaćim pravom ili prethodno sklopljenim sporazumima između država članica, koji-ma se radnicima iz drugih država članica nameću uvjeti u pogledu slobodnog izbora zaposlenja, a koji su ra-zličiti od uvjeta koji se postavljaju radnicima dotične države;

18 Bodiroga-Vukobrat, N., Horak, H., Martinović, A., op. cit., str. 126.19 Predmet Colegio de Ofi ciales de la Marina Mercante Española v. Ad-

ministración del Estado C- 405/01 (2003) ECR I-10391, objavljen u Rodin, S., Ćapeta, T., Goldner Lang, I., Izbor presuda Europskog suda - Gradivo za nastavu prava EU, Novi informator, Zagreb, 2009., str. 271.-272.

20 Predmet The Queen v. Imigration Appeal Tribunal, ex parte Gustaff De-siderius Antonissen C- 292/89 (1991) ECR I-745., u Rodin, S., Ćapeta, T., Goldner Lang, I., op. cit., str. 267.-270.


(d) uspostavom odgovarajućih mehanizama za po-vezivanje ponuda i molbi za zapošljavanje te za lakše postizanje ravnoteže između ponude i potražnje na tržištu rada, i to na način kojim bi se izbjeglo ozbiljno ugrožavanje životnog standarda i stupnja zaposlenosti u različitim regĳama i industrĳskim granama.

Nadalje, treba uputiti na odredbu čl. 145. UFEU koja utvrđuje obvezu država članica i Europske unije da rade na razvĳanju usklađene strategĳe zapošljavanja, te posebice na promicanju vješte, obrazovane i prila-godljive radne snage i tržišta rada podložnog gospo-darskoj promjeni u pogledu ostvarenja ciljeva utvrđe-nih člankom 3. Ugovora o Europskoj unĳi.

U sklopu poglavlja o socijalnoj politici, u čl. 151. UFEU propisano je da Europska unija i države članice, imajući na umu temeljna socĳalna prava u Europskoj socĳalnoj povelji potpisanoj u Torinu 18. listopada 1961. i u Povelji Zajednice o temeljnim socĳalnim pra-vima radnika potpisanoj 1989., imaju za cilj promicanje zapošljavanja, poboljšanih uvjeta života i rada, kako bi omogućile njihovo usklađivanje tĳekom poboljšanja uvjeta, pravilnu socijalnu zaštitu, dĳalog između poslo-davaca i radnika, razvoj ljudskih resursa u pogledu traj-ne visoke stope zapošljavanja i suzbĳanja isključivosti.

Radi ispunjenja ciljeva iz članka 151. UFEU, Europ-ska unija podupire i potpomaže djelatnosti država čla-nica u:

(a) poboljšanju, posebice radnog okruženja kako bi se osigurala zaštita zdravlja i sigurnost radnika;

(b) uvjetima rada;

(c) socĳalnoj sigurnosti i socĳalnoj zaštiti radnika;

(d) zaštiti radnika pri okončanju ugovora o radu;

(e) obavještavanju i savjetovanju radnika;

(f ) predstavljanju i zajedničkoj obrani interesa rad-nika i poslodavaca, uključujući i suodlučivanje,

(g) uvjetima zapošljavanja za državljane trećih ze-malja koji legalno borave na području Europske unije;

(h) integracĳi osoba koje su isključene s tržišta rada;

(i) jednakosti muškaraca i žena s obzirom na mo-gućnosti na tržištu rada i postupanja s njima na rad-nom mjestu;

(j) suzbĳanju socĳalne isključenosti;

(k) modernizacĳi sustava socĳalne zaštite.

Europska komisija na temelju ovlaštenja iz čl. 156. UFEU ima zadaću promicati suradnju među državama

članicama i olakšati usklađivanje njihovih djelovanja na polju socĳalne politike, posebno u pitanjima koja se odnose na:

- zapošljavanje;

- radno pravo i uvjete rada;

- osnovno i napredno strukovno osposobljavanje;

- socĳalnu sigurnost;21

- sprječavanje nesreća na radu i profesionalnih obo-ljenja;

- zaštitu na radu;

- pravo udruživanja, kolektivnog pregovaranja iz-među poslodavaca i radnika.

U Lisabonskom ugovoru posebna se pažnja posve-ćuje pitanjima ravnopravnosti muškaraca i žena u rad-nom odnosu, odnosno jednakosti spolova glede plaće za obavljeni rad. Svaka država članica Europske unije osigurava primjenu načela o jednakim plaćama muš-karaca i žena za jednak rad ili rad jednake vrĳednosti. Pojam “plaća” prema čl. 157. UFEU odnosi se na redovi-tu osnovnu ili najmanju plaću te svaku drugu naknadu u gotovini ili u naravi koju radnik prima neposredno ili posredno, od svog poslodavca, na temelju zaposlenja.

Jednaka plaća bez diskriminacije na temelju spola znači:

(a) da se plaća za isti rad plaćen po učinku obraču-nava na temelju iste mjerne jedinice;

(b) da je plaća za rad plaćen po vremenskoj jedinici jednaka za isti posao.

S ciljem osiguranja potpune jednakosti u praksi iz-među muškaraca i žena na radnom mjestu, načelo jed-nakog postupanja ne sprječava nĳednu državu članicu Europske unije da održi ili usvoji mjere koje omoguća-vaju posebne prednosti koje bi olakšale slabĳem spolu da se bavi određenim poslom ili priječile ili nadomjesti-le nedostatke u životnim pozivima.

1.1.3. Povelja temeljnih ljudskih prava Europske unije

Uz Lisabonski ugovor, na snagu je stupila i Povelja temeljnih prava Europske unije, u kojoj su kodifi cirana sva temeljna prava koja se jamče osobama unutar gra-nica Europske unije, odnosno obveze koje sva tijela i institucije Europske unije, uključujući i sve institucije

21 Ibid., str. 351.


država članica kada provode europsko pravo, mora-ju poštovati i promicati kroz svoje odluke i postupke. Dakle, i Povelja je sastavni dio primarnog prava Europ-ske unije, koja će obvezivati i Republiku Hrvatsku kada ostvari punopravno članstvo u Europskoj uniji.22

Za radno pravo važne su odredbe Povelje, i to: odredba čl. 5. (zabrana ropstva i prisilnog prava), čl. 12. (sloboda okupljanja i udruživanja radi ostvarivanja sin-dikalnih ciljeva, uključujući pravo osnivati sindikate ili im pristupati), čl. 15. (sloboda izbora zanimanja i pravo na zapolenje), čl. 23. (ravnopravnost između muškarca i žene na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću), čl. 27. (prava radnika na informiranje i sa-vjetovanje unutar poduzeća), čl. 28. (pravo na kolek-tivno pregovaranje i akciju, uključujući i štrajk), čl. 29. (pravo na pristup službi za posredovanje), čl. 30. (zašti-ta u slučaju neopravdanog otkaza), čl. 31. (pravedni i primjereni uvjeti rada, uključujući pravo na ograničeno radno vrijeme, dnevni, tjedni i godišnji odmor), čl. 32. (zabrana rada djece i zaštita mladeži), čl. 33. (obiteljski i profesionalni život, uključujući zaštitu od otkaza veza-nog za materinstvo i pravo na plaćeni porodni dopust) te čl. 34. (socijalna sigurnost i pomoć).23

1.1.4. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji

Republika Hrvatska potpisala je 9. prosinca 2011. u Bruxellesu Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji te joj predstoji završetak postupka stje-canja punopravnog članstva u Europskoj uniji, što se treba dogoditi 1. srpnja 2013. godine, kada Republika Hrvatska postaje stranka Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, sa svim revizijama tih ugovora. Članak 45. i stavak 1. član-ka 56. UFEU-a u potpunosti se primjenjuju, u odnosu na slobodu kretanja radnika i slobodu pružanja usluga koja uključuje privremeno kretanje radnika, kako je de-fi nirano člankom 1. Direktive 96/71/EZ između Hrvat-ske s jedne strane i svake od sadašnjih država članica s druge strane.

22 Ibid., str. 173.23 Detaljnije kod Bodiroga-Vukobrat, N., Barić, S., Povelja temeljnih

ljudskih prava Europske unije s komentarom, Organizator, Zagreb, 2002., str. 17. i dr. i Omejec, J., Vijeće Europe i Europska unija - in-stitucionalni i pravni okvir, Novi informator, Zagreb, 2008., str. 285.-287.

Odstupajući od članaka od 1. do 6. Uredbe (EU) br. 492/2011, sadašnje države članice će do kraja dvogodiš-njeg razdoblja nakon datuma pristupanja primjenjivati nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma koje uređuju pristup hrvatskih državljana njihovim tržištima rada. Sadašnje države članice mogu nastaviti primjenjivati te mjere do kraja petogodišnjeg razdoblja nakon datuma pristupanja.

Hrvatski državljani koji se na datum pristupanja zateknu u zakonitom radnom odnosu u nekoj od sa-dašnjih država članica i koji budu imali dopuštenje za ulazak na tržište rada te države članice u neprekinutom razdoblju od 12 ili više mjeseci, uživat će pristup tržištu rada te države članice, ali ne i tržištima rada ostalih dr-žava članica koje će primjenjivati nacionalne mjere. Ta-kođer, hrvatski državljani koji nakon pristupanja dobiju dopuštenje za ulazak na tržište rada neke od sadašnjih država članica u neprekinutom razdoblju od 12 ili više mjeseci uživat će ista prava. Ovi hrvatski državljani prestat će uživati predviđena prava ako dobrovoljno napuste tržište rada sadašnje države članice o kojoj je riječ. Hrvatski državljani koji se na datum pristupanja ili tijekom razdoblja primjene nacionalnih mjera zateknu u zakonitom radnom odnosu u nekoj od sadašnjih dr-žava članica i koji budu imali dopuštenje za ulazak na tržište rada te države članice u razdoblju kraćem od 12 mjeseci, neće uživati ta prava.

Ako država članica Europske unije pretrpi ili pred-vidi poremećaje na svome tržištu rada koji bi mogli oz-biljno ugroziti životni standard ili razinu zaposlenosti u određenoj regiji ili zanimanju, ta će država članica o tome obavijestiti Europsku komisiju i ostale države čla-nice, te će im dostaviti sve relevantne podatke. Na te-melju tih informacija, država članica može od Europske komisije zatražiti da izjavi da će se primjena članaka od 1. do 6. Uredbe (EU) br. 492/2011 u cijelosti ili djelomi-ce privremeno obustaviti u cilju normalizacije stanja u toj regiji ili zanimanju. Komisija mora donijeti odluku o privremenoj obustavi te o njezinu trajanju i opsegu najkasnije u roku od dva tjedna po zaprimanju takvog zahtjeva i o svojoj odluci obavijestiti Vijeće.

Sve dok primjena, članaka od 1. do 6. Uredbe (EU) br. 492/2011 bude privremeno obustavljena članak 23. Direktive 2004/38/EZ će se, kad je riječ o pravu člano-va obitelji radnika da zasnuju radni odnos, u Hrvatskoj primjenjivati u pogledu državljana sadašnjih država članica, a u sadašnjim državama članicama u pogledu hrvatskih državljana, pod sljedećim uvjetima:


- bračni drug radnika i njihovi potomci koji su mlađi od 21 godine ili su uzdržavani, a koji budu zakonito bo-ravili s radnikom na području države članice na datum pristupanja, po pristupanju imat će izravan pristup tr-žištu rada te države članice. To se ne odnosi na članove obitelji radnika kojemu je zakonito dopušten ulazak na tržište rada te države članice u razdoblju kraćem od 12 mjeseci;

- bračni drug radnika i njihovi potomci koji su mlađi od 21 godine ili su uzdržavani, a koji počnu zakonito boraviti s radnikom na području države članice od da-tuma koji slijedi nakon datuma pristupanja, a tijekom razdoblja primjene gore utvrđenih prijelaznih odreda-ba, imat će pristup tržištu rada dotične države članice nakon što u dotičnoj državi članici budu boravili barem 18 mjeseci ili od treće godine nakon datuma pristupa-nja, ovisno o tome što je prije.

Sve dok sadašnje države članice Europske unije budu primjenjivale nacionalne mjere ili mjere koje pro-izlaze iz dvostranih sporazuma u skladu s gore utvrđe-nim prijelaznim odredbama, Hrvatska može zadržati na snazi istovrijedne mjere u odnosu na državljane dr-žave članice ili država članica o kojima je riječ.

Radi rješavanja ozbiljnih poremećaja ili opasnosti od ozbiljnih poremećaja u posebno osjetljivim usluž-nim sektorima na svojim tržištima rada, koji bi se u određenim regijama mogli pojaviti kao posljedica transnacionalnog pružanja usluga, kako je defi nirano člankom 1. Direktive 96/71/EZ, a sve dok se na slo-bodno kretanje hrvatskih radnika budu primjenjivale nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma, Njemačka i Austrija mogu, nakon što oba-vijeste Europsku komisiju, odstupiti od prvoga stavka članka 56. UFEU-a kako bi, u kontekstu pružanja usluga od strane trgovačkih društava s poslovnim nastanom u Hrvatskoj, ograničile privremeno kretanje radnika čije pravo na zasnivanje radnog odnosa u Njemačkoj i Austriji podliježe nacionalnim mjerama. U mjeri u ko-joj Njemačka ili Austrija odstupe od odredaba stavka 1. članka 56. UFEU-a u skladu s prethodnim podstav-cima, Hrvatska može, nakon što obavijesti Europsku komisiju, poduzeti istovrijedne mjere. Učinak primjene ovog stavka ne smije imati za posljedicu da uvjeti za privremeno kretanje radnika u kontekstu transnacio-nalnog pružanja usluga između Njemačke ili Austrije i Hrvatske budu restriktivniji od uvjeta koji su na snazi na datum potpisivanja Ugovora o pristupanju.

Prema hrvatskim radnicima migrantima i njihovim obiteljima koji zakonito borave i rade u nekoj drugoj državi članici Europske unije, odnosno prema radni-cima migrantima iz drugih država članica i njihovim obiteljima koje zakonito borave i rade u Hrvatskoj ne smije se postupati restriktivnije nego prema radnicima migrantima iz trećih zemalja koji borave i rade u toj državi članici odnosno u Hrvatskoj. Nadalje, u primjeni načela povlaštenosti Unije, prema radnicima migranti-ma iz trećih zemalja koji borave i rade u Hrvatskoj ne smije se postupati povoljnije nego prema državljanima Hrvatske.

1.1.5. Sekundarno europsko radno pravo

Sekundarno europsko radno pravo čine uredbe, direktive, odluke te preporuke i mišljenja koje donose nadležna tijela Europske unije.

Nužno je ukazati i na pravne akte Europske unije koji razvijaju načelo slobode kretanja radnika:

- Direktiva Vijeća 68/360/EEZ od 15. listopada 1968. godine koja se odnosi na ukidanje ograničenja u po-gledu ulaska i boravka u državi članici za radnike i čla-nove njihove obitelji;

- Uredba Vijeća 1251/70 od 29. lipnja 1970. godine o pravu na ostanak u državi članici po okončanju za-poslenja;

- Uredba Europskog parlamenta i Vijeća 492/2011 od 5. travnja 2011. godine o slobodi kretanja radnika unutar Unije;

- Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vi-jeća od 29. travnja 2004. godine o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i bora-vak na teritoriju država članica, te

- Direktiva 2005/36/EZ od 7. rujna 2005. godine o priznavanju profesionalnih kvalifi kacija.24

Na području radnog prava donesen je velik broj di-rektiva (smjernica).25

24 Ibid., str. 121-122.25 Ove direktive (smjernice) donesene su u različitim područjima rad-

nog i socijalnog prava, i to u područjima: ANTIDISKRIMINACIJA U ZAPOŠLJAVANJU I ZANIMANJU: Direktiva Vijeća 75/117/EEZ od 10. veljače 1975. o usklađivanju propisa država članica koji se odnose na primjenu načela jednakosti plaće muškaraca i žena (Offi cial Jo-urnal L 045, 19. II. 1975., str. 19.), Direktiva Vijeća 76/207/EEZ od 9. veljače 1976. o implementaciji načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama s obzirom na mogućnost zapošljavanja, struč-no usavršavanje i poslovno napredovanje te uvjete rada (Offi cial


U okviru predpristupnih aktivnosti Republike Hr-Journal L 039, 14. II. 1976., str. 40.), Dopuna: Direktiva 73/2002/EZ, 32002L0073 (Offi cial Journal L 269, 5. X. 2002., str. 15.), Konsolidirani tekst: 01976L0207-20021005; Direktiva Vijeća 86/613/EEZ od 11. prosinca 1986. o primjeni načela jednakog postupanja prema muš-karcima i ženama koji se bave nekom djelatnosti kao samostalno zaposlene osobe, uključujući poljoprivredu, i o zaštiti samostalno zaposlenih žena za vrijeme trudnoće i porodnog dopusta; Direk-tiva Vijeća 97/80/EZ od 15. prosinca 1997. o teretu dokazivanja u slučaju diskriminacije na temelju spola (Offi cial Journal L 014, 20. I. 1998., str. 69.), Dopuna: Direktiva 52/1998/EZ, 31998L0052 (Offi cial Journal L 205 22. VII. 1998., str. 66.), Konsolidirani tekst: 01997L0080-19980722; Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 23. lipnja 2000., koja im-plementira načelo jednakog postupanja prema osobama neovisno o rasi i etničkom podrijetlu (Offi cial Journal L 180, 19. VII. 2000., str. 22.); Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. koja uspo-stavlja opći okvir za jednako postupanje pri zapošljavanju i odabiru zvanja (Offi cial Journal L 303, 2. XII. 2000., str. 16.); Direktiva 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. 7. 2006. o implementaciji načela jednakih mogućnosti i jednakog tretmana muškaraca i žena u slučajevima zapošljavanja (Offi cial Journal OJ L 204, 26. VII. 2006, P.00 23-0036);Direktiva 2010/41/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. srpnja 2010. o primjeni načela jednakog tretmana muškaraca i žena uključenih u aktivnosti u području samozapošljavanja (Offi cial Journal, L 180, 15. VII. 2010, p.0001-0006); UVJETI RADA I RADNO VRIJEME: Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 96/71/EZ od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika na rad u svrhu pružanja usluga (Offi cial Journal L 018, 21. I. 1997., str. 1.); Direktiva Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997. koja se odnosi na Okvirni sporazum o radu u nepunom radnom vremenu zaključenom između UNICE, CEEP i ETUC - Aneks: Okvirni sporazum o radu s nepunim radnim vreme-nom, Dopuna: Direktiva 23/1998/EZ, 31998L0023 (Offi cial Journal L 131, 5. V. 1998., str. 10.), Konsolidirani tekst: 01997L0081-19980525; Direktiva Vijeća 2010/88/EU od 8. ožujka 2010. koja se odnosi na Okvirni sporazum zaključen između Businesseuropa, UEAPME, CEEP i ETUC (OJ L 68, 18. III. 2010., p. 0013-0020); Direktiva Vijeća 91/533/EZZ od 14. listopada 1991. o obvezi poslodavca da obavijesti radnike o uvjetima primjenjivim na ugovorni ili radni odnos (Offi -cial Journal L 288, 18. X. 1991., str. 32.); Direktiva Vijeća 1999/63/EZ od 21. lipnja 1999. koja se odnosi na Sporazum o raspodijeli rad-nog vremena pomoraca zaključen između Udruge brodovlasnika Europske zajednice i Federacije sindikata transporta u Europskoj uniji - Aneks: Europski sporazum o raspodjeli radnog vremena za pomorce, Ispravak: 31999L0063R(01) (Offi cial Journal L 244, 16. IX. 1999., str. 64.), Konsolidirani tekst: 01999L0063-19990722; Direkti-va Vijeća 1999/70/EC od 28. lipnja 1999. koja se odnosi na Okvirni sporazum o radu u punom radnom vremenu zaključen između ETUC, UNICE i CEEP, (Offi cial Journal L 175, 10. VII. 1999., str. 43.), Ispravak: 31999L0070R (01) (Offi cial Journal L 244, 16. IX. 1999., str. 64, Konsolidirani tekst: 01999L0070-19990710; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/88/EZ od 4. studenoga o određenim pi-tanjima važnim za raspodjelu radnog vremena (Offi cial Journal, L 299, 18. XI. 2003., str. 9.); ZAŠTITA RADNIKA: Direktiva Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju propisa država članica o zaštiti radnika u slučaju stečaja poslodavca, Dopuna: Direktiva 164/1987/EEZ, 31987L0164 (Offi cial Journal L 066, 11. III. 1987., str. 11.), Dopuna: Direktiva 74/2002/EZ 32002L0074 (Offi cial Journal L 270, 8. X. 2002., str. 10.), Konsolidirani tekst 01980L0987-20021008; Direktiva 2008/94/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 22. 10. 2008. o zaštiti radnika u slučaju nesolventnosti njihovih posloda-vaca (Offi cial Journal L 283, 28. X. 2008., P. 0036-0042.); Direktiva Vijeća 94/33/EZ od 22. lipnja 1994. o zaštiti maloljetnika na radu (Offi cial Journal L 216, 20. VIII. 1994., str. 12.); Direktiva Vijeća 94/34/EC od 3. lipnja 1996. o okvirnom sporazumu o roditeljskom dopu-stu zaključenom između UNICE, CEEP i ETUC, Dopuna: Direktiva 75/1997/EZ, 31997L0075 (Offi cial Journal L 010, 16. I. 1998., str. 24.), Konsolidirani test: 01996L0034-19980205; Direktiva Vijeća 98/59/EC od 20. lipnja 1998. o usklađivanju propisa država članica o viškovima radnika (Offi cial Journal L 082, 22. III. 2001., str. 16.); SUDJELOVANJE RADNIKA U ODLUČIVANJU: Direktiva Vijeća 94/45/EZ od 22. rujna

vatske za ulazak u Europsku uniju, Vlada Republike Hr-vatske je radi potpunog ispunjenja dodatnog mjerila za otvaranje pregovora u pregovaračkom poglavlju 19. Socijalna politika i zapošljavanje, usvojila 30. kolovoza 2007. godine Akcijski plan za usklađivanje zakonodav-stva i stvaranje potrebnih administrativnih kapaciteta za usvajanje i provedbu pravne stečevine Europske unije, a 4. travnja 2008. usvojena su i pregovaračka sta-jališta Republike Hrvatske u tome poglavlju.

Sukladno dinamici zakonodavnih aktivnosti utvr-đenih navedenim dokumentima, pokrenuta je za-konodavna inicijativa za izmjene Zakona o radu, radi usklađivanja Zakona s Direktivama, odnosno nužnog dodatnog implementiranja, pojašnjenja ili redefi nira-nja pojedinih pravnih instituta.

S ciljem postizanja potpunog usklađivanja nacio-nalnog radnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, Zakonom o radu izvršeno je usklađiva-nje radnopravnih instituta i postupaka s Direktivama Europske unije, i to:

- Direktivom 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena,

- Direktivom Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997. o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vre-menom, koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC,

- Direktivom Vijeća 1999/70/EZ od 26. lipnja 1999. s

1994. o osnivanju Europskog radničkog vijeća ili uspostavljanju po-stupka u poduzećima ili grupi poduzeća koja djeluju na teritoriju Zajednice u svrhu obavješćivanja i savjetovanja s radnicima (Offi cial Journal L 254, 30. IX. 1994., str. 64.), Dopuna: Direktiva 74/1997/EZ, 31997L0074 (Offi cial Journal L 010, 16. I. 1998., str. 22.), Konsolidi-rani tekst 01994L0045-19980205; Direktiva Vijeća 2001/86/EZ od 8. listopada 2001. koja dopunjava Statut o Europskom trgovačkom društvu s obzirom na sudjelovanje radnika u odlučivanju (Offi cial Journal L 294, 10. XI. 2001., str. 22.); Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2002/14/EZ od 11. ožujka 2002. koja uspostavlja opći okvir za obavještavanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici - Zajednička deklaracija Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije o predstavnicima radnika (Offi cial Journal L 080, 23. III. 2002., str. 29.); Direktiva Vijeća 2003/72/EZ od 22. lipnja 2003. koja dopunja-va Statut o Europskoj zadruzi s obzirom na sudjelovanje radnika u odlučivanju (Offi cial Journal L 207, 18. VIII. 2003., str. 25.); Direktiva 2009/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6.5.2009. o osnivanju Europskog radničkog vijeća (Offi cial Journal L 122, 16. svibnja 2009., p.0028-0044), Direktiva 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. 11. 2008. o privremenom zapošljavanju (Offi cial Journal L, od 5. XII. 2008., p. 9-14); ZAŠTITA NA RADU: Direktiva Vijeća 89/391 od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja si-gurnosti i zdravlja radnika na radu, Dopuna: Uredba 1882/2003/EZ, 32003R1882 (Offi cial Journal L 284, 31. X. 2003., str. 1.), Konsolidirani tekst: 01989L0391-20031120; Direktiva Vijeća 91/383/EEZ od 25. lipnja 1991. koja dopunjuje mjere za poticanje poboljšanja sigur-nosti i zdravlja radnika koji su u radnom odnosu na neodređeno ili na određeno vrijeme (Offi cial Journal L 206, 29. VII. 1991., str. 19.). Cit. Bilić, A., Buklijaš, B., op. cit., str. 12. i 13.

U okviru predpristupnih aktivnosti Republike Hr


obzirom na Okvirni sporazum o radu na određeno vri-jeme, koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP,

- Direktivom Vijeća 98/59/EZ od 20. srpnja 1998. o usklađivanju pravnih propisa država članica o kolektiv-nom otkazu viška radnika,

- Direktivom Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o približavanju prava država članica u vezi sa zaštitom prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, tvrtki ili di-jelova poduzeća ili tvrtki,

- Direktivom Vijeća 94/45/EZ od 22. rujna 1994. o uspostavljanju Europskog radničkog vijeća ili postup-ka u poduzećima koja posluju na razini Zajednice i gru-pacijama poduzeća koja posluju na razini Zajednice u svrhu obavješćivanja i savjetovanja s radnicima,

- Direktivom Vijeća 2001/86/EZ od 8. listopada 2001. o dopuni Statuta Europskog trgovačkog društva u pogledu uključenosti radnika,

- Direktivom Vijeća 2003/72/EZ od 22. srpnja 2003. koja izmjenjuje i dopunjuje Statut za Europsku zadru-gu s obzirom na sudjelovanje radnika u upravljanju,

- Direktivom 2005/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o prekograničnom udru-živanju društava s ograničenom odgovornošću

- Direktivom Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996. o Okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu, koji su zaključili UNICE, CEEP i ETUC,

- Direktivom 2002/73/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. kojom se mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela ravno-pravnosti muškaraca i žena s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i napredova-nja te na radne uvjete,

- Direktivom Vijeća 94/33/EZ od 22. lipnja 1994. o zaštiti mladih ljudi na radu,

- Direktivom Vijeća 2006/54/EZ od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakoga postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i obavljanja zanimanja.26

26 O izvorima komunitarnog radnog prava detaljnije Lubarda, B. A., op. cit., str. 79. i Herman, V., Ćupurdija, M., op. cit., str. 64.

1.1.6. Europsko kolektivno radno pravo

Europsko kolektivno radno pravo slabije je razvije-no od europskoga individualnog radnog prava. Obi-lježava ga načelo tripartizma, razvijenost određenih modaliteta participacije radnika te u novije vrijeme potvrda europskih kolektivnih ugovora.

Određena pitanja i dalje su u sferi kompetencija država članice, što se posebice odnosi na određena područja koja ulaze u kolektivno radno pravo, kao što su pravo na udruživanje, pravo na štrajk i pravo na lock-out.

Europski kolektivni ugovori su sui generis izvori eu-ropskoga radnog prava, koje sklapaju reprezentativni sindikati odnosno drugi predstavnici zaposlenih i udru-ženja poslodavaca, odnosno poslodavaca na europ-skoj razini, kojima se uređuju prava i obveze ugovornih strana (obvezni dio) i uvjeti rada radnika (normativni dio). Prema tipologiji ovi ugovori mogu biti zaključeni kao europski kompanijski kolektivni ugovor, europski granski kolektivni ugovor, europski međugranski ko-lektivni ugovor i europski međuregionalni kolektivni ugovor.27

Europski kolektivni ugovori ne mogu se smatrati autonomnim izvorima međunarodnoga radnog prava, te su prema stajalištu Suda pravde EU izuzeti iz katego-rije sporazuma koji mogu štetiti konkurenciji (mono-polsko udruživanje).28

U pogledu sudjelovanja radnika u odlučivanju kod poslodavca kao najvažnija institucija radničke parti-cipacije nametnulo se Europsko radničko vijeće, kao rezultanta demokratizacije kolektivnih radnih odnosa u Europskim društvima (Societas Europaea) sa svrhom kvalitetnijih prava radnika na informiranje i savjetova-nje sukladno odredbama Direktive 94/95 koja se od-nosi na Europsko radničko vijeće u Europskom druš-tvu (SE).

27 Lubarda, B. A., Evropsko radno pravo, CID, Podgorica, 2004., str. 325.

28 Predmet Albony C-67/96.

Narudžba knjiga na:www.ingbiro.hr


SUMMARY

The European labour law is the “all-encompassing” term for various legal orders that refer to labour law. Alongside the classic national legislation in the fi eld of labour law, which every European country has, there are various moda-lities of regional cooperation between those same European countries in the domain of labour law and employment that include a diff erent composition of European countries.

More narrowly defi ned, the European labour law stands for labour law formed within the European Community i.e. presently within the European Union.

Other than the EU there are other forms of interstate institutional coope-ration in Europe, especially within the Council of Europe, the operations of which have not only had signifi cant impact on the development of legal stan-dards of the EU law but have also enabled through the convention decisions a distinctive form of court protection in the fi eld of labour law.

Key words: labour law, EU.

THE NOTION AND LEGAL SOURCES

OF EUROPEAN LABOUR LAW

304 stranice

Cijena: 400,00 knNova cijena: 170,00 kn

PRIMJENA NOVOG ZAKONA O JAVNOJ NABAVI I NOVIH PODZAKONSKIH PROPISA - Nove uredbe Vlade RH i novi pravilnici za provedbu novog Zakona o javnoj nabavi AUTORI:

T. Kolar - A. Loboja - Z. Vuić

Prilozi Zborniku:

- tekst Zakona o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 90/11)

- CD koji sadrži: Uredbu o objavama javne nabave (Nar. nov., br. 10/12), Uredbu o

načinu izrade i postupanju s dokumentacijom za nadmetanje i ponudama (Nar.

nov., br. 10/12), Uredbu o nadzoru nad provedbom Zakona o javnoj nabavi (Nar.

nov., br. 10/12), Pravilnik o izobrazbi u području javne nabave (Nar. nov., br. 6/12) i

Pravilnik o primjeni Jedinstvenog rječnika javne nabave (CPV) (Nar. nov., br. 6/12).

akcija akcija akcija akcija akcija akcija


MEDICINSKO PRAVOStručni članak UDK 369.233

mr. sc. Zvonimir Bošković*

Prava pacijenata kao akreditacijski standard u zdravstvu

Autor prije svega piše o značenju akreditacijskih standarda za bolničke zdravstvene ustanove,

koje treba smatrati sredstvom za osiguranje i poboljšanje kvalitete i sigurnosti unutar odjela i bol-

ničkih službi. Standardi su izjave očekivanja.

U okviru akreditacijskih standarda jasno je defi nirana uloga zdravstvenih radnika te poštivanje

prava pacijenata. Osiguranje što više razine zdravstvene usluge utemeljeno je ponajprije na struč-

nosti zdravstvenih radnika, pa ispunjavanje svih uvjeta standarda isključivo ovisi o zdravstvenim

radnicima.

U radu se autor posebno osvrnuo na pritužbe pacijenata (pisano izraženo nezadovoljstvo) i pri-

govore (usmeno izraženo nezadovoljstvo). Pritužbe ukazuju na aktualni problem kršenja prava pa-

cijenata iz životne perspektive pacijenata, tj. izvana; one potiču humane i moralne liječnike s ciljem

jačanja sustava iznutra. Pritužbe su najvrjedniji korektiv prakse jer dolaze od bolesnika, “običnih”

korisnika zdravstvenih usluga.

Zaključno se konstatira potreba preispitivanja nekih postojećih zakonodavnih rješenja radi nji-

hove prilagodbe rastućim potrebama i očekivanjima korisnika zdravstvenih usluga koji potiču na

kritičku ocjenu pa i na zakonodavnu reakciju.

Ključne riječi: akreditacija, akreditacijski standard, pacijent, pritužba.

1. UVOD

Zakonom o kvaliteti zdravstvene zaštite1 ute-meljena su zajednička načela, postupci i sustav mje-ra za osiguranje i unapređenje postulirane kvalitete zdravstvene zaštite, a njime je u hrvatski pravni pore-dak ugrađena pravna stečevina Europske unije (acquis communautaire). Sukladno defi niciji Svjetske zdrav-

* Zvonimir Bošković, Hrvatsko bioetičko društvo Rijeka.1 Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 107/07. Op. ur.: ovaj Zakon prestao

je važiti stupanjem na snagu Zakona o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, Nar. nov., br. 124/11.

stvene organizacije (SZO/WHO), kvaliteta zdravstvene zaštite jest zadovoljstvo bolesnika ishodom liječenja. Ratio koncepta kvalitete zdravstvene zaštite jest anti-cipirana orijentiranost prema pacijentu (sva isticanja su autorova).

Za vanjski model unapređenja kvalitete, koji obu-hvaća i zaštitu prava pacijenata, sukladno Zakonu odabrana je akreditacija kao formalan proces ocje-njivanja koju obavlja stručna i neovisna javna ustano-va za kvalitetu i akreditaciju - Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu. Cilj Agencije je unapređenje

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.46 HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012.46


zdravstvenih postupaka uspostavom sigurnog, jedna-ko dostupnog i visokokvalitetnog zdravstvenog susta-va koji je stimuliran za postizanje učinkovitosti, visoke kvalitete i efi kasnosti.

Iz sustava mjera za ostvarivanje i unapređenje kva-litete zdravstvene zaštite proizlaze i najvažnija načela pa Zakon stavlja poseban naglasak na postojanu pri-mjenu onih načela koja su conditio sine qua non za po-stizanje najviše moguće zaštite kvalitete zdravstvene zaštite. Načela se svode na osnovne smjernice za pro-vođenje sveobuhvatne zaštite; načela su, prema tome, implicirana u zakonskom tekstu.

Načelo orijentiranosti prema pacijentu - podra-zumijeva da je dobrobit pacijenta temeljno polazi-

šte za odluku o zdravstvenim postupcima, što uključu-je njegovo pravo na suodlučivanje s ciljem unapređe-nja kvalitete njegova života.

Načelo učinkovitosti i djelotvornosti te sigurno-

sti pacijenta - ostvaruju se provedbom mjera kojima se sprječavaju štetni neželjeni događaji čija bi posljedi-ca mogla biti smrt ili oštećenje zdravlja pacijenta.

Provedba tih načela treba svakom pacijentu osi-gurati pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu suklad-no njegovu zdravstvenom stanju i općeprihvaćenim stručnim standardima.

To je mnogo lakše reći nego u praksi provesti kada se u njoj aktualiziraju složeni problemi:

- isključivo jedan izvor fi nanciranja - 13% (od 1. ožujka 2012.) na bruto plaću - najveći u Europi

- oko tri milijuna osiguranika ne plaća doprinos za zdravstvo

- pad popularnosti struke, bolnice predimenzioni-rane, nedostaje oko tisuću liječnika, rade po zastarjeloj doktrini

- generiranje duga za dvije mlrd. kuna na godišnjoj razini

- neujednačenost udaljenosti bolnica, od svakih 17 ili 19 kilometara do 221 kilometar

- duge liste čekanja

- previše nemedicinskog osoblja

- korupcija koja na ukupnoj razini potroši između 2,1 i 3,1 mlrd. kuna godišnje

- dostupnost

- odnos PZZ-SKZZ, itd.2

2 Premda mnogi u Hrvatskoj nisu zadovoljni zdravstvom, ipak bi se moglo zaključiti da je taj sustav, unatoč svim problemima, najbolje

Težište ovoga rada je na pravima pacijenata, i to posebnim pravima. Tema je obrađena s naglaskom na domaćem zakonodavstvu i kritičkoj raščlambi zdrav-stvene prakse. U konačnici se nude prijedlozi koji proi-zlaze iz temeljnih postavki zdravstvenih propisa. Takav metodologijski pristup opravdava se činjenicom da su pravni propisi glavni pravni izvori. Informacije i obavje-štenja o pravnim pravilima uopće nalazimo u tzv. prav-nim izvorima.3

2. AKREDITACIJSKI STANDARDI

Akreditacijski standardi predstavljaju optimum kvalitete, a uvode se radi jačanja zdravstvenih ustano-va, nudeći dinamične ciljeve za poboljšanja. Standardi su izjave očekivanja. Očekivanja trebaju pomiriti inte-rese zdravstvenih profesionalaca, zdravstvenog me-nadžmenta u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti, pacijenata, HZZO-a, javnog zdravstva, donositelja političkih odlu-ka i drugih. Standardi služe za ocjenjivanje bolnica u odnosu na njih, a potom i za izradu akcijskih planova usmjerenih na dostizanje standarda, neovisno o tome hoće li ustanova aplicirati za akreditaciju ili ne. Stoga standarde treba smatrati sredstvom za osiguranje i po-boljšanje kvalitete i sigurnosti unutar odjela i bolničkih službi. Agencija je nadležno tijelo u području poboljša-nja kvalitete i sigurnosti zdravstvenih usluga te akredi-tacije zdravstvenih ustanova.

Akreditacijskim standardima osigurava se usklađi-vanje sustava standarda sa zdravstvenim standardima EU, a koji se smatraju prioritetnim razvojnim područji-ma u skladu s ciljevima utvrđenim Planom zdravstve-ne zaštite RH4 donesenim sukladno čl. 6. Zakona o

zdravstvenoj zaštiti.5 Akreditacijski standardi također osiguravaju da se primjenjuje Plan i program mjera

zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osi-

guranja6 donesen sukladno čl. 14. st. 3. Zakona o

obveznom zdravstvenom osiguranju.7 Akreditacijski

organiziran u državi. Ocjena je to izrečena na Okruglom stolu HAZU o temi Zdravstvo u Hrvatskoj održanom 17. travnja 2012. Sudionici su, međutim, također zaključili da je mnogo toga što bi trebalo po-praviti pa da sustav uz istu količinu novca funkcionira bolje.

3 Klarić, Petar - Vedriš, Martin, Građansko pravo, izdanje Narodnih novina d.d., Zagreb, 2008., str. 16.

4 Nar. nov., br. 28/09.5 Nar. nov., br. 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12,

35/12, 70/12.6 Nar. nov., br. 126/06, 156/08.7 Nar. nov., br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12,

57/12.


standardi orijentirani su k pacijentima kao krajnjim ko-risnicima zdravstvene zaštite.8

U okviru akreditacijskih standarda jasno je defi nira-na uloga zdravstvenih radnika, te poštivanje prava pa-cijenata. Kvaliteta i sigurnost zdravstvenih usluga ovise o ispunjenju svih uvjeta standarda, što isključivo ovisi o zdravstvenim radnicima.9 Kroz sve standarde, a ima ih deset, provlače se bioetička načela dobre zdravstve-ne prakse. U našem radu prikazat ćemo etička načela sadržana unutar akreditacijskog standarda koji pokriva prava pacijenata te ukazati na korist akreditacije za zdravstvene ustanove i krajnje korisnike.

3. PRAVA PACIJENATA

Prema odredbi čl. 16. Zakona o kvaliteti zdravstve-ne zaštite, a na prijedlog Agencije, uz prethodno pri-bavljeno mišljenje nadležnih komora, ministar zdrav-lja donio je Pravilnik o akreditacijskim standardima

za bolničke zdravstvene ustanove10 (dalje: Pravilnik o akreditacijskim standardima). Tim, za pacijente ve-oma važnim podzakonskim propisom razrađuju se pitanja koja su samo općenito, načelno regulirana za-konom, što će biti predmet naše raščlambe.

Uspostava akreditacijskog sustava podrazumije-va izradu akreditacijskih standarda za sve nositelje zdravstvene djelatnosti. Pravilnik o akreditacijskim standardima sadrži deset (10) akreditacijskih stan-darda sukladno kojima će se provoditi akreditacij-ski postupak za bolničke zdravstvene ustanove. Ovi standardi pokrivaju područje rada i prakse bolničke zdravstvene zaštite i moći će se primjenjivati u svim

8 Mittermayer, Renato, Kvaliteta i akreditacija u zdravstvu, u: Strizrep, Tihomir et al. Jačanje zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj, izdanje TEB - Poslovno savjetovanje d.o.o., Zagreb, 2011., str. 16.

9 Ovčina, Amer - Krehić, Jasmina - Švrakić, Suvada, Bioetičke implikacije u akreditacijskim standardima za zdravstvene ustanove. U: Lošinjski dani bioetike (Mali Lošinj, 2012., Zagreb, Hrvatsko fi lozofsko društvo, str. 97.).

10 Pravilnik je objavljen u Nar. nov., br. 31/11.

jedinicama bolničke zdravstvene ustanove.11

Akreditacijski standardi tiskani su u prilozima I. - X. Pravilnika koji čine njegov sastavni dio.

3.1. Posebna prava

Bolnička zdravstvena ustanova mora unaprijed oba-vijestiti, kad god je moguće, svakog pacijenta ili njego-va zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika o pravima pacijenata tijekom pružanja zdravstvene zaštite. Pisani popis ovih prava mora biti dostavljen ili dostupan paci-jentu i/ili njegovoj obitelji. On mora uključiti politiku i postupke koji se odnose na sljedeće:

1. Pravo na suodlučivanje i iznimka od prava na suodlučivanje,

2. Pravo na obaviještenost,

3. Odbijanje primitka obavijesti,

4. Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog di-jagnostičkog, odnosno terapijskog postupka,

5. Zaštitu pacijenta koji nije sposoban dati prista-nak,

6. Zahvate na ljudskom genomu,

7. Pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji,

8. Pravo na povjerljivost,

9. Pravo na održavanje osobnih kontakata,

10. Pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove,

11. Pravo na privatnost,

12. Pravo na naknadu štete,

13. Zaštitu od svih oblika zlostavljanja, zanemariva-nja ili uznemiravanja,

14. Zaštitu pacijenta nad kojim se obavlja znanstve-no istraživanje,

15. Učinkovitost kontrole boli,

16. Pružanje skrbi u sigurnom okruženju,

17. Ostala prava.

Da bi se prava pacijenata poštovala u svakodnev-noj praksi, potrebno je učiniti pomake u organizaciji i funkcioniranju zdravstvenog sustava, a prije svega bol-nice, tj. odgovoriti na pitanje, kako od zakona do prakse. Naime, u vezi sa svim prethodno navedenim pravima pacijenata, koja su uglavnom nabrojena u Zakonu o

11 Tako Mittermayer, op. c., str. 15.

U okviru akreditacijskih standarda jasno je

defi nirana uloga zdravstvenih radnika, te po-

štivanje prava pacijenata. Kvaliteta i sigurnost

zdravstvenih usluga ovise o ispunjenju svih

uvjeta standarda, što isključivo ovisi o zdrav-

stvenim radnicima. Kroz sve standarde, a ima

ih deset, provlače se bioetička načela dobre

zdravstvene prakse.


zaštiti prava pacijenata12 (čl. 6.-29.; odluka USRH br. U-I-4892/04, Nar. nov., br. 37/08., ukida čl. 35. Zakona) postoje i odgovarajuće obveze bolnica među subjek-

tima u odnosu.

Tako bolnička zdravstvena ustanova ima odgovor-

nost uspostavljati i primjenjivati politiku i postupke koji učinkovito osiguravaju da pacijenti i/ili njihovi za-konski zastupnici, odnosno skrbnici dobiju obavijesti potrebne za ostvarivanje njihovih prava prema zako-nu. Pritom odgovornost nije ograničena na pružanje svih potrebnih obavijesti koje se odnose na prava pa-cijenata.

Bolnička zdravstvena ustanova mora osigurati tu-mačenje za pacijenta ili zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika pacijenta koji govore jezik koji nije hrvatski ili pomoći slijepom, gluhom ili nijemom pacijentu i sl. U jednoj francuskoj bolnici (u Bordeauxu) riješili su pro-blem tako što su napravili popis s telefonima i imenima svih djelatnika, kao i jezike koje govore, a onda bi ih, ako bi ih zatrebali, pozvali za prevođenje.13 Poučan primjer.

Bolnička zdravstvena ustanova mora uključiti paci-jenta ili njegova zakonskog zastupnika, odnosno skrb-nika u izradu, primjenu i ponovni pregled plana skrbi.

Pacijent može izabrati da svoje pravo o odlučiva-nju prenese na druge osobe. Ustanova mora pošto-vati zahtjeve pacijenta sukladno važećim propisima. Ako je pacijent bez svijesti ili drukčije onemogućen ili nesposoban za donošenje odluka, ustanova mora

poštovati unaprijed izrečene zahtjeve pacijenta te konzultirati zastupnika, odnosno skrbnika pacijenta, ako je dostupan. Zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta može donijeti odluku o zdravstvenoj skrbi u ime pacijenta. Međutim, čim je pacijent sposoban biti obaviješten o svojim pravima, ustanova mora pružiti takve obavijesti pacijentu.

Pravo pacijenta (ili njegova zastupnika, odnosno skrbnika) da sudjeluje u izradi i primjeni njegova pla-na skrbi uključuje, najmanje, pravo na obavijesti koje se odnose na zdravstveno stanje pacijenta, dijagno-ze i prognoze, sudjelovanje u izradi i primjeni plana tretmana/skrbi za bolničke i izvanbolničke pacijente, uključujući dobivanje pristanka ili odbijanja za prepo-ručene dijagnostičke i terapijske postupke, sudjelova-nje u izradi i primjeni plana kontrole boli.

12 Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 169/04 i 37/08.13 Nasić, Mirjana, Kako od zakona do prakse, Pacijent danas, Rijeka,

2004., str. 4-6.

Pacijent ili njegov zastupnik, odnosno skrbnik

moraju dobiti obavijest na način koji je razumljiv i

koji osigurava da pacijent može učinkovito ostvari-

ti pravo na donošenje odluka.

Pacijent i/ili njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik ima pravo zatražiti ili odbiti određeni postu-

pak. Ovaj standard naglašava, međutim, da pacijento-vo pravo donošenja odluka o zdravstvenoj skrbi ne znači mogućnost zahtijevati postupak ili uslugu koja se smatra medicinski nepotrebnom ili neprimjerenom.

Zakon o obveznim odnosima (ZOO)14 izričito je u pravni sustav RH uveo pravni institut prava osobnosti.

Prema čl. 19. tog Zakona, pravo osobnosti priznaje se i fi zičkim i pravnim osobama. Pod pravima osobno-sti fi zičke osobe u smislu tog članka ZOO-a razumiju se prava na: 1. život, 2. tjelesno zdravlje, 3. duševno zdrav-lje, 4. ugled, čast, dostojanstvo i ime, 5. privatnost osob-nog i obiteljskog života, 6. slobodu i 7. druga prava.

Sva nabrojena prava osobnosti samo su primjerice navedena (otvorena lista). Zakon, naime, i za fi zičke, ali i za pravne osobe navodi da one imaju i druga prava osobnosti koja nije izričito nabrojio, što omogućuje oštećenicima da zahtijevaju zaštitu svojih prava osob-nosti, i to onih koje Zakon nije izričito imenovao.15

Pravo na privatnost uključuje najmanje da pa-cijent ima privatnost tijekom zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba i aktivnosti samozbrinjavanja, tijekom medicinskih i sestrinskih tretmana i kad to sam zatraži kao prikladno. Pravo na privatnost također uključuje da se ne daju obavijesti o pacijentu, kao što su prisut-nost pacijenta u bolnici, osobne informacije kao ime, godine, adresa, prihodi i obavijesti o zdravlju bez pret-hodnog pristanka pacijenta. Ustanova mora imati us-postavljene postupke koji pružaju prikladnu obavijest obitelji pacijenta ili drugim relevantnim osobama u situacijama kad je pacijent onemogućen u iskazivanju svojih želja.

U čl. 10. st. 3. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i

dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene bi-

ologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i

biomedicini16 propisano je da pravo na privatnost za-konom može biti ograničeno u interesu pacijenta. Radi se o situacijama kad osoba mora biti pod neprestanim

14 Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11.15 Crnić, Ivica, Odgovornost liječnika za štetu, izdanje Organizatora,

Zagreb, 2009., str. 124.16 Nar. nov. - Međunarodni ugovori, br. 13/03, Objava - 3/06.


promatranjem, kao kod ograničavanja ili odvajanja, kad postoji izravan i ozbiljan rizik od povrede samog sebe (kad je pacijent pod mjerama opreza od samouboj-stva ili posebnim promatranjem) ili drugih razloga.

Bolnička zdravstvena ustanova mora osigurati da su pacijenti zaštićeni od svakog oblika zlostavljanja, zanemarivanja ili uznemiravanja. Zanemarivanje se, za potrebe ovog zahtjeva standarda, smatra oblikom zlostavljanja i defi nira se kao nedostatak pružanja sred-stava i usluga koje su potrebne da se izbjegne fi zička povreda, mentalno mučenje ili mentalne bolesti.

Bolnička zdravstvena ustanova mora provoditi

zaštitne mjere koje osiguravaju da je pristup svim in-formacijama koje se odnose na pacijenta ograničen na ovlaštene osobe.

Kažimo na kraju ove zaokružene cjeline da je u pravnoj teoriji učinjen napor da se opće pravo osobe odredi i da se razgraniči od posebnih prava osobe.

Sadržaj općeg prava osobe razvrstan je u dvije gru-pe, od kojih nas zanima prva. U prvoj grupi su elementi kojima se osigurava ljudsko dostojanstvo: zabrana po-vređivanja života, tijela i zdravlja čovjeka; na tim vi-

talnim životnim dobrima gradi se sfera koja čovjeka odvaja od drugih živih bića - duševni život, svijest, svi-jet čuvstava, odnosi prema drugim ljudima i stvarima, privatna sfera, slika, karakterna slika, ime i čast.17

Ne može se poreći da bi sve navedeno trebalo pri-donijeti: stvaranju osjećaja zajednice; pružanju jed-nakih izgleda za svakoga građanina da koristi zdrav-stvenu zaštitu, neovisno o njegovu imovnom stanju, socijalnom “rangu”, spolu, vjeri; rušenju povlastica u pogledu zdravstvene zaštite.

Manjak ili nepostojanje moralnih i etičkih orijentira dovelo nas je u situaciju “etičkog vakuuma”. Koncept sustava osiguranja i poboljšanja kvalitete zdrav-

stvene zaštite, a u idealnom slučaju i njegova praksa, nudi rješenje ovog problema, jer omogućuje druga-čiju distribuciju moći i odgovornosti, odnosno njiho-vo balansiranje. Njega se može shvatiti ne samo kao sredstvo neutraliziranja paternalizma u medicinskoj skrbi, koji je u konačnici štetan i za same liječnike, nego i kao sredstvo relativiziranja svakog monoperspektiviz-ma i redukcionizma u području djelovanja zdravstvene djelatnosti, na bilo kojoj razini.

17 Klarić, Petar, Odštetno pravo, četvrto izdanje, naklada Narodnih no-vina d.d. Zagreb, 2003., str. 283.

3.2. Pritužbe

Općenito gledajući, identitet zdravstvenog radnika defi niran je u relaciji s bolesnikom kroz pomoć i pot-poru.

U stanju bolesti pacijenti izražavaju strah, napetost, nestrpljenje, patnju, izgubljenost, te se zdravstveni radnici neizbježno moraju nositi s psihološkim stanji-ma svojih pacijenata. Bolest kod većine pacijenata ra-zvija visoku osjetljivost i osjećaj ugroženosti koji otvara mnogo pitanja na koja mogu odgovoriti samo profesi-onalci u zdravstvu. Dugoročno promatrano, postavlja se bioetička18 nedoumica - ima li i koliko zdravstveni radnik psihofi zičkoga kapaciteta da nadzire psihološke krize “stanja bolesti”, odnosno koliko se u jednom pro-fesionalnom zdravstvenom servisu zdravstveni radnik smije izložiti kontaminaciji “bolesničkog stanja”.

Ne može se poreći da su i liječnici samo obični i pogrešivi ljudi, s posebnim znanjima i sposobnostima. Danas ih opterećenost brojnim ljudskim sudbinama i zdravstvenim stanjem vrlo često tjera da vide slučajeve umjesto pacijenata. Taj trend depersonalizacije liječ-ničkog zanimanja najsigurniji je put do njihova otuđe-nja od pacijenata i sve snažniji uzrok izazivanja dojma o njihovoj neosjetljivosti na probleme pacijenata. Sve-mu tome pogoduje nedostatna komunikacija liječnika s pacijentima, njihova velika odgovornost i iznimna opterećenost mogućnošću nastupa pogreške.19

Poseban se etički problem nameće u situacijama kada je očito da zdravstveni radnik nema osobine empatije za stanje bolesnika i njegove obitelji, pa po-nekad u svom “profesionalizmu” napravi dodatne po-vrede koje će kod pacijenata i zdravstvenih radnika prouzrokovati određene probleme.

S obzirom na takvo stanje, bolnička zdravstvena ustanova mora izraditi i primjenjivati postupak za

podnošenje pritužbe koji osigurava sljedeće:

1. Popis osoba za kontakt.

18 Bioetika je inovativno područje u kojem se uspostavljaju različite teorijske i praktične interakcije (interdisciplinarni, intelektualni, in-ternacionalni i drugi odnosi) i sabire ukupna perspektiva ljudskog opstanka radi postizanja orijentacijskog znanja u situaciji prelama-nja svjetsko-povijesnih epoha. Bitno je metodološko obilježje bio-etike da konkretnim problemima života i njegova održanja pristupa pluriperspektivno te ih sagledava u jedinstvenom horizontu, što znači da kategoriju života uzima u njegovoj cjelovitosti.

19 Citirano prema: Šimac, Srđan, Snaga isprike i primjena medijacije u medicinskim sporovima, u: Pravna zaštita liječnika u obavljanju liječničke djelatnosti: osiguranje, vještačenje, medijacija, Zbornik radova, Opatija, 2012., str. 31.


2. Sustavan pregled pritužbe i rješenje o pritužbi od ravnatelja, ovlaštene osobe ili povjerenstva.

3. Određivanje razumnog vremenskog roka za su-stavan pregled pritužbe i odgovor na pritužbu.

4. Rješenje o pritužbi koje mora biti u pisanom obliku i upućeno pacijentu. Rješenje o pritužbi mora uključivati ime osobe za kontakt u ustano-vi, poduzete korake u preispitivanju, rezultate provedenog postupka pritužbe i datum zavr-šetka.

5. Postupak preispitivanja pritužbe kvalitete skrbi upućivanjem pritužbe jedinici za osiguranje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite, Po-vjerenstvu za pregled korištenja usluga ili dru-gim povjerenstvima koja se bave pitanjem kva-litete, ako se smatra potrebnim.

Iz svega slijedi da bolnička zdravstvena ustanova mora izraditi i primjenjivati postupak za pritužbe (pi-sano izraženo nezadovoljstvo) i prigovore (usmeno izraženo nezadovoljstvo) sukladno važećim propisi-ma20 kako bi odredila proces koji treba provoditi.

Posebno naglašavamo da pacijent treba imati ra-zumna očekivanja o skrbi i uslugama, a ustanova treba takva očekivanja ispunjavati na način koji je pravodo-ban, razuman i dosljedan. Bez obzira na prirodu pri-tužbe, odnosno prigovora ustanova treba osigurati odgovor na sadržaj svake pritužbe dok preispituje i rješava bilo koje sustavne probleme na koje ukazuje pritužba, odnosno prigovor. Odgovor pacijentu treba biti dostavljen u roku od 8 dana.

Bolnička zdravstvena ustanova mora obavijestiti pacijenta i/ili njegova zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika o bolničkom postupku za podnošenje prituž-be, odnosno prigovora uključujući i tijelo kojem se

podnosi pritužba, odnosno prigovor, vremenskom roku za davanje odgovora na pritužbu, odnosno pri-govor te o njegovu pravu da pritužbu podnese usme-no ili pisano Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata u jedinici područne (regionalne) samouprave, ako odgo-vor na pritužbu, odnosno prigovor nije dobio u roku od 8 dana. Ustanova mora obavijestiti pacijenta da može podnijeti pritužbu izravno Ministarstvu zdravlja, bez obzira na to je li prije proveden postupak u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi.

Bolnička zdravstvena ustanova mora dati pacijentu

20 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, čl. 23. st. 5.

ili njegovu zakonskom zastupniku, odnosno skrbniku telefonski broj i adresu za podnošenje pritužbe Mi-

nistarstvu zdravlja.

4. PRIKAZ PRITUŽABA/SLUČAJEVA21

Budući da produbljenije bavljenje klasifi kacijom pritužaba pacijenata nadilazi sadržajnu koncepciju ovoga rada, ograničit ćemo se na jedan kraći ilustrativ-ni pregled pritužaba pacijenata koje nisu najteže nara-vi, sve iz naše prakse.

a) Liječnik i pacijent moraju misliti na moguće kon-traindikacije i alergije

Dobio sam uputnicu liječnice opće prakse za pre-gled obiju šaka kod specijalista plastične kirurgije. Dija-gnosticiran mi je sindrom Dupuytren. Istoga dana liječ-nik mi je propisao pet puta po dvije injekcije Kenaloga u razmaku od 4 do 6 tjedana, u obje šake po jednu. Liječnica opće prakse mi je rekla da kupim injekcije jer ne idu na recept. Kupio sam injekcije Kenaloga koje mi je doktorica i dala isti dan u obje šake pomiješane s još nekom tekućinom. I tako još 4 puta, prvo neka tekući-na, a zatim Kenalog.

Nije mi ukazano na moguće kontraindikacije budu-ći da sam dulje vrijeme uzimao terapiju Zypreksa i po-vremeno Misar i Arvind. Nakon prve primjene, nastupi-la je jaka reakcija organizma, osjetio sam jake bolove i grčeve u cijelom tijelu, a do kraja dana bio sam potpu-no nepokretan. Tako sam ležao deset dana. Nisam mo-gao pomaknuti prstom. Trpio sam jake i nepodnošljive bolove u mišićima. Teške, teške muke. Nakon toga sam otišao liječnici, a ona mi je rekla da mi ne može pomoći, jedino ako se srušim može pozvati hitnu pomoć. Dala mi je tablete protiv bolova.

Razočaran, uzeo sam karton i potražio drugog liječ-nika opće prakse. Novom liječniku sam rekao za bolo-ve nakon što sam pročitao upute na kutijici Kenaloga gdje piše da se ne smije primijeniti na postojeću tera-piju koju sam uzimao. Rekao mi je što mu to odmah nisam rekao. Prestao sam uzimati terapiju i dovršio svih deset Kenaloga, po dvije injekcije u svaku ruku. Liječ-nik je morao provjeriti nesmetanu primjenu Kenaloga. Zbog toga sam proživio teške patnje koje nikome ne

21 Pritužbe se prenose iz knjige: Štifanić, Mirko, Pritužbe pacijena-ta: Kako do pravde? Udruga Hrvatski pokret za prava pacijenata (HPPP) Rijeka, 2011. Autor ovih redaka bio je jedan od recenzenata knjige.


bih poželio. Njegova nadređena liječnica mi je rekla da je dobro završilo, bez većih posljedica i da bi bilo dobro da više ne dolazim.

Mislim da se u mojem slučaju radi o “hladnokrvnim ubojicama” koje treba po mogućnosti spriječiti.

b) Hranjenje umirućeg

Tijekom stručne prakse u KBC-u u R. na odjelu on-kologije, med. tehničar je doživio neobičnu situaciju. Bolesnik je imao tumor mozga koji je metastazirao na određene organe. Nije mu bilo pomoći. Dok je jedno po-slijepodne hranio pacijenta, što je potrajalo 45 minuta jer bolesnik je, naravno, teško žvakao i gutao, došla je medicinska sestra i rekla: “Što ga toliko dugo hraniš, sve-jedno će umrijeti!?”

c) Premoren liječnik, nepotpuna obrada - nezado-voljan pacijent

Mladić u dobi od 16 godina doživio je nesreću. Došao je na hitnu pomoć kako bi mu utvrdili o kakvoj se ozljedi radi. Nos mu je krvario, bio je otečen, bolan, pomaknut u stranu. Obrada u bolnici trajala je vrlo kratko, ništa mu nije rečeno, osim da dođe za dva dana pa će utvrditi o čemu se radi. Mladić je zatražio tablete protiv bolova, na što mu je rečeno da ode do ljekarne, pa ih kupi sam. Međutim, mladić je imao nepodnošljive bolove, stoga je otišao u Zagreb s prijateljem svoga oca, budući da u Za-grebu ima neka poznanstva. Tamo su utvrdili da se radi o teškoj ozljedi, pa je odmah na nosu mladića učinjen ki-rurški zahvat, odnosno repozicija nosne kosti, tampona-da i fi ksacija fl asterima. Članak je objavljen u novinama. Liječnik iz Rijeke je izjavio kako zahvat nije bio hitan te da takav zahvat može počekati 8 dana! Rekao je također da je bio umoran nakon noćne smjene i da možda nije bio raspoložen.

d) Slučaj naprasitog liječnika

Nakon obavljenog pregleda, pacijentica sa sum-njom na malignu bolest pitala je doktora: “A što će se meni dalje događati, kakav ishod mogu očekivati?” Doktor odgovara: “Sve što ste trebali čuti već sam vam rekao” i pokazavši na vrata dodao: “Vrata su vam tamo i doviđenja.”

e) Dvostruka naplata injekcija

Žena je morala na sistematski pregled sa svojom bebom. Njezina prijateljica je medicinska sestra te joj je objasnila kako teče procedura cijepljenja. Prvo cje-pivo je besplatno, a ostala se plaćaju. Međutim, kakva je naplata? Ono što roditelji ne znaju je to da dotična

pedijatrica dodatno naplaćuje usluge dvije sestre. Kon-kretno, cjepivo košta 95 kuna, ali ga roditelji plate 145 kuna! Ono što sestra mora zakonski i moralno obaviti, naplaćeno je još 50 kuna više (informacija dobivena iz pouzdanih izvora).

f ) Slučaj loše komunikacije sestra - pacijent

Čekala sam na red s djetetom koje i inače ima složenih zdravstvenih problema. Na prijemnom smo dobili redne brojeve. Međutim, budući da doista više nisam mogla naći načina da okupiram dijete, čekanje je bilo neizdrživo jer uza sve druge dijagnoze, dijete je hiperaktivno. Lju-bazno sam zamolila sestru da me, ako može, primi što je moguće prije. Dobila sam odgovor: “Svi ste vi meni brojevi i čekat ćete na svoj red!”

g) Mito

Dječak od sedam godina bolovao je od maligne bole-sti. Nikako da se odredi termin operacije, uvijek je odgo-vor doktora bio da ima hitniju operaciju, da ide na put, i sl. Nakon nekoliko mjeseci, prilikom čekanja u redu za jedan od pregleda, majci djeteta je rečeno je li pokušala s kuvertom? I majka je to i učinila: pri sljedećem pregledu u kuvertu je stavila tadašnjih 2000 maraka. Operacija je bila sutradan! Bolest se povukla, ali kasnije i vratila. Otišli su drugom liječniku. On je, pak, volio mito u obliku suho-mesnatih proizvoda.

h) Ako napišem recept na teret KBC-a - letim van!

Suprug onkološke pacijentice požalio se da mu je liječ-nica rekla:”Znam da vaša supruga ima pravo na skup li-jek za onkološku bolest, ali ako ja napišem recept na teret KBC-a - ja letim van! Ako je želite spasiti - platite!”

i) Skuplji ili jeftiniji kuk - indirektno traženje mita

Moja majka čekala je dvije godine na operaciju ugradnje umjetnog kuka u jednoj općoj bolnici. Kada je konačno došla na red, primljena je na odjel radi pri-preme za operaciju. Liječnik operater ju je pozvao u svoj ured, govorio o težini operacije, mogućim komplikaci-jama te je rekao kako joj mogu ugraditi jeftiniji ili sku-plji kuk. Mama se nije dala zbuniti tim indirektnim tra-ženjem mita, te mu je odgovorila da vjeruje u njegovu etičnost i profesionalnu odgovornost te da vjeruje da će on za nju učiniti najbolje što može. Operacija i oporavak prošli su dobro, ali ni dan danas ne znamo je li dobila skuplji ili jeftiniji kuk.

j) Kupovanje prednosti često je uzaludan trošak

Baš prije odlaska u mirovinu, moja baka je počela osjećati velike bolove u glavi i nakon posjeta liječniku slje-


dećih godinu dana provela je na pretragama u Bjelovaru. Jedan doktor posumnjao je na tumor mozga i poslao je na MR u Zagreb. Naručena je tek za 6 mjeseci, ali zbog upornosti oca koji je skupio 5000 kuna i platio da je po-maknu na listi, obavila je snimanje za tjedan dana. Poslije toga liječenje nije pomoglo i baka je umrla nekoliko mje-seci nakon što je dočekala mirovinu.

k) Ginekolog kao Bog

Jutarnja vizita u rađaonici u kojoj su dvije trudnice. Šef ulazi zadnji i pita kakav je to čudan miris, što to smrdi. Pa-cijentica odgovara da je to njezin parfem. On demonstra-tivno napušta vizitu ne pregledavši pacijenticu i govori da će nastaviti vizitu kad se žena okupa.

l) Pravo pacijenta na dostojanstvo - mit ili stvar-nost

Prosinac 2007. Pohađao sam nastavu iz urologije. Li-ječnik koji je taj dan vodio vježbu odveo nas je u sobu na odjelu. U sobi je ležalo 6 pacijentica. Jednoj od njih smo trebali uvesti urinarni kateter. Bez previše objašnjavanja liječnik je otkrio pacijenticu i rekao joj da skine donje ru-blje. Međutim, pacijentica je odbila poslušati liječnika jer je, kako je navela, imala menstruaciju i bilo joj je neugod-no skinuti se pred studentima u sobi bez paravana koji bi joj pružio privatnost pred drugim pacijentima. Na to ju je liječnik počeo ismijavati, komentirajući da je menstrua-cija prirodna i fi ziološka pojava. Primorana pacijentica je ipak skinula donje rublje nakon čega je liječnik rekao kolegici studentici neka nastavi dalje. Dok ju je kolegica pripremala za uvođenje katetera, pacijentica je počela plakati. To je liječniku bio dodatni razlog da nastavi ismi-javati pacijenticu i njezinu reakciju.

lj) Obitelj pogrešno obaviještena - pomaže vlastito snalaženje

Čini se dosta apsurdno da bolesnika koji se liječi u riječkom KBC-u obitelj mora iz bolnice prevesti u Zagreb kako bi mu u privatnoj poliklinici bila postavljena dija-gnoza zloćudnog tumora mozga. Još je apsurdnije da nakon operacije na riječkoj neurologiji poslije koje se više nije probudio, te je nakon 40 dana umro, bolesnika s res-piratorom prevoze u privatnu polikliniku u Rijeci kako bi bio pregledan na CT-u. Visoke troškove privatnih pregle-da, kao i mnoge lijekove koje su sami nabavljali, platila je obitelj. Zaprepašćuje činjenica da je bolesnikova obitelj s tako ozbiljnom dijagnozom, u velikoj mjeri ovisila o vla-stitom snalaženju, očito bez dovoljne količine obavijesti i informacija koje su im u tim trenucima bile više nego potrebne i nužne. Javnost je za pojedinosti toga slučaja

doznala iz pisma što ga je novinama uputila pokojnikova kći. Zbog neugodnosti koje su nakon tog javnog istupa doživjeli više ne žele komentirati slučaj.

m) “Zub vremena”

Obiteljska liječnica odbijala je poslati na specijalistički pregled pacijenticu koja se žalila na bolove ispod rebre-nog luka, s izrekom da se radi o “zubu vremena”. Nakon što je pacijentica o svom trošku napravila pretragu, na ko-joj su utvrđene metastaze na jetri, liječnica joj je rekla:”Pa vi ste rasadnik karcinoma.”

n) “Stara za operaciju”

Pacijentica iz Rijeke ispričala je svoj slučaj: uslijed pada pukla joj je tetiva na desnoj ruci, a liječnik specija-list joj je rekao da je “stara za operaciju” i da je on - samo ortoped, na što mu je ona uzvratila: “Ortoped jeste, ali čovjek niste!”

Iz gore navedenih pritužaba pacijenata zaključuje-mo da je u odnosu s pacijentom došlo do značajne de-personalizacije i takva dinamika odnosa uklanja povije-sne barijere koje su sprječavale tužbe protiv liječnika.

Iz svega slijedi: dovedena u niz praktičnih teškoća, s jasno ispoljenim i izoštrenim suprotnostima, puna verbalizama i praznih obećanja, zdravstvena politika se (i kao politika i kao praktično ostvarivanje određene politike) zaplela u nerazrješive suprotnosti i teškoće. Razjedena takvim suprotnostima, nedosljednostima i kompromisima, ona je u svemu ostala na pola puta, temeljito riješivši malo.

Stoga “suvremeni” zdravstveni sustav i dalje zadrža-va sve bitne karakteristike starog profesionalizma proš-log vremena, koje se “reformira” u nebitnom, a brani u bitnom, pa i ne predstavlja (niti može predstavljati) mirno urastanje u novi zdravstveni sustav EU.

Istraživanja u RH pokazala su da je u posljednjih 20 godina zabilježeno samo nekoliko sudskih sporova pokrenutih protiv bolnica i liječnika. Međutim, situacija se sasvim izmijenila u najnovije vrijeme. Tako se u hr-vatskim sudovima trenutno vode 632 takva postupka protiv 51 bolnice. S druge pak strane, pred Hrvatskom liječničkom komorom pokrenuti su disciplinski postup-ci protiv 34 liječnika (10/2011).

Pacijenti nisu samo primatelji usluga već i aktivni sudionici u procesu liječenja. Samo njihova “emotivna aktivacija” može dovesti do pravih rezultata. Stoga su i danas važne Hipokratove riječi: “Prvo riječ, a tek onda lijek.”


Rastući broj znanstvenih spoznaja u medicini, kao i razvoj novih subspecijalizacija, ne smije biti argument za depersonalizirani pristup bolesniku.

Ne treba posebno naglašavati od kolikog je znače-nja za centralni dijalog zdravstvenog sustava upravo komunikacija između pacijenta i liječnika. U doba high-tech medicine takav pristup možda zvuči anakrono, no oslanjanje samo na suvremena tehnološka dostignuća u dijagnostici i terapiji nije dovoljno za optimalnu kva-litetu zdravstvene usluge, sigurnost i uspjeh procesa liječenja.22

4.1. Paternalizam i autonomija

Nedvojbeno je da je paternalizam u suvremenoj medicini nespojiv s autonomijom pacijenta. Pod pa-ternalizmom se podrazumijeva ovlast liječnika da sam odlučuje što je najbolje za pacijenta, bez sudjelovanja pacijenta (de nobis sine nobis). To je u nekim situacijama opravdano, kao primjerice u hitnim slučajevima. Nasu-prot tome paternalističkome modelu je autonomija

pacijenta koja zahtijeva da pacijent sudjeluje u odluči-vanju, a ponekad i odlučuje o metodama liječenja, bez obzira na mišljenje i savjete zdravstvenog djelatnika te preuzima na sebe rizike, što također nije opravdano u svim slučajevima.23

Valja kazati da je pojam autonomije povezan s po-štovanjem prema osobama, odnosno koristeći kantov-sku frazu, autonomna osoba jest ona koja sama odabi-re vlastita načela, ona koja se samoodređuje.

22 Weber, Aleksandra, Medijacija u zdravstvu - europska iskustva, u: Prav-na zaštita liječnika u obavljanju liječničke djelatnosti: osiguranje, vještačenje, medijacija, Zbornik radova, Opatija, 2012., str. 37.

23 Štifanić, op. c., str. 27.

Danas se odluka o liječenju pacijenta ne prepušta samo liječnicima prema tradicionalnoj Hipokratovoj etici već se u to uključuje i sam pacijent. Pacijent ima pravo odlučivati o sebi i svojem zdravlju, o prihvaćanju ili neprihvaćanju medicinskog postupka. Da bi pacijent mogao dati pristanak za liječenje, treba biti obavije-šten24 o svim postupcima koji će se provoditi, a za to je potreban razgovor, slušanje i na kraju objedinjavanje u jedinstveno bioetičko znanje.25 Vrlo je važna empatija između pacijenta i liječnika te kontinuirana edukacija komunikacijskih vještina.

4.2. Neprimjerena praksa

U fokusu ovoga mog rada nalazi se i to još otvore-no pitanje neprimjerene prakse liječnika i zdravstve-nih ustanova u pružanju zdravstvenih usluga. U nas pacijenti primjećuju da u procesu liječenja liječnik ne poštuje dostignuti standard zdravstvene usluge, nego se spušta ispod njega, što je nedopustivo. Prema Od-luci Ustavnog suda RH26 pri uređivanju područja zdrav-stvene zaštite, posebice zaštite prava pacijenata, zako-ni moraju osigurati razinu prava pacijenata u skladu s dostignutim standardima zaštite tih prava, na načelima pravne sigurnosti, jasnoće i provedivosti propisa te iz-vjesnosti u ostvarivanju legitimnih očekivanja građana.

Mnogi pacijenti imali su u korištenju zdravstvenih usluga pozitivna iskustva, ali ima i onih koji su stari pro-fesionalizam liječnika doživjeli na vlastitoj koži i platili to zdravljem ili - životom.27

Ne može se poreći: da se zdravstveni sustav usre-dotočuje na pokazatelje koji su povezani s poboljša-njem ishoda liječenja, kao i na prevenciju i smanjenje neželjenih događaja; da se u izrazito najvećem broju medicinskih tretmana sve odvija u najboljem redu, ali ponekad ipak nastupaju neželjeni događaji i njihove posljedice; da se ne smije suditi o cjelokupnom zdrav-stvu prema pojedinačnom propustu, nemaru, ali to ipak nimalo ne umanjuje ni odgovornost sustava.

U tom pogledu, u 2009. godini u RH bilo je 740.000

24 Frković, Aleksandra, Bioetika u kliničkoj praksi, naklada Pergamena, Zagreb, 2006., str. 100.

25 O tomu vidjeti Bošković, Zvonimir, Neka pravna pitanja obavješćiva-nja pacijenata u hrvatskoj legislativi i praksi, Informator, Zagreb, broj 5858/10., str. 5-6, i br. 5859/10., str. 5-6.

26 Odluka i rješenje Ustavnog suda RH, broj: U-I-4892/2004, U-I-3490/2006 od 12. ožujka 2008.

27 Štifanić, Mirko, Dobar liječnik. Kako se uzdignuti na razinu Pacijenta?, Adamić d.o.o., Rijeka 2006., str. 4.

Pacijent ima pravo odlučivati o sebi i svo-

jem zdravlju, o prihvaćanju ili neprihvaća-

nju medicinskog postupka. Da bi pacijent

mogao dati pristanak za liječenje, treba biti

obaviješten o svim postupcima koji će se

provoditi, a za to je potreban razgovor, slu-

šanje i na kraju objedinjavanje u jedinstve-

no bioetičko znanje. Vrlo je važna empatija

između pacijenta i liječnika te kontinuirana

edukacija komunikacijskih vještina.


hospitalizacija. Od tog broja kod oko 10% pacijenata dogodi se neželjeni događaj, od kojih se njih 30% mo-glo spriječiti. Godišnje se očekuje oko 20.000 neželje-nih pojava i od toga, jedna trećina ili njih oko 7.000, donosi sa sobom izravnu posljedicu. Ako se tome do-daju izvanbolnički slučajevi, može se pretpostaviti da godišnje ima oko 14.000 pacijenata koji trpe ozbiljne posljedice ili 38 štetnih događaja na dan. Ove brojke opravdavaju potrebu za poduzimanjem široke akcije u svrhu zaštite i pacijenata i liječnika.28

Navedene brojke potvrđuju da liječnici svakodnev-no neusporedivo više pomažu nego što griješe. Pro-blem je što su njihove grješke za ljude teške. Odatle i povećano zanimanje za njih.29 Nema nezainteresiranih za zdravstvo jer o toj djelatnosti ovise ljudski životi, jer je ona javna i jer je na koncu plaćamo. Zbog tih je razlo-ga ona područje izrazitoga javnog ispitivanja.

5. ZAKLJUČAK

Zdravstveni sustav, zbog svoje složene prirode i iznimnog značenja, nameće visoke zahtjeve svim čimbenicima koji na bilo koji način u njemu sudjeluju. Zdravstveni sustav nije corpus separatum, već jedna od djelatnosti od općeg (javnog) interesa.

Iz prethodnih izlaganja možemo izvući zaključak da su određene zdravstvene usluge koncipirane na zastar-jeloj paternalističkoj tezi o pacijentu koji nije prihvaćen kao subjekt, ni kao partner, nego kao laik, čak i onda kada su argumenti na njegovoj strani.

U prezentiranju materije iz naslova autor nije mo-gao izbjeći iznošenje određene kritike, ne zbog kritike same, već u namjeri da dade svoj prilog svima u nasto-janjima na poboljšanju zdravstvene legislative uopće, a posebno u njezinu dosljednijem prilagođavanju tako živim promjenama u zdravstvu.

Kritika pridonosi kvaliteti obavljanja posla svakog profesionalca, pa i cjelokupne profesije, jer pred liječni-ke postavlja obvezu da profesionalno, transparentno i pacijentu razumljivo obrazlaže svoje odluke i postupke.

Ovaj rad nema namjeru negirati ono što je dobro u javnom zdravstvu jer nema dvojbi da naši liječnici postižu iznimne uspjehe vrijedne poštovanja. On ima

28 Šimac, Srđan, op. c., str. 31.29 Ibidem.

namjeru ukazati na ono što nije prihvatljivo, što je ne-humano, što se ne smije događati, tolerirati ili zatajiti jer se na taj način kompromitira sustav kao cjelina.

Oslanjajući se na nekoliko, tek radi primjera, pro-branih iskustava pacijenata, upozoravamo na neodr-živost takve prakse i optiramo - nakon višegodišnjeg razdoblja tradicionalnih etičkih normi u odnosu izme-đu liječnika i pacijenta - za položaj liječnika koji će se transformirati iz paternalističkog u demokratski i par-tnerski oblik, što od svih zdravstvenih radnika i zdrav-stvenih suradnika nalaže ne samo pravo nego i obvezu stručno se usavršavati kontinuiranim praćenjem razvo-ja medicinske znanosti i tehnologije i stjecati nova zna-nja i vještine radi održavanja i unapređivanja kvalitete zdravstvene zaštite.

Ustanova mora imati plan stručnog usavršavanja zdravstvenih radnika i zdravstvenih suradnika te o tome voditi evidenciju.

Iako se u suvremenim pravnim sustavima paterna-lizam napušta, u praksi je žilav i petrifi ciran, pa čak i u nekim odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata (čl. 16. st. 1. i čl. 27.). Strog i neopravdan paternalizam ograničava i ugrožava autonomnost kompetentnog i svjesnog pacijenta da izabere i prihvati dijagnostičke postupke i načine liječenja.

Treba ispitati i suvremene komparativne uzore da se ustanovi odakle je do hrvatskih međa dopro vjetar paternalističke ofi cioznosti, kojemu se pridaje svojstvo panaceje od svih zala koja prijete pacijentima.

Zato smatramo da se postojeći propisi kojima se uređuje zdravstvo moraju preispitati, da se iz njih uklo-ni ono što nije provedivo, da se uskladi ono što nije usklađeno, a tamo gdje je razvoj medicine doveo do toga da propisi više tome nisu primjereni, da se promi-jene i dovede ih se u sklad s razvojem struke.

Ovdje se nameće rješenje još dvaju pitanja koja izbacuju na površinu ozbiljan problem: osiguranje od profesionalne odgovornosti liječnika i rješavanje spornih situacija arbitražom ili medijacijom; sudski postupak tre-bao bi biti ultima ratio. To je, međutim, posebna tema.

Naša izlaganja ukazuju na ozbiljne probleme u vezi s primjenom zdravstvenih propisa u praksi preko kojih se ne bi smjelo prijeći. To se prije svega odnosi na veliki raskorak između normativnog i stvarnog položaja pa-cijenata u našemu zdravstvenom sustavu.


SUMMARY PATIENTS’ RIGHTS AS AN ACCREDITATION STANDARD IN THE HEALTH CARE SYSTEM

The author fi rst and foremost addresses the meaning of accreditation standards for hospital health institutions, which should be considered as a means of ensuring and improving the quality and safety of the services provided within the hospital departments and health services. The standards represent a statement of expectations.

Within the framework of accreditation standards the role of health offi cers and abiding by patients’ rights are strictly defi ned. Insuring the upmost level of health services is fi rst and foremost based on the expertise of the health offi cers, so complying with all of the standards’ requirements depends solely on them.

The author addresses in particular the patients’ complaints (dissatisfaction conveyed in writing) and objec-tions (verbally expressed dissatisfaction). The complaints point to a current problem of violating the patients’ rights from the patients’ perspective i.e. from the outside; they encourage humanity and morals in doctors with the aim of strengthening the system from the inside. Complaints are the most valuable corrective of the practice because they come from patients i.e. “ordinary” health service users.

In the conclusion the need to constantly question some of the existing legal solutions for the purposes of the-ir adjustment to the growing needs and expectations of health service users which encourage a critical approach and legislative reaction is established.

Key words: accreditation, accreditation standards, patient, complaint.

Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagreb

telefon: 01/ 46 00 888, fax: 01/ 46 00 875

ZBIRKA PRESUDA EUROPSKOGA SUDA (Izbor recentne prakse)AUTORI: Martina Bajčić, Vlatka Butorac Malnar, Dario Đerđa, Ivo Eškinja, Stjepan Gadžo, Dejana Golenko, Želimir

Gržančić, Hana Horak, Dionis Jurić, Adrijana Martinović, Igor Martinović, Emilia Mišćenić, Aleksandra Popovski, Ana

Pošćić, Vanja Smokvina, Darko Šorak, Marjeta Tomulić Vehovec, Danijela Vrbljanac, Sandra Winkler, Antonija Zubović,

Nataša Žunić Kovačević

UREDNICI KNJIGE: prof. dr. sc. Nada Bodiroga-Vukobrat, prof. dr. sc. Dario Đerđa, dr. sc. Ana Pošćić

Iz predgovora urednika: “U predmetima glede temeljnih gospodarskih sloboda, slobode kretanja roba, usluga i kapitala,

a posebice slobode kretanja radnika, Europski sud nastojao je odvojiti ovlasti između Unije i država članica, odnosno

javne intervencije u područje tržišnih sloboda. U svim ovim slučajevima, Sud je odredio opseg i narav normativne ovlasti

EU-a, i čineći to, uključio se u konstrukciju nove političke i pravne zajednice.”

b r o j s t r a n i c a : 4 6 5

c i j e n a : 3 5 0 , 0 0 k n

n o v a c i j e n a : 2 0 0 , 0 0 k n

STRUKTURA KNJIGE:Predgovor

Izvori informacija o Europskoj uniji

I. GOSPODARSKE SLOBODE U EUROPSKOJ UNIJI

SLOBODA KRETANJA RADNIKA

SLOBODA POSLOVNOG NASTANA

SLOBODA KRETANJA KAPITALA

II. UNUTARNJE DJELOVANJE UNIJE

PODRUČJE SLOBODE, SIGURNOSTI I PRAVDE

TRŽIŠNO NATJECANJE

PODRUČJE OPOREZIVANJA

EKONOMSKA POLITIKA

TRGOVINSKA POLITIKA

ZAŠTITA POTROŠAČA

OKOLIŠ

III. ODGOVORNOST DRŽAVE ČLANICE ZA ŠTETU

IV. TRGOVINSKO ZASTUPANJE

V. JAVNA NABAVA

Prilog: Tablica ekvivalenata (Usporedni prikaz

starih i novih članaka Ugovora o Europskoj uniji

i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (OJ C

83, 30.3.2010.))

CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod

brojem 782143.

Ovaj projekt izveden je uz fi nancijsku potporu

Europske komisije.

e-mail: [email protected]

www.ingbiro.com ili www.ingbiro.hr


STEČAJNO PRAVOStručni članak UDK 347.736

mr. sc. Jelena Čuveljak*

Dopuna Stečajnog zakona iz 2012. godine

U Narodnim novinama br. 25 od 28. veljače 2012. objavljen je Zakon o dopuni Stečajnog zakona.

Ta je dopuna donesena po hitnom postupku, a primjenjuje se u svim stečajnim postupcima koji su

pokrenuti nakon stupanja na snagu navedene dopune. U članku autorica analizira novine koje se

uvode u stečajni postupak te skreće pozornost na probleme koji će nastati u praksi.

Ključne riječi: stečajni postupak, troškovi stečaja, tražbine radnika.

1. UVODNE NAPOMENE

Stečajni zakon1 (dalje u tekstu: SZ) je do sada do-živio brojne izmjene, a navedenom šestom dopunom ponovno se uvodi pravilo da se dio tražbina radnika namiruje kao tražbina stečajne mase. Naime, prije je u čl. 86. Zakona o radu2 bilo predviđeno da se određena zaštićena potraživanja radnika namiruju na teret troš-kova stečajnog postupka.

Budući da su troškovi postupka značajno optere-ćivali stečajne postupke i dovodili do nemogućnosti poslovanja dužnika u stečaju, 2003. godine je zakono-davac ukinuo pravilo da se dio tražbina radnika nasta-lih prije otvaranja stečajnog postupka namiruje kao troškovi stečajnog postupka. Nakon toga je donesen

* Jelena Čuveljak, Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Sisku.1 Nar. nov., br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04,

82/06, 116/10 i 25/12.2 Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03,

142/03, 30/04, 68/08, s time da je taj članak prvo brisan novelom Zakona o radu objavljenom u Narodnim novinama, br. 114 od 19. 7. 2003., da bi opet u Zakonu o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona, Nar. nov., br. 123 od 31. 7. 2003. godine bilo predviđeno bri-sanje čl. 86. Zakona o radu. Ovaj Zakon prestao je važiti stupanjem na snagu Zakona o radu, Nar. nov., br. 149/09, 61/11.

i poseban Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca,3 a kojim zakonom je osigu-rana isplata tražbina radnika u iznosu koji je prije pred-viđao članak 86. Zakona o radu. Predmetni Zakon pre-stao je važiti stupanjem na snagu Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca,4 no i nadalje osigurava isplatu tih tražbina radnika.

Iz ocjene stanja i osnovnih pitanja koja se trebaju urediti dopunom SZ-a kao i posljedica koje će nastati donošenjem zakona proizlazi da kada postoje proble-mi u poslovanju koji dovode do stečaja određenog tr-govačkog društva, iskustvo nalaže da stečaj treba po-krenuti u primjerenom trenutku, odnosno prije nego što se sredstva koja će predstavljati stečajnu masu ne-povratno potroše. No praksa, pak, pokazuje da se ste-čajevi otvaraju relativno kasno, što dovodi do značaj-nog umanjenja stečajne mase i nemogućnosti isplate radnicima makar minimalnog iznosa koji bi im pripa-dao prema ostalim odredbama Stečajnog zakona. Uz to se ističe da su potraživanja radnika iz stečajne mase

3 Nar. nov., br. 114/03.4 Nar. nov., br. 86/08, a o tome vidi više kasnije u tekstu.


osigurana u određenoj mjeri prema Zakonu o osigura-nju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (Nar. nov., br. 86/08), ali u određenim slučajevima mo-guće je očekivati da ni ta sredstva ne budu dostatna za namirenje minimalnih potraživanja, posebno u slučaju otvaranja više stečajnih postupaka većih subjekata.

Nadalje je istaknuto da neprimjereno kasno otva-ranje stečajnog postupka zbog kojega dolazi do zna-čajnog umanjenja stečajne mase ne bi trebalo padati na teret radnika (koji nemaju instrumente odlučivanja o pokretanju stečaja,5 suprotno od članova uprave koji su zakonskim prijedlogom izuzeti), stoga se određeni minimalni dio potraživanja radnika može smatrati po-traživanjem u rangu ostalih potraživanja nabrojenih u članku 86. Stečajnog zakona.

2. DOPUNA ČL. 86. SZ-a

Dopuna SZ-a je u konačnici imala potpuno drukčiji tekst u odnosu na onaj koji je prvotno naveden u Pri-jedlogu zakona jer je sam prijedlog prvotno predviđao dodatno osiguranje tražbina koje se isplaćuju suklad-no posebnom zakonu no nakon Amandmana Vlade RH došlo je do posebnog statusa u stečaju tražbina koje su veće od prvotno tri neisplaćene plaće.

Tako je sada dodano da u troškove stečajnog po-stupka, osim sudskih troškova stečajnoga postupka, zatim nagrade i izdataka privremenoga stečajnoga upravitelja, stečajnoga upravitelja i članova odbora vjerovnika te drugih troškova za koje je ovim ili drugim zakonom određeno da će se namirivati kao troškovi stečajnoga postupka, pripadaju i:

- potraživanja neisplaćenih plaća radnika, koja su veća od tri neisplaćene plaće koje radnik ostvaruje prema članku 3. stavku 1. točki 1. Zakona o osigura-nju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (Nar. nov., br. 86/08), a najviše do iznosa tri neisplaćene minimalne plaće u Republici Hrvatskoj. Odredbe ove točke ne primjenjuju se na upravu društva u trenutku otvaranja stečajnog postupka.

Ovakvo zakonsko određenje u odnosu na dio nei-splaćenih plaća radnika, i to dio koji se odnosi na raz-doblje od tri do šest mjeseci prije otvaranja stečajnog

5 Autorica ističe kako je ovo navod iz Prijedloga zakona o dopunama Stečajnog zakona, br. PZ 31/3, no autorica se s tim navodom ne slaže jer radnici mogu podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postup-ka i pritom su u najpovlaštenijem položaju s obzirom na to da ne moraju platiti sudsku pristojbu, dodatnu pristojbu kao ni predujam za pokriće troškova prethodnog postupka.

postupka, u praksi izaziva veće nedoumice, ali i stavlja pred stečajne upravitelje dodatne zahtjeve.

Naime, na temelju čl. 173. st. 2. SZ-a stečajni upra-vitelj mora sastaviti popis svih tražbina radnika i prijaš-njih radnika dužnika dospjelih do otvaranja stečajnog postupka koje je u obvezi iskazati u bruto i neto iznosu i predočiti na potpis prijavu njihovih tražbina u dva pri-mjerka. Smatrat će se da je radnik svoju tražbinu prija-vio u skladu s popisom koji je sastavio stečajni upravi-telj, ako najkasnije 8 dana prije općeg ispitnog ročišta ne podnese svoju samostalnu prijavu.

Dakle, ova obveza stečajnog upravitelja predviđe-na je u čl. 173. SZ-a koji uređuje pitanje prijavljivanja tražbina stečajnih vjerovnika te se u tim tablicama mo-raju naći sve tražbine radnika koje predstavljaju njiho-vu tražbinu kao stečajnih vjerovnika.

Stoga će stečajni upravitelji pri sastavljanju pred-metnog popisa za svakog radnika morati predmetnu prijavu umanjiti za iznos na temelju čl. 86. SZ-a jer za taj dio tražbine radnik nije stečajni vjerovnik nego vje-rovnik stečajne mase.

U pogledu tražbina radnika koje se namiruju kao troškovi stečajne mase, stečajni upravitelji u tijeku ste-čajnog postupka nemaju obvezu izrađivati neke po-sebne tablice, jer takva obveza stečajnih upravitelja ne postoji. No budući da stečajni upravitelji imaju obve-zu na temelju čl. 25. st. 1. t. 2. SZ-a sastaviti predračun troškova stečajnog postupka i podnijeti ga na odobre-nje stečajnom sucu, u tom će se predračunu troškova trebati izračunati ukupni iznos koji se mora isplatiti radnicima kao tražbina stečajne mase. Predmetna ob-veza postoji u svakom stečajnom postupku, no ipak taj predračun troškova, kao i odobrenje stečajnog suca, ne znači da kasnije nije moguće utvrđenje drugačijeg iznosa jer je predmetni predračun okvirne prirode, pa se može kasnije dogoditi da stvarni iznos koji je plaćen na ime troškova stečajnog postupka bude viši ili niži od onoga predviđenog predračunom.

3. ZAKON O OSIGURANJU

POTRAŽIVANJA RADNIKA U

SLUČAJU STEČAJA POSLODAVCA

Na prava radnika koja im proizlaze iz odredaba Za-kona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju ste-čaja poslodavca ne utječu odredbe i pravila iz SZ-a o tražbinama u stečajnom postupku, odnosno u tom su Zakonu sadržana pravila o dijelu tražbina koje se utvr-


đuju u stečajnom postupku, a za koje postoji dodatno jamstvo za njihovu isplatu. Dakle, tim posebnim Zako-nom predviđa se osiguranje isplate dijela tražbina koju radnici ostvaruju kao stečajni vjerovnici, s time da ta prava ne mogu ostvariti članovi uprave trgovačkog društva, član upravnog odbora i izvršni direktor.

Tim se posebnim zakonom osigurava isplata sljede-ćih tražbina:

1) pravo na neisplaćene plaće za posljednja tri mje-seca prije otvaranja stečaja, odnosno prije prestanka radnog odnosa, ako je isti prestao unutar tri mjeseca prije otvaranja stečaja, ali najviše do visine minimalne plaće u Republici Hrvatskoj za svaki mjesec za koji rad-niku nije isplaćena plaća odnosno naknada plaće,

2) pravo na neisplaćene naknade plaće za bolova-nje koju je prema propisima o zdravstvenom osigura-nju bio dužan isplatiti poslodavac iz svojih sredstava u posljednja tri mjeseca prije otvaranja stečaja odno-sno prije prestanka radnog odnosa, ako je isti prestao unutar tri mjeseca prije otvaranja stečaja, ali najviše do visine minimalne plaće u Republici Hrvatskoj za svaki mjesec za koji radniku nije isplaćena plaća odnosno naknada plaće,

3) pravo na naknadu plaće za neiskorišteni godiš-nji odmor na koji je radnik stekao pravo u kalendarskoj godini u kojoj je prestao radni odnos, odnosno u ko-joj je otvoren stečaj, ali najviše do polovice minimalne plaće u Republici Hrvatskoj,

4) otpremninu pod uvjetima utvrđenima zakonom, odnosno polovicu najvišeg iznosa zakonom propisane otpremnine te

5) pravomoćno dosuđenu naknadu štete zbog pre-trpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ali najviše do jedne trećine pravomoćno dosuđene na-knade štete.

Osim prethodno navedenog, prilikom isplate plaće i naknade plaće Agencija je dužna obračunati i uplatiti doprinose za obvezna osiguranja.

3.1. Agencija za osiguranje radničkih

potraživanja u slučaju stečaja

poslodavca

Kako bi se omogućila efi kasna provedba ovog Zako-na te ostvarivanje prava radnika, osnovana je Agencija za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, i to kao javna ustanova. Sredstva za pro-

vedbu Zakona o osiguranju potraživanja radnika kao i sredstva za rad Agencije osiguravaju se u državnom proračunu, a nadzor nad zakonitošću rada Agencije obavlja ministarstvo nadležno za rad.

Iako je Agencija posebna pravna osoba, administra-tivne poslove zaprimanja zahtjeva radnika uz Agenciju obavlja i Hrvatski zavod za zapošljavanje, a međusob-na prava i obveze u svezi s obavljanjem tih poslova Agencija i Zavod uređuju Sporazumom o poslovnoj suradnji.

3.2. Postupak ostvarivanja prava

Prava propisana Zakonom o osiguranju potraživanja radnika može ostvariti radnik, ako su kumulativno ispu-njene sljedeće pretpostavke, odnosno onaj radnik koji je:

1. U trenutku otvaranja stečajnog postupka bio u radnom odnosu kod poslodavca, kao i radnik koji je bio zaposlen kod poslodavca u vremenu za koje se ispla-ćuju osiguranja potraživanja. Iznimno od prethodno iznesenog, pravo na pravomoćno dosuđenu naknadu štete zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesional-ne bolesti ostvaruje radnik koji nije ostvario naplatu pravomoćno dosuđene naknade štete zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti bez obzira na to kad mu je prestao radni odnos.

2. Ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na na-čin utvrđen propisima koji uređuju stečajni postupak, odnosno ako otvoreni stečajni postupak nad poslo-davcem nije bio proveden.

3. Ako je svoje potraživanje prijavio u roku i na način utvrđen Zakonom o osiguranju potraživanja radnika.

Postupak za ostvarenje prava pokreće se na zahtjev radnika, a taj se zahtjev podnosi izravno Agenciji ili po-dručnoj službi Zavoda prema mjestu sjedišta poslodav-ca, odnosno njegove registrirane poslovne jedinice, u roku od 30 dana od dana kada ih je na ispitnom roči-štu u stečajnom postupku priznao stečajni upravitelj, a nije ih osporio niti jedan stečajni vjerovnik, odnosno od dana kada je objavljena odluka nadležnog suda da se stečajni postupak neće provoditi.

Zahtjev radnika za ostvarivanje prava podnosi se na posebnom obrascu koji pravilnikom propisuje mi-nistar, a uz zahtjev radnik mora priložiti:

1) ugovor o radu ili pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, odnosno dokaz o zasnovanom radnom od-nosu i odluku o prestanku radnog odnosa i


2) popis priznatih potraživanja koji je sastavio ste-čajni upravitelj ili obračune plaće prema zakonu ili za radnike stranog poslodavca, kojem je sjedište na po-dručju država članica Europskoga gospodarskog pro-stora, odluku kada je prema nadležnome nacionalnom zakonodavstvu nadležno tijelo odlučilo pokrenuti po-stupak nad poslodavcem ili kad je utvrdilo da je posao poslodavca defi nitivno zatvoren, a dostupna imovina nije dovoljna za pokretanje postupka.

Stečajni upravitelji, poslodavci i fi zičke osobe duž-ni su Agenciji na njezin zahtjev dostaviti sve podatke potrebne za donošenje odluke o zahtjevu radnika, i to u roku od 15 dana od dana primitka zahtjeva Agencije. Ako oni ne izvrše tu svoju obvezu, predviđene su i nov-čane kazne, i to za poslodavca u iznosu od 3.000,00 do 10.000,00 kuna, a za stečajnog upravitelja, odgovornu osobu poslodavca i drugu fi zička osoba u iznosu od 1.000,00 do 3.000,00 kuna.

Dakle, iako je predviđeno da sam radnik podnosi zahtjev za isplatu ovih osiguranih sredstava, obveza je stečajnog upravitelja da dostavi sve potrebne podatke za donošenje odluke povodom zahtjeva radnika, sto-ga u praksi stečajni upravitelji moraju posebno izvršiti obračun svih ovih tražbina radnika, a koje tražbine se isplaćuju putem Agencije.

U postupku rješavanja o zahtjevu radnika primje-njuju se odredbe Zakona o općem upravnom postup-ku, s time da je o zahtjevu Agencija dužna odlučiti rje-šenjem u roku od 15 dana od dana podnošenja zahti-jeva radnika, a protiv tog rješenja postoji pravo žalbe. O toj žalbi odlučuje ministarstvo u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe. Rješenje ministarstva je ko-načno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor, s time da je Agencija dužna u roku od 15 dana od dana konačnosti rješenja izvršiti uplatu.

U postupku ostvarivanja prava radnika promijenjen je i način isplate osiguranih sredstava. Tako je uvedena obveza stečajnog upravitelja, u stečajnim postupcima nad poslodavcima koji imaju zaposlene radnike, da otvori poseban namjenski račun stečajnog dužnika za prihvat uplate osiguranih potraživanja radnika. Dakle, Agencija u skladu s rješenjima izvršava uplatu sredsta-va na poseban namjenski račun stečajnog dužnika, a stečajni dužnik, tj. stečajni upravitelj dužan je najkasni-je u roku od 8 dana po primljenoj uplati izvršiti isplate potraživanja radnicima i uplatiti doprinose za obvezna osiguranja prema posebnom propisu.

S obzirom da je Agencija na temelju obveze koja

proizlazi iz Zakona o osiguranju potraživanja radnika isplatila određena sredstva radnicima umjesto stečaj-nog dužnika, potraživanja radnika prema stečajnom dužniku koja je ona isplatila umjesto stečajnog duž-nika prelaze na temelju samog zakona na nju danom uplate dužnog iznosa na prolazni račun tog stečajnog dužnika. Tim danom prijenosa potraživanja Agencija preuzima sva procesna prava stečajnog vjerovnika u odnosu na preuzeta potraživanja.

4. TROŠKOVI STEČAJNOG POSTUPKA

Na temelju čl. 85. SZ-a određeno je da se iz stečajne mase najprije namiruju troškovi stečajnoga postupka i ostale obveze stečajne mase, s time da je obveze stečaj-ne mase stečajni upravitelj dužan namiriti onim redom kako one dospijevaju. Time je istaknuto da je stečajni upravitelj dužan podmirivati obveze koje terete stečaj-nu masu redom kojim one budu dospijevale, a osim toga vjerovnicima stečajne mase pripada pravo pokre-tanja parničnih postupaka s kondemnatornim tužbe-nim zahtjevom te namirenje u ovršnom postupku.

Vjerovnici stečajne mase ne prijavljuju svoje tražbine stečajnom upravitelju, već mogu zahtijevati od stečaj-nog upravitelja da im plati ono što duguje stečajna masa. No i ovi su vjerovnici također svrstani u isplatne redove, s time da postoje dva isplatna reda vjerovnika stečajne mase, i to vjerovnici čije se tražbine temelje na troškovi-ma stečajnoga postupka6 i u drugom isplatnom redu su sve ostale obveze stečajne mase7. Troškovi stečajnoga postupka namiruju se prije ostalih obveza stečajne mase, i to razmjerno njihovoj veličini. Ostale obveze stečajne mase namiruju se razmjerno njihovoj veličini.

Stečajna masa morala bi biti dovoljna za podmire-nje svih obveza stečajne mase, a u slučaju kada se po-kaže da neće biti dovoljna, stečajni postupak mora se obustaviti. Naime, ako se nakon otvaranja stečajnoga postupka pokaže da stečajna masa nije dostatna ni za pokriće troškova postupka, stečajni sudac će obusta-viti i zaključiti postupak. Prije obustave, stečajni sudac pribavit će mišljenje vjerovnika te saslušati stečajnoga upravitelja i vjerovnike stečajne mase8.

Budući da su nakon posljednje dopune SZ-a i odre-đene tražbine radnika svrstane u troškove stečajnog po-stupka, u praksi bi moglo doći do neželjenih posljedica

6 Čl. 86. SZ-a.7 Čl. 87. SZ-a.8 Čl. 203. SZ-a.


u pogledu mogućnosti nastavka poslovanja dužnika u stečaju. Naime, budući da se većina stečajnih postupa-ka pokreće u trenutku kada nema sredstava na računu dužnika, stečajni upravitelji bi morali prvi priljev sred-stava iskoristiti za isplatu dijela plaća radnika osiguranih ovih člankom, s time da ove tražbine imaju prioritet i u odnosu na tražbine radnika koji rade za vrijeme trajanja stečajnog postupka kao i tražbina za troškove poslova-nja (struja, voda, plin, troškovi materijala za preradu i dr.). U onim slučajevima kada priljev sredstava ne bude dostatan za podmirenje troškova poslovanja, radnika koji rade u tijeku stečajnog postupka i za tražbine koje su osigurane na temelju ove dopune, moguće je da se onemogući nastavak poslovanja stečajnog dužnika.9

Naime, upravo su takve negativne posljedice prijaš-njeg pravila iz čl. 86. Zakona o radu dovele do ukidanja slične odredbe prema kojoj je dio tražbina radnika bio osiguran kao tražbina vjerovnika stečajne mase.

5. ZAVRŠNE NAPOMENE

Zakon o dopuni Stečajnog zakona stupio je na sna-gu 7. ožujka 2012., s time da se prava radnika sukladno dopuni čl. 86. SZ-a mogu ostvariti u stečajnim postupci-ma koji su otvoreni nakon stupanja na snagu te novele.

Dakle, u svim stečajnim postupcima koji su otvore-ni nakon stupanja na snagu te novele u troškove po-stupka ubrajaju se i potraživanja neisplaćenih plaća radnika, koja su veća od tri neisplaćene plaće koje rad-nik ostvaruje prema članku 3. stavku 1. točki 1. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja po-slodavca, a najviše do iznosa tri neisplaćene minimal-

9 U ovim će se slučajevima stečajni upravitelji naći pred gotovo nemo-gućim izborom - platiti odmah tražbine koje moraju platiti temeljem dopune SZ-a ili podmiriti tekuće troškove poslovanja i omogućiti nastavak poslovanja dužnika te kasnije izvršiti ovu obvezu na te-melju dopune čl. 86. SZ-a.

ne plaće u Republici Hrvatskoj. Odredbe ove točke ne primjenjuju se na upravu društva u trenutku otvaranja stečajnog postupka.

Dopuna SZ-a donesena je s ciljem dodatnog osigu-ranja tražbina radnika, i to za onaj iznos koji prelazi traž-bine osigurane posebnim zakonom. No ovakvim odre-đivanjem dodatno je otežan obračun tražbina jer će ste-čajni upravitelji morati izračunati koji je to iznos radnika, s time da ovaj iznos neće biti uvršten u prijavu tražbina radnika kao stečajnih vjerovnika, nego se mora isplatiti čim pristignu sredstva u stečajnom postupku.

Predmetne tražbine radnika ne prijavljuju se stečaj-nom upravitelju te ih isti ne priznaje i ne uvrštava u ta-blice ispitanih tražbina jer nije riječ o tražbini stečajnih vjerovnika, nego vjerovnika stečajne mase. Uz to, ako stečajni upravitelj nema sredstava, odnosno iz drugih razloga ne isplati predmetnu tražbinu, radnici za ovaj dio potraživanja mogu pokrenuti parnični postupak u kojem će tražiti isplatu ovog dijela svojeg potraživanja. U tom parničnom postupku može doći i do spora oko visine dijela tražbine koji se ima isplatiti pojedinom radniku kao tražbina stečajne mase, pa će se u tom slu-čaju u parničnom postupku provesti dokaz vještače-njem po vještaku fi nancijsko-knjigovodstvene struke na okolnost utvrđivanja visine dijela neisplaćene plaće koji se ima isplatiti kao trošak stečajnog postupka.

LITERATURA

1. Buljan, V., Burcar, D., Dika, M., Eraković, A., Momčinović, H., Šepić, N., Tomičić, L., Stečaj i ovrha – aktualnosti zakonodavstva i sudske prakse, Inženjerski biro d.d., Zagreb, 2001.

2. Čuveljak, J., Stečajni zakon – Komentar i sudska praksa, Zgombić & partneri d.o.o., Zagreb, 2009.

3. Dika, M., Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, Narod-ne novine d.d., Zagreb, 2002.

SUMMARY In Offi cial Gazette 25 of 28 February 2012 the Act on Amen-

dments to the Bankruptcy Act was published. This amendment was passed under urgent procedure and is applied in all bankrupt-cy procedures that have been initiated after entry into force of the amendment in question. The author is examining the novelties being introduced in the bankruptcy procedure and is pointing out issues that may arise in practice.

Key words: bankruptcy procedure, bankruptcy costs, em-ployee claims.

ACT ON AMENDMENTS TO THE 2012 BANKRUPTCY ACT


KAZNENO PRAVOStručni članak UDK 331.211

mr. sc. Bruno Moslavac*

Dekriminalizacija prilikom inkriminiranja ili neisplata plaće kao kazneno djelo

Uvođenje “novih” kaznenih djela u određeno kazneno zakonodavstvo uvijek predstavlja izazov i

za zakonodavca i za neposredne primjenjivače, osobito u situaciji kada je u pitanju kaznenopravna

zaštita nekog od temeljnih ljudskih, ili u ovome slučaju, radničkih prava.

Razlozi za defi niranje neisplate plaće kao protupravnog ponašanja poslodavaca kojim se na naj-

grublji način, koji izravno zahtijeva kaznenopravnu zaštitu, vrijeđaju osnovna radnička prava, ra-

zličiti su i teško se mogu podvesti pod zajednički nazivnik, ali predmnijevano, na našem primjeru,

riječ je ponajprije o trenutku i situaciji u kojoj živimo, odnosno raširenome javnome mnijenju da se

nekritički i gotovo blagonaklono gleda na neisplaćivanje naknada za obavljeni rad radnika.

Upitnost kvalifi kacije neisplate plaće kao zasebnoga kaznenog djela proizlazi iz činjenice da po-

stoje drugi načini zaštite radnikova prava na zaradu, da je usvojeno rješenje krajnje upitno uokvi-

reno u ljušturu same zakonske odrednice koja defi nira navedeno kazneno djelo i da propisivanje

nečega samo da bi bilo propisano nema smisla jer izvršena je dekriminalizacija odnosnoga protu-

pravnog ponašanja poslodavaca već prilikom samog inkriminiranja.

Zaključno se de lege ferenda iznose prijedlozi noveliranja postojećega zakonskog rješenja prije

stupanja na snagu novoga osnovnog propisa zakonske snage kaznenoga materijalnog prava jer

usvojeno rješenje jest neodrživo u praksi.

Ključne riječi: inkriminiranje, dekriminalizacija, neisplata plaće, defi nicija plaće, naknada plaće.

* Bruno Moslavac, zamjenik općinskoga državnog odvjetnika u Viro-vitici, Kazneni odjel.

Ovaj rad izrađen je sukladno odredbi čl. 120. st. 4. Zakona o dr-žavnom odvjetništvu (Nar. nov., br. 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11 i 130/11). Svi stavovi i mišljenja izneseni u radu isključivo su stavovi i mišljenja autora i ni na koji način ne predstavljaju stavove i mišljenja institucije u kojoj je autor zaposlen.

1. UVODNA RAZMATRANJA

“Revolucija jede svoju djecu” (Danton). Navedena sintagma “prevedena” na kaznenopravni rječnik mogla bi se usporedno označiti kao dekriminalizacija prilikom inkriminiranja ili određivanje nekog ponašanja propisom

zakonske snage kao protupravnog, uz istodobno negira-nje postojanja protupravnosti, pod određenim uvjetima, predviđenima tim istim propisom. U predmetnom sluča-ju inkriminiranja neisplate plaće kao kaznenog djela, uz istodobno određenje, u istome članku propisa zakonske snage kojime se takvo ponašanje uvodi kao društveno neprihvatljivo do te mjere da zaslužuje najoštriju osudu, da neće biti ostvareno biće kaznenog djela ako do ne-isplate plaće dođe iz opravdanih razloga, predstavlja u kaznenopravnom smislu paralelu navedenoj izjavi. Pro-pisati nešto samo da bi bilo propisano ili samo da bude mrtvo slovo na papiru, apsolutno nema smisla. Utvrditi


da neisplata plaće neće predstavljati kazneno djelo, pri-mjerice u slučaju kada poslodavac izjavi da je zapao u poslovne poteškoće, predstavlja izravnu negaciju inkri-miniranja neisplate plaće kao kaznenog djela. Dokaziva-nje predmetnoga kaznenog djela u praksi će, bez imalo dvojbe, biti nemoguće, jer jednostavno ne postoji dokaz s kojime će biti moguće, osobito ne s potrebnom izvje-snošću, utvrditi da poslodavac namjerno nije isplatio plaću radniku. Očekivati iskreno i okolnosno priznanje poslodavca u tom smjeru bit će iluzorno i vrlo nerealno. Vrlo je upitna i zaštita ili krajnji doseg kaznenopravnog postupanja prema poslodavcima jer primarni oštećenici, radnici, zasigurno neće biti namireni ako poslodavcu, fi -zičkoj osobi bude izrečena kazna zatvora ili poslodavcu, pravnoj osobi, bude izrečena kazna ukidanja pravne oso-be. “Novouređena inkriminacija kaznenog djela “Neispla-te plaće” iz čl. 132. KZ-a je zapravo povoljnija po poslo-davca jer je znatno sužena kriminalna zona te je kazneno djelo uže i teže za dokazivanje počinjenja kaznenog dje-la. Prethodno će trebati utvrđivati zbog čega poslodavac nije isplatio plaću i da razlozi nisu nastali neurednim i nesavjesnim gospodarenjem ili da je do neisplate došlo zbog drugih opravdanih razloga. Pritom će se utvrđivati je li neisplatom sebi (prije svega svom trgovačkom druš-tvu ili obrtu) pribavio imovinsku korist. Time se sužava prostor za kažnjavanje za neisplatu plaće zapravo samo za slučaj kada namjerno poslodavac ne isplati plaću iako je mogao.”1 Nejasni su motivi kojima se rukovodio zako-nodavac u trenutku kada je normirao neisplatu plaće kao protupravno ponašanje koje zaslužuje najoštriju osudu društva, budući da je istodobno suzio kažnjivu zonu i praktično onemogućio kažnjavanje navedenoga protu-pravnog ponašanja iz domene zaštite radničkih prava iz rada i u svezi s radom.

2. UPITNOST INKRIMINIRANJA

NEISPLATE PLAĆE KAO

KAZNENOG DJELA

“Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka te dru-ga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kazne-

1 Kaleb, Z., “Neisplata plaće poslodavca i povrede prava iz rada”, Raču-novodstvo i fi nancije br. 3/12, str. 144.

nopravne prisile” (čl. 1. Kaznenog zakona, Nar. nov., br. 125/11, u daljnjem tekstu: KZ). Od samoga početka upitna je svrhovitost predviđanja neisplate plaće rad-nicima kao kaznenog djela, posebice ako se uzme u obzir da li se zaštita radničkih prava, konkretno prava na plaću (zaradu), “...ne bi mogla ostvariti bez kazneno-pravne prisile”, kako to zahtijeva, a ne samo sugerira, sam osnovni propis zakonske snage iz područja ka-znenoga materijalnog prava. Za radnike i s radničko-ga gledišta u slučajevima neisplate plaće vjerojatno je potpuno irelevantno dokazivanje da poslodavac na-mjerno nije isplatio radnicima zarađeno, kao i hoće li poslodavac kaznenopravno odgovarati i biti kazneno-pravno sankcioniran zbog takvog postupanja. U situa-cijama kada radnicima nije isplaćena plaća, oni razmi-šljaju prije svega o tome da dobiju zarađene plaće, da se namire u nekom realnom roku i da, po mogućnosti, ubuduće isplata plaće bude redovita. Posebno pitanje, koje vjerojatno s pravom postavljaju poslodavci, jest je li neisplata plaće doista takvo ponašanje kojim se izra-zito grubo povređuje ili ugrožava pravo građanina na zarađenu naknadu za osobno obavljeni rad, u okvirima određenim ugovorom o radu ili drugim odgovarajućim aktom prema uputama poslodavca, da se zaštita isklju-čivo može ostvarivati u kaznenom postupku. Kazneno-pravna zaštita i inkriminiranje određenog ponašanja kao kaznenog djela jest ili bi trebalo biti krajnje sred-stvo zaštite povrijeđenog ili ugroženog prava, a oso-bito bi trebalo izbjegavati nekakvo populističko nor-miranje, gdje se zbog pritiska javnosti ili jednostavne raširenosti neke negativne društvene pojave, u konač-nici propisuje zakonskim putem da je upravo to i takvo ponašanje kazneno djelo. Nikome nije lako ni gledati ni slušati o radnicima koji mjesecima nisu dobili svoje po-šteno zarađene plaće, a nepobitno je da je upravo tim ljudima najgore, jer samo oni znaju kroz kakve muke i tegobe prolaze, što nijedne suze ne mogu oplakati, no realni će reći da nemaju ništa od toga što će moguće neki poslodavac biti proglašen krivim i od strane druš-tva etiketiran kao počinitelj kaznenog djela, ako oni ne uspiju u konačnici dobiti zarađeni novac.

3. BIĆE OSNOVNOGA KAZNENOG

DJELA NEISPLATE PLAĆE

“Tko ne isplati dio ili cijelu plaću jednom ili više radnika, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine” (čl. 132. st. 1. KZ-a). Osnovni oblik djela čini, dakle, po-


slodavac koji namjerno ne isplati plaću ili neki njezin dio, pa makar i samo jednome od svojih radnika. Pred-viđena je isključivo zatvorska kazna za temeljni oblik djela, dakle u trajanju od minimalno tri mjeseca i ne dulja od tri godine, sukladno odredbama čl. 44. u vezi s čl. 132. st. 1. KZ-a. Relativno stroga kazna predviđe-na je za osnovno djelo neisplate plaće, pri čemu će o duljini kazne zasigurno odlučivati i okolnosti poput neisplate samo dijela ili cijele plaće, kao i činjenica je li plaća uskraćena samo jednom radniku, više radnika ili cijelom organizacijskom obliku u kojemu poslu-je neuredni platiša, poslodavac, odnosno u trenutku utvrđenja postojanja osnove sumnje da je počinjeno predmetno kazneno djelo već i osumnjičenik, sadrža-ne u samom zakonskom opisu kaznenog djela. Kazna zaprijećena za kazneno djelo iz čl. 132. st. 1. KZ-a nije posve primjerena, ni trenutku u kojemu živimo ni svrsi kažnjavanja. Naime, imajući u vidu okolnosti u kojima živimo, posebice uvelike nastupjelu, postojeću svjet-sku gospodarsku krizu, čije će posljedice svijet rada u cjelini pa tako i svi građani osjećati još dugo vremena, mišljenja smo da bi novčana kazna bila teža sankcija za poslodavca. Valja uvažiti i okolnost da se radi o namjer-noj neisplati plaće radnicima, dakle ne o situaciji gdje poslodavac nema novca za isplatu plaće, a i radnici će se teže namiriti ako poslodavcu za počinjeno kazneno djelo iz čl. 132. KZ-a bude izrečena bezuvjetna zatvor-ska kazna. Uostalom, ako je našem zakonodavcu uzor bio čl. 266.a st. 3. njemačkoga Kaznenog zakona (StG), onda je trebalo propisati kao alternativnu kaznu, uz ka-znu zatvora, i novčanu kaznu. Svrha kažnjavanja, isto tako, jest da se uvažavajući opću svrhu kaznenoprav-nih sankcija izrazi društvena osuda zbog počinjenoga kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine ka-znena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja (čl. 50. Kaznenog za-kona, Nar. nov., br. 110/97, 27/98-ispr., 50/00-Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-Odluka USRH, 105/04, 84/05-ispr., 71/06, 110/07 i 152/08)2. Izučavaju-ći svrhu kažnjavanja, kako je sada defi nirana, a uzima-jući u obzir i defi niciju istog pojma koja će važiti od 1. siječnja 2013. godine, jasno je da bi se inkriminiranjem

2 Prema odredbi čl. 41. novoga KZ-a, svrha kažnjavanja je izraziti druš-tvenu osudu zbog počinjenoga kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

neisplate plaće izrazila najsnažnija društvena osuda takvog neprihvatljivog ponašanja poslodavaca prema radnicima, no upitno je bi li se i u kojoj mjeri postigla specijalna, a i generalna prevencija te posebice kako bi se utjecalo na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Hvalevrijedna je buduća skrb o potrebi resocijalizacije osuđenika jer plaće radnika jedno su od najosjetljivijih područja svakodnevnog života, jer znajući da je riječ o primanjima koja u pravilu čine srž egzistencije i samih radnika i osoba koje su oni po zakonu ili drugoj osnovi dužni uzdržavati. Ipak je upitno je li to dovoljan razlog za inkriminiranje neisplate plaće kao kaznenog djela i treba prepustiti praksi da utvrdi mjerila prema kojima će biti moguće prosuditi opravdanost, svrhu i druga bitna pitanja vezana uz realnu potrebu uvođenja nei-splate plaće u kazneno zakonodavstvo kao zasebnoga kaznenog djela. Posljedica kod proučavanoga kazne-nog djela ogleda se u uskrati prava radnika na zaradu, ako nije isplaćena cijela plaća, odnosno u ograničenju prava radnika na zaradu, ako nije isplaćen dio plaće ili plaća nije isplaćena u cijelosti.

4. DEFINICIJA/POJAM PLAĆE

4.1. Pravo na plaću

Pravo na rad jedno je od najstarijih prava u okviru radnog prava.3 Riječ je o kompleksnom pravu, koje sa-držajno obuhvaća (i) pravo na rad, sukladno odgova-rajućim stručnim i radnim sposobnostima radnika, (ii) pravo na plaću, prema rezultatima rada i u visini dovolj-noj za zadovoljenje osobnih potreba radnika i potreba osoba koje uzdržava, (iii) pravo na stalnost zaposlenja i (iv) pravo na osiguranje za vrijeme nezaposlenosti.4

4.2. “Kaznenopravna” defi nicija plaće

u novom KZ-u

Pod plaćom se u smislu čl. 132. st. 5. KZ-a podra-zumijeva osnovna plaća i sva druga davanja u novcu ili u naravi koju radnik prima po osnovi rada, u bruto iznosu, što uključuje i doprinose iz plaće i na plaću pre-ma posebnom propisu. Nejasno je, prije svega, zašto zakonodavac u KZ-u daje defi niciju plaće, kada je ona

3 V. više: Učur, M. Đ. (2001.), “Radno pravo”, Express digitalni tisak d. o. o., Rijeka, str. 43 - 44.

4 Prema: ibid., str. 44.


istodobno jasno, a i šire, određena osnovnim radno-pravnim propisom također zakonske snage, Zakonom o radu (Nar. nov., br. 149/09 i 61/11, u daljnjem tekstu: ZR). Ako se željelo inkriminirati današnje, pomalo već i “uobičajeno” neisplaćivanje plaće radnicima te nagla-siti kako će u bliskoj budućnosti takvo ponašanje biti podvrgnuto kaznenoj odgovornosti, onda osobito nije bilo razloga za donošenje neke posebne defi nicije plaće. Najbolje rješenje bila bi jedna opća, široka de-fi nicija5, prihvatljiva svima, osobito radnicima kao pri-marnim oštećenicima kod (kaznenog djela) neisplate plaće, a to je neisplata novčane naknade za obavljeni rad radnika, jer je u toj defi niciji sadržano sve što je po-trebno i nema prostora za izbjegavanje ni kaznene ni građanske odgovornosti, u bilo kojem obliku.

4.3. Pitanje minimalne plaće

i plaće prema ZR-u nasuprot

“kaznenopravnoj” defi niciji plaće

Zakon o radu u čl. 82. - 89. detaljno uređuje pita-nje plaća, uključujući sve varijante isplate rada radnika, poput primjerene plaće, naknade plaće i drugih važnih pitanja. U tom kontekstu treba ukazati i na odrednice o minimalnoj plaći, kao zakonski reguliranoj obvezi poslodavaca da isplaćuju onu plaću koja predstavlja općeprihvaćeni minimum socijalne sigurnosti radnika i radnica, a koja je uređena Zakonom o minimalnoj pla-ći (Nar. nov., br. 67/08), koja plaća se izravno uopće ne spominje u kontekstu novoga KZ-a i ondje dane defi -nicije plaće. Razumljivo je da KZ neće detaljizirati sva pitanja i mogućnosti koje se mogu pojaviti u pogledu plaća, ali zadiranje u defi niranje pojma plaće posve je nepotrebno i suvišno. U obrazloženju prijedloga Zako-na navodi se da je plaća defi nirana sukladno čl. 84. st. 4. ZR-a, što je gotovo apsolutno netočno. Prema odredbi čl. 84. st. 4. ZR proizlazi sljedeće: “plaća i naknada plaće u smislu ovoga Zakona su plaća i naknada plaće u bru-to iznosu”. Već na prvi pogled vidljivo je da je kazne-nopravna defi nicija plaće uvelike različita, osobito ako se uzme u obzir da se prema obrazloženju prijedloga KZ-a, izravno nadovezuje na navedenu odredbu čl. 84.

5 Primjerice, takva defi nicija dana je odredbom čl. 1.(a) Konvencije br. 100 Međunarodne organizacije rada (Konvencija o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti), gdje je propisano da izraz “plaća” obuhvaća redovitu, osnovnu ili najnižu nadnicu ili plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac isplaćuje radniku izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, i koja proizlaze iz radnikova zaposlenja.

st. 4. ZR-a. ZR formalnopravno niti ne daje izričitu de-fi niciju plaće, osobito ne na način i u kontekstu kako je to učinjeno novim KZ-om, slijedom čega se nije tre-balo ni pozivati na relevantne odrednice osnovnoga radnopravnog propisa zakonske snage pri donošenju isto takvog propisa iz područja kaznenoga materijal-nog prava, bez obzira na sadržaj odnosne inkriminaci-je. Usklađivanje navedenih propisa je nužno, imajući u vidu ozbiljnost posljedica koje nastupaju za počinitelja kaznenog djela neisplate plaće, ali kvalitetnije i praktič-nije rješenje od onoga defi niranog u novom KZ-u bilo bi prepuštanje radnopravnim propisima, ako je nužno i praksi, defi niranja i određivanja što se ima smatrati plaćom radnika, a kaznenopravnom propisu da odredi u kojim slučajevima je neisplaćivanje tako određene naknade za rad radnika kazneno djelo.

4.4. Pitanje naknade plaće i

usporedba s “kaznenopravnom”

defi nicijom plaće - nelogičnosti i

nesuglasja

Ono što dalje zbunjuje i stvara pravnu nesigurnost jest i obrazloženje da “neisplata naknade plaće za vrije-me bolovanja je prekršaj sukladno članku 127. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, Nar. nov., br. 15/08, 94/09, 153/09 i 139/10”6. Prije svega, treba ista-knuti da privremena nesposobnost za rad nije jedini slučaj kada se radniku isplaćuje naknada plaće niti se može posebno izdvojiti od ostalih slučajeva isplate na-knade plaće. Nastavno, treba istaknuti da se zakonskom odredbom čl. 132. st. 1. inkriminira neisplata plaće, pod kojim terminom se sukladno odredbi st. 5. istoga član-ka KZ-a podrazumijeva i naknada plaće, a u obrazlože-nju se isplata naknade plaće za vrijeme bolovanja defi -nira kao prekršaj? Ovdje je riječ o fl agrantnom kršenju načela pravne sigurnosti jer je učinjena kolizija unutar odredaba istoga članka istoga zakonskog propisa. Po-stavlja se pitanje je li neisplata naknade plaće kazneno djelo ili nije, odnosno predstavlja li neisplata naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad isključivo prekršaj ili pod određenim okolnostima ulazi u okvir bića kaznenog djela i treba kao takvo biti označeno i sankcionirano. Dodatno pitanje jest što je s ostalim slučajevima kada se radnicima isplaćuje na-

6 Prijedlog, str. 186. Isto i Pavlović, Š. (2012.), “Kazneni zakon”, Libertin naklada, Rijeka, str. 279.


knada plaće, ne nužno na temelju posebnih propisa, primjerice u slučaju neisplate naknade plaće zbog ko-rištenja godišnjeg odmora, za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust, prava na rad s polovicom punoga radnog vremena, za vrijeme korištenja posvojiteljskog dopusta ili u svim drugim slučajevima kada radnik te-meljem ZR-a ostvaruje pravo na naknadu plaće na te-melju činjenice da nije radio u određenom razdoblju zbog razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, sukladno čl. 87. st. 1. ZR-a. Na-stavno, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (čl. 87. st. 3. ZR-a), a radnik koji odbije raditi jer nisu pro-vedene propisane mjere zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, ima pravo na naknadu plaće, u visini kao da je ra-dio, za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere za-štite zdravlja i sigurnosti na radu, ako za to vrijeme ne obavlja druge odgovarajuće poslove (čl. 87. st. 4. ZR-a). Situacije u kojima radnik ima pravo na naknadu plaće, kako je prikazano, detaljno su uređene osnovnim rad-nopravnim propisom zakonske snage, slijedom čega odredba čl. 132. st. 5. KZ-a, uz obrazloženje dano prili-kom podnošenja prijedloga Zakona, koji je u konačnici i izglasan i stupit će na snagu dana 1. siječnja 2013. go-dine, stvaraju izrazitu pravnu nesigurnost jer miješaju plaću i naknadu plaće, stavljajući navedene pojmove, ali istodobno i institute radnog prava, “u službu” ka-znenoga materijalnog prava, u čemu ne uspijevaju, jer izdvajanje naknade plaće u slučaju bolovanja od svih ostalih slučajeva isplate naknade plaće radnicima, u kombinaciji s inkriminiranjem neisplate plaće, pod koji pojam se izravno KZ-om podvodi i neisplata naknade plaće, dovodi do pravne nesigurnosti i kod radnika

i kod primjenjivača kaznenoga materijalnog prava. Drukčije se navod iz obrazloženja da neisplata nakna-de plaće načelno ulazi u biće kaznenog djela iz čl. 132. KZ-a, ali ne i ako se radi o neisplati naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, odnosno bolovanja u kojem slučaju predstavlja prekršaj, ne može protu-mačiti. Posebno začuđuje navod iz obrazloženja prijed-loga KZ-a prema kojemu dolazi do kršenja načela ne bis in idem “ako se istodobno neisplata naknade plaće po nekoj od (radnopravnih) osnova propiše kao kazneno djelo i kao prekršaj”. Nejasno je kakve veze ima propi-sivanje sa suđenjem ili kažnjavanjem dva puta za istu stvar, što je srž navedenog načela. Pravo pitanje koje se postavlja jest zašto se inkriminira suštinski isto radno-pravno područje, dotično isplata plaće kao naknade za rad radnika, kaznenopravno na različit način. Pitanje je i nije li riječ o diskriminaciji radnika/ca, koji se u zakonom predviđenim slučajevima kada imaju pravo na naknadu plaće, zbog različite osnove po kojoj se ostvaruje pred-metna naknada, u jednom slučaju ili jednom dijelu šti-te kaznenim pravom, a u drugom prekršajnim pravom, ili u trećem samo građanskim pravom. Razlikovanje se tada provodi po osnovi zdravstvenog stanja (naknada plaće zbog bolovanja po prijedlogu KZ-a je prekršaj, ne kazneno djelo), invaliditeta (neisplata plaće ili naknade plaće u tom slučaju prema čl. 132. KZ-a predstavlja ka-zneno djelo), itd. Naglašavam, ako se bude postupalo s neisplatom naknade plaće zbog bolovanja, pri čemu valja imati u vidu činjenicu da predmetna naknada iznosi koliko i puna plaća, primjerice u slučaju ozljede na radu, kao s prekršajem, dok se, primjerice, neispla-ta regresa radnicima bude tretirala kao kazneno djelo, ostvarivat će se obilježja izravne diskriminacije radnika i ozbiljno narušavati pravna sigurnost.

Pravo pitanje koje se postavlja jest zašto se inkriminira suštinski isto radnopravno područ-

je, dotično isplata plaće kao naknade za rad radnika, kaznenopravno na različit način. Pita-

nje je i nije li riječ o diskriminaciji radnika/ca, koji se u zakonom predviđenim slučajevima

kada imaju pravo na naknadu plaće, zbog različite osnove po kojoj se ostvaruje predmetna

naknada, u jednom slučaju ili jednom dijelu štite kaznenim pravom, a u drugom prekr-

šajnim pravom, ili u trećem samo građanskim pravom. Razlikovanje se tada provodi po

osnovi zdravstvenog stanja (naknada plaće zbog bolovanja po prijedlogu KZ-a je prekršaj,

ne kazneno djelo), invaliditeta (neisplata plaće ili naknade plaće u tom slučaju prema čl.

132. KZ-a predstavlja kazneno djelo), itd.


5. PRAVO NA PLAĆU (ZARADU)

NASUPROT OSTALIM PRAVIMA

IZ RADA

“Uskrata nekih drugih prava iz rada koja su utvr-đena zakonom, kolektivnim ugovorom ili sudskom odlukom (npr. na zakonom određeno radno vrijeme i odmor, pravo na posebnu zaštitu određenih skupina radnika, prava u vezi s porodom, materinstvom i nje-gom djece) zaštićena su prekršajima iz Zakona o radu, pa bi njihovo navođenje ovdje bilo suprotno načelu ne bis in idem. U tim slučajevima prekršajna odgovornost smatra se dostatnom.”7 Nejasno je, prije svega, zašto je zakonodavac na neki način izdvojio pravo na plaću (za-radu) od ostalih radničkih Ustavom RH zagarantiranih prava8 i odlučio se na kaznenu inkriminaciju, ostavivši pritom u domeni prekršajnog prava, i to isključivoj, ve-liku većinu ostalih radničkih prava zajamčenih najvišim pravnim aktom u državi. Uostalom, ako se tumači da je riječ o ustavnom pravu, treba istaknuti da je inkri-miniranje na način kako je to predviđeno čl. 132. KZ-a odmah u startu, u jednoj mjeri, znatno šire od ustav-nog prava, jer Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 85/10 - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustav RH) govori o pravu na zaradu “kojom radnik može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”, a u drugu ruku, znatno uže, jer štiti samo plaću kaznenim pravom, dok u preostalim slučajevima isplate naknade plaće i dru-gih primanja po osnovi rada, predviđa isključivo prekr-šajnopravnu zaštitu. U prvom slučaju, riječ je suštinski o konceptu pristojnog rada (engl. Decent Work) koji proklamira Međunarodna organizacija rada, koje ozna-čava mogućnost žena i muškaraca (radnica i radnika) da obavljaju rad slobodno, pod jednakim uvjetima, na siguran način i uz zaštitu ljudskog dostojanstva. Pred-metni koncept suštinski predstavlja skup više pojedi-načnih prava, konkretno slobode rada, prava na jed-nake uvjete rada, prava na zaštitu na radu i prava na zaštitu dostojanstva radnika za vrijeme obavljanja po-sla9. KZ spomenutom odrednicom štiti pravo na plaću u svakom pogledu, dok Ustav RH štiti i jamči pravo na zaradu ukoliko se radi o novčanoj naknadi za obavljeni

7 Ibid.8 Primjerice, pravo na jednaku dostupnost javnih službi (čl. 44.), pravo

na rad i slobodu rada (čl. 55. st. 1.) koje je jedno od temeljnih prava i znatno šireg opsega i dosega od prava na zaradu, pravo na odmore (čl. 56. st. 3.), itd.

9 Prema: Moslavac, B. (2010.), “Osnove radnog prava za menadžere”, Visoka škola za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici, Vi-rovitica, str. 16.

rad kojom radnik može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život, pod kojim pojmom se imaju shvaćati i sva druga novčana, ali i nenovčana primanja radnika, uz plaću, po osnovi rada i u svezi s radom. Sagledamo li formalnopravno ustavnu odrednicu, vidljivo je da se ne štiti, primjerice, minimalna ili pravična plaća, nego isključivo ona koja ulazi u kategoriju zarade za pristo-jan život ne samo radnika ili radnice nego i svih osoba koje odnosni radnik ili radnica ima obvezu, neovisno po kojoj osnovi, uzdržavati. Nespojivo je i neutemeljno u obrazloženju prijedloga Zakona (KZ) pozivati se na to da se štiti pravo zajamčeno Ustavom RH, kada de-fi nicija koja je dana u Zakonu znači posve suprotno i pruža ili znatno užu ili znatno širu zaštitu, dakle posve je neusklađena s odredbom čl. 56. st. 1. Ustava RH. Pita-nje ocjene ustavnosti navedenog propisa (KZ-a) s višim pravnim aktom ovdje nećemo ni postavljati jer uvelike nadmašuje opseg ovoga rada. Opća deklaracija o pravi-ma čovjeka i građanina u čl. 23. st. 1. propisuje da “svat-ko ima pravo na rad”, što podrazumijeva, među ostalim, pravo na izbor zaposlenja te pravo na odgovarajuću plaću, dovoljnu za pristojan standard življenja.10 Nave-denom odredbom nadovezuje se na ustavno jamstvo prava na rad. Međunarodni pakt o gospodarskim, soci-jalnim i kulturnim pravima obvezuje države stranke u čl. 6. st. 1. da “priznaju pravo na rad koje uključuje pravo svakoga na mogućnost da živi od slobodno izabranog ili prihvaćenog rada.”. Ujedno obvezuje potpisnice na poduzimanje odgovarajućih mjera11 radi zaštite nave-denog prava.12 Svi prethodno navedeni propisi uređu-ju pitanje plaća, podrazumijevajući pod tim pojmom ne bilo kakvu ili svaku novčanu naknadu isplaćenu radniku za osobno obavljeni rad za poslodavca, nego u većoj ili manjoj mjeri nedvojbeno upućuju na činjenicu da se mora raditi ne samo o bilo kakvoj naknadi za rad radnike, već o upravo onoj zaradi koja će osobi koja ju je ostvarila, a u pravilu i svim osobama koji o toj kon-kretnoj osobi fi nancijski ovise, omogućiti dobar, pristo-jan standard, život, zadovoljiti njene/njihove ne samo i isključivo osobne potrebe, ukratko, postavljaju uvjet kojemu defi nicija plaće iznijeta odrednicom čl. 132. st. 5. KZ-a ne odgovara. Slijedom navedenoga, trebalo bi

10 V. www.amnesty.hr.11 “Mjere koje neka država stranka ovoga Pakta primjenjuje radi pu-

nog ostvarenja ovoga prava moraju uključivati programe, politike i postupke tehničkog i stručnog usmjeravanja i izobrazbe, kako bi se postigao stalan gospodarski, društveni i kulturni razvoj te puna i korisna zaposlenost u uvjetima u kojima se pojedincu jamče te-meljne političke i gospodarske slobode”, čl. 6. st. 2. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima.

12 Ibid., čl. 6. st. 1. al. 2.-3.


de lege ferenda navedenu odredbu jednostavno brisati iz KZ-a, budući da ne udovoljava ni osnovnim uvjetima za kvalitetnu primjenu u praksi, posebice ne u svjetlu namjere zakonodavca da inkriminira neisplatu plaće kao kazneno djelo, odnosno takvo protupravno postu-panje koje na osobito težak način povrjeđuje zaštićeno dobro, plaću radnika, da iziskuje najteži oblik sudbe-nog postupanja, kaznenopravnu represiju.

6. ODREDBE NJEMAČKOGA

KAZNENOG ZAKONA (STG)

O NEISPLATI PLAĆE

U čl. 266.a st. 3. njemačkoga Kaznenog zakona (Strafgesetz) propisano je da “tko kao poslodavac ne isplati dio plaće ili nadnice koje je dužan isplatiti dru-gome za obavljeni rad ili propusti bez odgode ili do datuma dospijeća obavijestiti radnika o neisplati, ka-znit će se kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom”13. Riječ je o jednom od pojavnih oblika kazne-nog djela neisplate ili zlouporabe plaća. Odredba čl. 266.a st. 3. njemačkoga Kaznenog zakona ne primje-njuje se na dijelove plaće ili nadnice koji se odbijaju za porez na dohodak, sukladno odredbi čl. 266.a st. 3. al. 4.-5. Njemački zakonodavac razdvojio je neisplatu pla-će kao kazneno djelo od neplaćanja obveza po osnovi poreza na dohodak, što znači da gleda na interese rad-nika predmetnom inkriminacijom, dok interese države ipak stavlja u drugi plan. Predmnijevano, s obzirom da je riječ o uređenom zakonodavstvu i snažnijem gospo-darstvu, postoje i drugi načini naplate potraživanja dr-žave prema poslodavcima dužnicima koji ne podmire sve obveze prema državi, pri čemu se samo u odnosu na protupravno ponašanje glede radničkih plaća ulazi u sferu kaznenog zakonodavstva i istovjetnog sankcio-niranja protupravnog ponašanja.

Naša, hrvatska stvarnost daleko je od njemačke, poglavito i u prvome redu vezano uz isplatu, odnosno neisplatu plaće radnicima. Uostalom, model utvrđen u njemačkome kaznenom zakonu ne mora i nije nužno primjenjiv u našoj državi jer nije riječ niti može biti go-vora o istovjetnoj situaciji. Istina je da su naša kaznena materijalna i postupovna prava vrlo bliska, kao što su i bila povijesno, no primjenjivost prava je drugo pitanje i ono što je uobičajeno u jednom pravnom poretku, u drugome može biti posve neprihvatljivo. Jednako je i

13 http://www.gesetze-im-internet.de/bundesrecht/stgb/gesamt.pdf. Pristupljeno 29. ožujka 2012.

sa sudskom praksom jer niti su propisi isti, niti su suci isti, niti postoje dvije jednake životne situacije, slijedom čega je bespredmetno pokušavati opravdati uvođenje neisplate plaće u hrvatsko kazneno pravo navodom da je isto napravljeno po uzoru na njemačko kazneno pra-vo, iako je zasigurno riječ o dobrom uzoru, možda čak i idealu. Surova (radnička) stvarnost u našem slučaju vje-rojatno će pokazati nešto posve drugačije od njemačke.

Po samom pogledu na zapriječenu kaznu za osnov-ni oblik kaznenog djela neisplate plaće u hrvatskome i njemačkome kaznenome materijalnom pravu jasno su vidljive razlike jer u domaćem primjeru propisana je samo kazna zatvora do tri godine, a u njemačkom do pet, uz novčanu kaznu. Nejasno je zašto naš zakonoda-vac izbjegava novčanu kaznu, iako opravdanje done-kle postoji u iznimno teškoj fi nancijskoj situaciji, kako na nacionalnoj, tako i na pojedinačnoj razini svakoga građanina, jer svrha kažnjavanja u konkretnom primje-ru neisplate plaće zasigurno se može postići i takvom sankcijom. To posebice imajući u vidu da je zakonoda-vac na neki način “amnestirao” one slučajeve neispla-te plaće koji su uzrokovani fi nancijskim poteškoćama, odnosno kažnjavanje i kaznenopravna represija pred-viđena je isključivo za namjerne slučajeve neisplate plaće radnicima za obavljeni rad. Zatvorska kazna predviđena za osnovni oblik kaznenog djela neisplate plaće iz čl. 132. st. 1. hrvatskoga KZ-a i čl. 266 a st. 3. njemačkoga Kaznenog zakona je također različita jer naše je rješenje blaže za počinitelja, s obzirom da mu se može izreći kazna zatvora u trajanju do tri godine, dok mu u njemačkom slučaju može biti izrečena gotovo dvostruko teža kazna zatvora, do pet godina. Teško je unaprijed prognozirati hoće li predviđena kazna hrvat-skog zakonodavnog rješenja u praksi polučiti uspjeh i ostvariti svrhu kažnjavanja, ali imamo dojam da je ipak riječ o relativno blagoj kazni, uzimajući u obzir potrebu i razlog uvođenja neisplate plaće kao zasebnog kazne-nog djela u hrvatsko kazneno materijalno pravo.

7. USPOREDBA SA SADAŠNJIM

RJEŠENJEM KAZNENOPRAVNOG

SANKCIONIRANJA NEISPLATE

PLAĆE U HRVATSKOME

KAZNENOME MATERIJALNOM

PRAVU

Činjenica da je neisplata plaće po rješenju iz novo-ga KZ-a izdvojena od ostalih protupravnih ponašanja


koja ulaze u domenu kaznenopravne represije možda se u budućnosti pokaže dobrim rješenjem, ali dosadaš-nja praksa i uočeni nedostaci u usvojenom zakonskom tekstu novoga propisa kaznenoga materijalnog prava upućuju na zaključak da neće biti tako. Opravdanost neisplate plaće bit će glavni “kamen spoticanja” prili-kom svakog pokušaja kažnjavanja neisplate plaće kao kaznenog djela jer i sada postoje primjeri gdje se insol-ventnost poslodavca ili otvaranje stečajnog postupka smatraju opravdanim razlozima za postupanje poslo-davca u smislu da ne plati rad radnika, što je apsurdno, jer radnik nikada i ni pod kojim uvjetima, posebice ne svojom plaćom, na način kako je ona ugovorena ili određena, ne odgovara i ne može odgovarati za even-tualni poslovni uspjeh ili neuspjeh poslodavca. Niti su radnici krivi ako poslodavac loše posluje, niti mogu, niti smiju imati negativne posljedice zbog njegovih poslovnih poteškoća. Na radnicima je da rade, osobno obavljaju preuzeti posao, sukladno uputama koje mo-guće dobivaju od poslodavca, dok je na poslodavcima obveza da plate rad radnika. I tu se nema ništa poseb-no za dodati niti za oduzeti. Neizvršenje bilo koje od navedenih obveza, svojstvenih određenoj ugovornoj stranci konkretnoga radnog odnosa, povlači za sobom određene posljedice. Za radnika, to je pretpostavljano prestanak radnog odnosa po nekoj od zakonski pred-viđenih osnova, a za poslodavca, kao krajnja mjera, za slučaj tako grubih povreda koje zahtijevaju interven-ciju državnog aparata i kaznenu represiju, kazneno-pravna odgovornost. Osobito u slučajevima neisplate dijela plaće doći će u pitanje dokazivanje namjere za počinjenje kaznenog djela jer poslodavci jednostavno mogu reći da su isplatili onoliko novca za obavljeni rad radnika s koliko su raspolagali ili, primjerice, obrazlo-žiti neisplaćeni dio plaće činjenicom da su imali pravo uskratiti određeni dio po nekoj drugoj osnovi, poput kažnjavanja u disciplinskom postupku, namirenja šte-te pričinjene od strane radnika na radu, itd. Mišljenja smo da bi radnici prije traženja kaznenopravne zaštite, u slučajevima postojanja sumnje na počinjenje kazne-nog djela povrede prava na rad i drugih prava iz rada (čl. 114. Kaznenog zakona iz 1997., u daljnjem tekstu: KZ/97), posebice u odnosu na neisplatu plaće, odno-sno zarade, prethodno trebali iscrpiti ostale predviđe-ne i dopuštene načine ostvarivanja prava na zaradu, kroz parnični i ovršni postupak. To zato što kazneno-pravna represija ne jamči nužno i namirenje radnika, odnosno ostvarivanje njihovih prava, posebno ne u onome dijelu i obliku koji njih najviše interesira, a to je

isplata ili naplata zarađenoga. Prema još uvijek važe-ćem zakonskom uređenju, neisplata plaće inkriminira-na je kao kazneno djelo u čl. 114. al. 3. KZ/97, zajedno s cijelim nizom drugih prava na radu i iz rada, prije sve-ga zajamčenih Ustavom RH. Radnja počinjenja sasto-ji se od uskrate ili ograničenja, među ostalim, i prava na zaradu14. “Pravedna naknada za rad i uvjeti rada su jamstvo na plaću ili zaradu uz jednake uvjete s drugim radnicima, bez diskriminacije na bilo kojem temelju.”15 “Posljedica djela sastoji se od potpunog ili djelomič-nog uskraćivanja ili ograničenja prava opisanih u in-kriminaciji. Nije počinjeno kazneno djelo ako i pokraj postupanja sadržanog u njegovom zakonskom opisu nije nastupila predviđena posljedica.”16 Treba primijetiti da se još uvijek važećom inkriminacijom neisplata pla-će tretira kao kazneno djela zajedno s brojnim drugim pravima iz rada i u svezi s radom17, što govori o njego-voj posebnoj pravnoj prirodi, ozbiljnosti i značaju, ali ukazuje i na činjenicu da je izdvajanje samo jednog od, očito brojnih, radničkih prava i razlikovanje u odnosu na istovrsna zajamčena Ustavom RH, neopravdano. Na-stavno, treba iznova upozoriti na činjenicu da se prema sadašnjem rješenju kažnjava uskraćivanje ili ograniča-vanje prava na plaću, odnosno zaradu u smislu one plaće koja se ima smatrati pravičnom18, dakle dostat-nom za zadovoljenje bar osnovnih potreba radnika ili radnice koji istu plaću ostvaruju te za zadovoljenje osnovnih potreba svih osoba koje su navedene osobe dužne uzdržavati po nekoj od predviđenih osnova za

14 Prema: Bačić, F. - Pavlović, Š. (2004.), “Komentar Kaznenog zakona”, Organizator, Zagreb, str. 516.

15 Ibid.16 Ibid., str. 517.17 Navedeno zamjećuje i Š. Pavlović jer kaže “gomilanjem navedenih

prava očito se propustilo da je zaštita putem kazneno-pravne re-akcije ultima ratio societatis”. S takvim se navodom očito složio i naš zakonodavac prilikom donošenja novoga KZ-a jer je neisplatu plaće izdvojio kao posebno kazneno djelo.

18 Europska socijalna povelja u čl. 4. propisuje pravo na pravičnu plaću

i obvezuje države potpisnice da radi osiguranja učinkovitog ostva-rivanja tog prava:

1. priznaju radnicima pravo na plaću koja će njima i njihovim obi-teljima osigurati dostojan životni standard,

2. priznaju radnicima pravo na uvećan iznos plaće za prekovremeni rad, osim u nekim iznimnim slučajevima,

3. priznaju radnicima, muškarcima i ženama, pravo na jednaku plaću za jednako vrijedan rad,

4. priznaju svim radnicima pravo na primjeren otkazni rok u slučaju prestanka radnog odnosa,

5. dopuste odbitke od plaće samo pod uvjetima i u opsegu propi-sanima nacionalnim zakonima ili drugim propisima ili utvrđenim kolektivnim ugovorima ili arbitražnim odlukama. Moslavac (2010.), ibid., str. 163.


uzdržavanje (roditeljstvo, ugovor, zakon itd.). Dakle, još uvijek važećom inkriminacijom suštinski se štiti samo plaća, naknada za obavljeni rad koja je u biti pravična za radnika, ne svaki oblik zarade radnica i radnika. S druge strane, valja ukazati i na činjenicu da Republika Hrvatska, sukladno Zakonu o potvrđivanju Europske socijalne povelje (Nar. nov. - MU, br. 15/02), nije prihva-tila obvezu poštivanja čl. 4. Europske socijalne pove-lje o ostvarivanju prava na pravičnu plaću. S te strane gledano, formalnopravno naša država nije preuzela međunarodnopravnu obvezu da štiti pravičnu plaću, kao neko minimalno jamstvo zarade radnika, koje se može dovesti u vezu s ustavnom zaštitom prava na zaradu, kao postulata tog dijela zaštite prava radnika, dok istodobno pri donošenju novoga KZ-a, govoreći o razlozima, zakonodavac spominje upravo navedeni vid zaštite radničkih prava do te mjere da je nužna kazne-nopravna represija u pogledu neisplate plaće.

8. ZAKLJUČAK

Propisivanjem da neisplaćivanje plaće neće pred-stavljati kazneno djelo ako je do neisplate došlo zbog nemogućnosti raspolaganja fi nancijskim sredstvima na računu poslodavca ili nedostatka fi nancijskih sredstava na računu poslodavca koji nisu nastali s ciljem izbjega-vanja isplate plaće, izvršena je istodobna dekriminali-zacija neisplate plaće kao kaznenog djela u trenutku kada je navedeno protupravno ponašanje poslodava-ca inkriminirano kao osobito teška povreda radničkih i ljudskih prava, koja iziskuje kaznenopravnu zaštitu. Poslodavcima, mogućim počiniteljima predmetnoga kaznenog djela, navedenom su zakonskom odredbom, fi gurativno rečeno, ne ostavljena odškrinuta vrata za izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti, nego su vrata doslovce skinuta s dovratka, a dovratak je ostao stajati kao putokaz kamo krenuti kada želite izbjeći kaznenu odgovornost zbog neisplate plaće radnici-ma. Ako se želi ostvariti oživljenje neisplate plaće kao kaznenog djela u svakodnevici, predmnijevano zbog alarmantnog broja slučajeva neisplate plaće radnicima kojima se svakodobno svjedoci, treba de lege ferenda brisati odredbu čl. 132. st. 3. KZ-a, da nema kaznenog djela neisplate plaće kada je do neisplate došlo zbog nemogućnosti raspolaganja fi nancijskim sredstvima na računu poslodavca ili nedostatka fi nancijskih sred-stava na računu poslodavca koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. Navedena odredba izrazito

sužava kriminalnu zonu, neposredno pogoduje poslo-davcima i izravno onemogućava kazneno sankcionira-nje neisplate plaće jer nema toga poslodavca koji će iskreno i okolnosno priznati da namjerno, bilo izravno, bilo neizravnom namjerom, nije isplatio plaću radniku ili radnicima koji su kod njega zaposleni. Dokazivost u praksi navedenog elementa bića kaznenog djela nei-splate plaće u najmanju ruku bit će vrlo, vrlo dvojbena, a uzimajući u obzir i dosadašnju, dakle lakše dokazivu inkriminaciju kojom se štiti pravo na zaradu radnika, odnosno politiku kažnjavanja za navedeno kazneno djelo, nameće se zaključak da će dokazivanje novoga kaznenog djela neisplate plaće biti neostvarivo.

Samo inkriminiranje neisplate plaće kao kaznenog djela upitno je zbog više čimbenika - od uzora, jer nje-mački model na koji se naš zakonodavac oslonio bit-no je različit u više pogleda, preko sadržaja zaštitnog objekta, jer pitanje je štiti li se plaća u cjelini, samo pravična plaća ili plaća kao naknada za obavljeni rad u dijelu koji je nužan za zadovoljenje osnovnih potreba radnika i o njemu ovisnih osoba u pogledu uzdržava-nja, do sankcioniranja, budući da treba pronaći pravu mjeru društvene osude ako se odnosno ponašanje poslodavca ocijeni kao takvo grubo i protupravno po-našanje koje iziskuje najoštriju osudu, sve do izravne dekriminalizacije neisplate plaće prilikom samog pro-pisivanja kaznenog djela, koja u njemačkome materi-jalnom kaznenom pravu nije izvršena.

Pojmovno određenje plaće koja treba biti presudni čimbenik, uz namjeru poslodavca, potencijalnog adre-sata kaznene odredbe, za utvrđivanje postoje li ele-menti kaznenog djela u postupanju poslodavca, nika-ko ne zadovoljava i nije trebalo biti defi nirano zasebno u samom KZ-u jer je znatno šire od ustavnog jamstva zaštite zarade radnika, na što se pozvao zakonodavac prilikom obrazlaganja inkriminiranja neisplate plaće kao kaznenog djela i kolidira samo sa sobom unutar dane defi nicije, jer prema prvobitnom navodu uklju-čuje naknadu plaće, dok prema sljedećem naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad radnika podvodi pod prekršaj. Bilo bi dobro novelirati posto-jeće, usvojeno zakonsko rješenje novoga hrvatskoga kaznenog zakonika i de lege ferenda brisati odredbu o “kaznenopravnoj” defi niciji plaće jer ista ne zadovolja-va ni teorijski, jer nije potrebno da kazneno materijalno pravo pored “živog” radnog prava daje neku svoju de-fi niciju plaće; ni životno i praktično, jer stvara izrazitu


nesigurnost za primjenjivače navedenog prava, budu-ći da najprije izjednačava plaću i naknadu plaće, a za-tim štiti plaću kaznenopravno, dok naknadu plaće štiti isključivo i izričito samo putem prekršajnog prava.

Normiranje određenog ponašanja kao protuprav-nog u tolikoj mjeri da zahtijeva kaznenu represiju, ute-meljeno isključivo na nekakvome nerealnom javnom mnijenju o postojanju zabrinjavajućeg broja slučaje-

va fl agrantnoga kršenja radničkih prava, ne može i ne smije prerasti u paralelno omogućavanje izbjegavanja kaznenopravne odgovornost, uslijed sužavanja kri-minalne zone u odnosu na već priznatu i postojeću kaznenopravnu zaštitu istog zaštitnog objekta i dekri-minalizacije određenog nezakonitog postupanja po-slodavaca onemogućavanjem dokazivanja postojanja namjere za počinjenje kaznenog djela neisplate plaće.

SUMMARY Introducing “new” criminal off ences in a criminal legislation has

always represented a challenge for both the legislator and the imme-diate implementers, especially in a situation where the criminal law protection of the fundamental human or in this case worker rights is at issue.

The reasons for defi ning unpaid wages as unlawful behaviour on part of the employer that in the most severe way directly asks for cri-minal law protection of the fundamental worker rights are various and can hardly go under the same name. However, based on our example, it is assumed that the reasons include fi rst and foremost the present time and situation in which Croatia is i.e. the general public opinion to uncri-tically and almost approvingly perceive unpaid wages for the workers’ performed work.

The questionability of the qualifi cation of unpaid wages as a special criminal off ence arises from the fact that there are other ways to protect the worker’s right to pay, that the adopted solution is highly questiona-bly introduced into the law’s defi nition of the mentioned criminal of-fence and that stipulating something only to have it stipulated does not make sense because the decriminalization of the mentioned unlawful behaviour of the employer has already been performed during the in-crimination itself.

In the end de lege ferenda proposals of amending the existing legal solution prior to entering into force the new basic regulation that has the legal force of criminal material law are stated, because the adopted solution is unsustainable in practice.

Key words: incrimination, decriminalization, unpaid wages, salary defi nition, compensation of salary.

DECRIMINALIZATION DURING INCRIMINATION

OR UNPAID WAGES AS A CRIMINAL OFFENCE

www.ingbiro.com


OVRŠNI POSTUPAKStručni članak UDK 347.952

Željko Borić, dipl. iur.*

O ovrsi na dionici za koju nije izdana isprava o dionici u dioničkom društvu

Predmet rada je ovrha na dionici za koju nije izdana isprava o dionici u dioničkom društvu, a ure-

đena je odredbama čl. 221. - 223. Ovršnog zakona1. Prethodna regulativa razmatranog predmeta

bila je uređena Ovršnim zakonom iz 1996.2 odredbama članaka 194. - 197.

Ključne riječi: dionica za koju nije izdana isprava o dionici, ovrha na dionici.

1 Nar. nov., br. 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12, u daljnjem tekstu: OZ/10. Članci 221. - 223. nalaze se u glavi sedamnaestoj. 2 Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, u daljnjem tekstu: OZ/96.

1. OVRŠNE RADNJE

(PLJENIDBA DIONICE)

Na dionici za koju nije izdana isprava o dionici ovrha se provodi pljenidbom dionice, njezinom procjenom i prodajom te namirenjem ovrhovoditelja (čl. 221. st. 1. OZ/10). Dakle, propisane su tri vrste sredstava ovrhe3: pljenidba, procjena i prodaja4 dionice (predmet ovr-he)5.

Dispozicija razmatrane odredbe čl. 221. st. 1. OZ/10 odnosi se isključivo na dionicu za koju nije izdana

* Željko Borić, Općinski sud u Kninu.1 Nar. nov., br. 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12, u daljnjem tek-

stu: OZ/10. Članci 221. - 223. nalaze se u glavi sedamnaestoj.2 Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05,

121/05, 67/08, u daljnjem tekstu: OZ/96.3 Pod pojmom sredstva ovrhe podrazumijevaju se metode kojima

sud prinudno ostvaruje vjerovnikovo potraživanje, tj. skup ovršnih radnji suda poduzetih radi provođenja određene ovrhe. V. pobliže Triva, Belajec, Dika, “Sudsko izvršno pravo”, Opći dio, Informator, Zagreb, 1984., str. 162. i dalje.

4 Te oblike sredstava ovrhe OZ u nadnaslovu iznad razmatranog član-ka 221. pragmatično imenuje ovršnim radnjama.

5 Predmet ovrhe su stvari i prava na kojima se može provesti ovrha, osim onih koja su prema međunarodnom ili domaćem propisu izu-zeti od ovrhe (čl. 2. toč. 14. OZ/10).

isprava o dionici. Potrebno je stoga ponajprije defi ni-rati taj pojam. Dionica6 je, pak, kao generički pojam, općenito govoreći, dio temeljnoga kapitala dionič-koga društva, skup članskih prava i obveza imatelja dionica i vrijednosni papir. Ona je utjelovljenje član-stva u dioničkom društvu. Međutim, nije svaka dioni-ca vrijednosni papir. Vrijednosnim papirom smatraju se samo dionice za koje je, sukladno zakonu, izdana isprava o dionicama i one nematerijalizirane dionice koje su izdane u obliku elektroničkih zapisa u računal-nom sustavu središnjeg depozitorija7. S tim u vezi va-lja razlikovati: 1/ dionice u obliku elektroničkih zapisa na računima nematerijaliziranih vrijednosnih papira u

6 Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, u daljnjem tekstu: ZTD) ne defi nira dionicu. Tek u članku 159. st. 1. propisuje da je dioničko društvo trgovačko društvo u kojemu članovi (dioničari) sudjeluju s ulozima u temeljnome kapitalu podijeljenom na dionice. Dakle, umjesto defi nicije dionice, daje defi niciju dioničkog društva.

7 Nematerijalizirani vrijednosni papir je elektronički zapis na računu vrijednosnih papira u računalnom sustavu središnjeg depozitorija kojim se njegov izdavatelj obvezuje zakonitom imatelju ispuniti ob-vezu sadržanu u nematerijaliziranom vrijednosnom papiru (čl. 490. st. 1. Zakona o tržišu kapitala; Nar. nov., br. 88/08, 146/08, 74/09, u daljnjem tekstu: ZTK). Središnjim depozitorijem nematerijaliziranih vrijednosnih papira upravlja Središnje klirinško depozitarno društvo (čl. 488. st. 2. ZTK-a).


računalnom sustavu središnjeg depozitorija, 2/ dioni-ce za koje su izdane isprave o dionicama, 3/ dionice za koje nisu izdane isprave o dionicama niti su zabilje-žene elektroničkim zapisima na računima nemateri-jaliziranih vrijednosnih papira u računalnom sustavu središnjeg depozitorija, nego su zabilježene samo u registrima dionica u dioničkim društvima. Ove poto-nje, dakle, nisu vrijednosni papiri. One su predmet našeg razmatranja.

Sve dionice upisuju se u registar dionica društva. Prema tome, diff erentia specifi ca dionica za koje nije izdana isprava o dionici, osim očiglednog svojstva na koje upućuje sam njihov naziv, jest da one nisu zabilježene elektroničkim zapisima na računima ne-materijaliziranih vrijednosnih papira u računalnom sustavu središnjeg depozitorija. U odnosu posebno na dionice u obliku elektroničkih zapisa na računima nematerijaliziranih vrijednosnih papira u računalnom sustavu središnjeg depozitorija valja istaknuti da su dionice za koje nije izdana isprava o dionici, po naravi stvari, također nematerijalizirane, ali nisu vrijednosni papiri. Daljnja se razlika među njima ogleda u njihovoj evidenciji; prve se, naime, evidentiraju u računalnom sustavu središnjeg depozitorija (i registru dionica di-oničkog društva8), dok se druge evidentiraju samo u registru dionica dioničkog društva.

S obzirom na nematerijalnu prirodu dionice za koju nije izdana isprava o dionici, njezina se pljenid-ba obavlja dostavom ovršnog naloga, odnosno rješe-nja o ovrsi dioničkom društvu (čl. 222. st. 1. OZ/10). Dostava se, pak, ima smatrati obavljenom predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena (ne-posredna dostava), odnosno preporučeno poštom (posredna dostava). Smatramo da nije pravovaljana dostava radniku koji se zatekne u uredu, odnosno po-slovnoj prostoriji dioničkog društva. Štoviše, potonja je dostava često izvedena bez protokoliranja, pa je time po naravi stvari otežan put dokazivanja izvrše-nja takve dostave. Naime, važni su pravni učinci koji nastaju dostavom ovršnog naloga, odnosno rješenja o ovrsi dioničkom društvu. Jedan od njih je da plje-nidbom ovrhovoditelj stječe založno pravo na dionici (st. 1. čl. 222. OZ/10).

8 Premda stanje u tom registru nije mjerodavno, s obzirom na izričitu odredbu čl. 226. st. 2. ZTD-a: “Ako je društvo izdalo dionice kao vri-jednosne papire u nematerijaliziranom obliku, mjerodavno je stanje na računu dioničara kojeg za dionice društva vodi zakonom za to ovlaštena pravna osoba.”

2. ZALOŽNO PRAVO NA DIONICI

Da bismo pojmili pravo značenje sintagme “založ-no pravo na dionici”, sadržane u odredbi čl. 222. st. 1. OZ/10, potrebno nam je opet poći od pojma dionice za koju nije izdana isprava o dionici. Ta je dionica spe-cifi kum jer, s obzirom na svoju bestjelesnost, ne zado-voljava osnovni preduvjet da bi je se moglo smatrati stvarju9. S druge strane, založnim pravom može biti op-terećena pojedinačno određena pokretna ili nepokret-na stvar sposobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari (čl. 298. st. 1. ZV-a). Jednako kao stvar, založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drukčije odre-đeno (st. 2. čl. 298. ZV-a). Općenito govoreći, dionica se može podvesti pod pojam zaloga u oba izložena smi-sla, tj. kako pod pojam zaloga (pokretne) stvari, tako i pod pojam zaloga pojedinačno određenoga imovin-skog prava koje je prikladno da vjerovnik iz njega na-miri svoju tražbinu. Dionica bi, prema tome, bila i jedno i drugo - i stvar i imovinsko pravo. Međutim, to vrijedi isključivo u odnosu na dionicu za koju je izdana isprava o donici (materijaliziranu dionicu). Razmatrana dionica za koju nije izdana isprava o dionici (nematerijalizirana dionica) je utoliko specifi kum jer ju se, kao bestjelesnu, ne može smatrati stvarju, odnosno nematerijaliziranu se dionicu za koju nije izdana isprava o dionici treba podvesti isključivo pod pojam tzv. pojedinačno odre-đenog imovinskog prava, i to samo pod daljnjim uvje-tom da je takva dionica prikladna da vjerovnik iz nje namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drukčije odre-đeno (čl. 298. st. 2. ZV-a).

Nadalje, da bi vjerovnik mogao iz nematerijalizira-ne dionice za koju nije izdana isprava o dionici namiriti svoju tražbinu, potrebno je da (ekonomska) vrijednost te dionice bude unovčiva. Pritom se napominje da se dionice općenito smatraju prenosivim vrijednosnim papirima (čl. 3. st. 1. toč. 3/a. ZTK-a). Međutim, preno-sivost ne podrazumijeva sama po sebi unovčivost. O potonjem zakonodavac očito nije vodio računa kada je u odredbi čl. 222. st. 1. OZ/10 propisao da pljenidbom dionice ovrhovoditelj stječe založno pravo na dioni-

9 Stvari su u smislu ovoga Zakona tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima za uporabu. Uzima se da su stvari i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno (čl. 2. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, u daljnjem tekstu: ZV).


ci10. S obzirom na izloženo, mišljenja smo da navedena imovinskopravna posljedica dolazi do izražaja samo onda kada je riječ o (nematerijaliziranoj) dionici za koju nije izdana isprava o dionici koja je unovčiva te tome dosljedno prikladna da vjerovnik iz nje namiri svoju tražbinu. U protivnom, nematerijalizirana dionica koja nije unovčiva ne udovoljava osnovnom preduvjetu iz čl. 298. st. 2. ZV-a da bi je se moglo smatrati valjanim zalogom, pa utoliko ne vrijedi pravna predmnjeva iz odredbe čl. 222. st. 1. OZ/1011.

3. OBVEZE DIONIČKOG DRUŠTVA

Društvo je dužno upisati da je dionica koja glasi na ime12 zaplijenjena istoga dana kojega joj je dostavljen ovršni nalog, odnosno rješenje o ovrsi (čl. 222. st. 2. OZ/10). Doduše, ne kaže se pritom izrijekom gdje se vrši taj upis, pa nam za odgovor na to pitanje valja po-segnuti za odredbama ZTD-a; konkretno, za mjerodav-nom odredbom čl. 226. st. 1., prema kojoj se dionice upisuju u registar dionica društva s oznakom imena i prezimena, prebivališta, odnosno tvrtke i sjedišta ima-telja dionica, ako je društvo izdalo dionice bez nomi-nalnog iznosa njihov broj, a ako je riječ o dionicama s nominalnim iznosima njihov broj i nominalni iznos.

S druge strane, stvarna se prava, prema općeprihva-ćenoj klasifi kaciji, dijele na pravo vlasništva - kao neo-graničeno stvarno pravo najšireg opsega ovlaštenja koje svojem nositelju daje neograničenu, integralnu pravnu vlast na stvari, te na ostala ograničena stvarna prava - jer svojemu nositelju daju samo ograničenu, parcijalnu vlast na stvari. Među potonjima je i založ-no pravo. Založno je pravo, dakle, ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbi-nu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vri-jednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti (čl. 297. st. 1. ZV-a). Tome dosljedno, dionica za koju nije izdana isprava o dionici, u funkciji zaloga, opterećena je za-ložnim pravom (čl. 298. st. 2. ZV-a). Stoga se na teme-lju odredbe čl. 226. st. 1. ZTD-a to opterećenje dionice treba upisati u registru dionica, tj. jasno naznačiti uz

10 Riječ je ovdje, zapravo, o svojevrsnoj zakonskoj pravnoj predmnjevi (praesumptio iuris) koja je ipak oboriva. V. pobliže infra.

11 U iznesenom smislu potrebna je stoga, de lege ferenda, korekcija odredbe čl. 222. st. 1. OZ/10.

12 Dionice mogu glasiti na ime (čl. 165. st. 1. ZTD-a).

dionicu za koju nije izdana isprava o dionici na koju se založno pravo odnosi.

Ne smije se mješati stjecanje založnog prava na dionici za koju nije izdana isprava o dionici s upisom da je dionica koja glasi na ime zaplijenjena. Naime, do stjecanja založnog prava na dionici za koju nije izdana isprava o dionici dolazi samim činom pljenidbe dionice (čl. 222. st. 1. OZ/10), dok do upisa da je dionica koja glasi na ime zaplijenjena dolazi naknadno, nakon stje-canja založnog prava na toj dionici. Tako je čin pljenid-be dionice za koju nije izdana isprava o dionici konsti-tutivan u odnosu na pravni učinak stjecanja založnog prava nad dionicom. S druge strane, upis da je dionica koja glasi na ime zaplijenjena tek je deklaratoran.

Dioničko društvo dužno je bez odgode obavijestiti javnog ovršitelja13 o obavljenom upisu odnosno o ra-zlozima zbog kojih ga nije bilo moguće obaviti (čl. 222. st. 2. OZ/10). Međutim, u prvom stupnju postupak ovr-he vodi i odluke donosi javni ovršitelj ili javni bilježnik, a iznimno sudac pojedinac kad je ovim ili drugim zako-nom određeno da ovrhu određuje i provodi sud (prvo-stupanjsko tijelo) (čl. 9. st. 1. OZ/10). Stoga bi, de lege ferenda, bilo prihvatljivije opredjeljenje zakonodavca u odredbi čl. 222. st. 2. OZ/10 - da je kao adresata oba-vještenja označio ovršno tijelo, umjesto javnog ovršite-lja14. Naime, ovršno je tijelo širi, generički pojam koji u sebi obuhvaća uži pojam javnog ovršitelja, ali i javnog bilježnika, te iznimno, suda15.

Dakako, dioničko društvo nema pravo žalbe protiv ovršnog naloga, odnosno rješenja o ovrsi (st. 2. in fi ne čl. 222. OZ/10). Naime, to društvo nije stranka u po-stupku ovrhe16. Vidjeli smo da je dionica, s jedne strane, dio temeljnog kapitala dioničkoga društva, a s druge - skup članskih prava i obveza imatelja dionice (dioni-čara), tj. utjelovljenje članstva u dioničkom društvu17.

13 Javni ovršitelj označava ovršno tijelo u čijoj je nadležnosti provedba ovršnog postupka u skladu s odredbama ovoga ili posebnog zakona (čl. 2. toč. 9. OZ/10). Ovršno, pak, tijelo označava javnog ovršitelja, javnog bilježnika i sud koji postupaju po odredbama ovoga zakona (čl. 2. toč. 8. OZ/10).

14 Tome u prilog govori i normativna činjenica da zakonodavac u odredbi st. 3. čl. 222. OZ/10 kao adresata obavještenja (o svakoj promjeni u pogledu zapijenjenih dionica...) navodi ovršno tijelo.

15 Sud određuje i provodi ovrhu na temelju odluke stranog suda, domaćeg ili stranog arbitražnog pravorijeka ili kada je zakonom propisano da ovrhu određuje i provodi ili samo određuje sud (čl. 41. OZ/10).

16 Stranka označava ovrhovoditelja i ovršenika te predlagatelja osigu-ranja i protivnika osiguranja (čl. 2. toč. 6. OZ/10).

17 Međutim, ona nije vrijednosni papir kada je riječ o razmatranoj di-onici za koju nije izdana isprava o dionici.


Ona je, prema tome, objekt imovine dioničara, a ne samog dioničkog društva na koje se odnosi. Prema tome, dioničko društvo iz st. 1. čl. 222. OZ/10, u užem smislu, jest ovršenikov dužnik18, dok je u širem smislu sudionik u postupku ovrhe19.

Daljnja zakonom propisana obveza dioničkog društva ogleda se u zabrani da ne smije - nakon do-stave ovršnog naloga, odnosno rješenja o ovrsi - u odnosu na zaplijenjene dionice obaviti nikakve upise na temelju raspoložbi ovršenika (st. 3. čl. 222. OZ/10). Za razliku od obveze na upis da je dionica koja glasi na ime zaplijenjena, koja je afi rmativna, razmatrana obveza zabrane je po svom sadržaju negativna; ona obvezuje dioničko društvo na propuštanje, tj. zabra-njuje mu da u odnosu na zaplijenjene dionice obav-lja bilokakve upise na temelju raspoložbi ovršenika. Štoviše, dioničko društvo dužno je bez odgode oba-vijestiti ovršno tijelo o svakoj promjeni u pogledu za-plijenjenih dionica, osobito o prisilnoj ovrsi radi na-plate koje druge tražbine ili o osiguranju koje takve tražbine (st. 3. čl. 222. OZ/10). Ovdje je ponovno riječ o afi rmativnoj zakonskoj obvezi dioničkog društva koja se ogleda u obavještavanju ovršnog tijela o sva-koj promjeni u pogledu zaplijenjenih dionica. Logič-no, s obzirom da je prethodnom zakonskom odred-bom (stavkom 3.) zabranjeno dioničkom društvu u odnosu na zaplijenjene dionice obaviti bilokakve upise na temelju raspoložbi ovršenika, obavještava-nje ovršnog tijela o svakoj promjeni u pogledu zapli-jenjenih dionica odnosit će se prije svega na prisilnu ovrhu radi naplate koje druge tražbine ili na osigu-ranje koje takve tražbine (čl. 222. st. 3. OZ/10); dakle na radnje kojih je pokretač druga, proaktivna stranka u ovršnom postupku20 (ovrhovoditelj21, predlagatelj osiguranja22).

18 Ovršenikov dužnik označava fi zičku, odnosno pravnu osobu prema kojoj ovršenik ima tražbinu (čl. 2. toč. 19. OZ/10).

19 Sudionik označava osobu koja u postupku ovrhe ili osiguranja nije stranka, a u postupku sudjeluje zbog toga što se u njemu odlučuje o nekom njezinom pravu ili zbog toga što za to ima pravni interes (čl. 2. toč. 7. OZ/10).

20 I to drugom ovršnom postupku u odnosu na ovršni postupak iz kojeg potječe zabrana dioničkom društvu da ne smije u odnosu na zaplijenjene dionice obaviti nikakve upise na temelju raspoložbi ovršenika.

21 Ovrhovoditelj označava osobu koja je pokrenula ovršni postupak te osobu u čiju je korist taj postupak pokrenut po službenoj dužnosti (čl. 2. toč. 2. OZ/10).

22 Predlagatelj osiguranja označava osobu koja je pokrenula postupak osiguranja te osobu u čiju je korist taj postupak pokrenut po služ-benoj dužnosti (čl. 2. toč. 3. OZ/10).

4. ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Imovinskopravna posljedica postupanja dioničkog društva protivno zakonom propisanim obvezama iz stavka 2. i 3. čl. 222. OZ/10 jest njegova odgovornost za štetu (st. 4. čl. 222); s time da za štetu osobno od-govaraju i odgovorne osobe društva. Oštećenik (vje-rovnik) u naznačenom obveznopravnom odnosu jest ovrhovoditelj. Dužnik je, naravno, dioničko društvo; ali i odgovorne osobe društva. Pritom vrijedi napome-nuti da trgovačko društvo odgovara za svoje obveze cijelom svojom imovinom (čl. 9. st. 1. ZTD-a). Riječ je o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, za koju se odgovara prema kriteriju krivnje, s time da se krivnja presumira. To znači da bi se dioničko društvo (štetnik) moglo eventualno osloboditi od odgovornosti samo u slučaju da dokaže da je šteta nastala bez njegove kriv-nje (čl. 1045. st. 1. ZOO-a). Da bi u potonjemu uspjelo, potrebno je da dokaže da je šteta nastala bez krivnje njegove uprave23. Naime, dioničko je društvo pravna osoba te ono, po naravi stvari, svoju volju - u sferi vo-đenja poslova društva - očituje preko uprave (čl. 240. st. 1. ZTD-a24).

Krivnja uprave dioničkog društva u konačnici de-terminira odgovornost tog društva za razmatranu šte-tu iz čl. 222. st. 4. OZ/10. To zakon napose apostrofi ra in fi ne navedene odredbe gdje ističe da za štetu osob-no odgovaraju i odgovorne osobe dioničkog društva. Potrebno je ovdje pobliže razložiti razmatranu odgo-vornost dioničkog društva za štetu, tj. odrediti njezinu pravnu prirodu. Ona, naime, nipošto nije tzv. odgovor-nost za drugoga25. Naime, uprava dioničkog društva vodi poslove društva na vlastitu odgovornost (čl. 240. st. 1. ZTD-a), ali sve što pritom poduzima, odnosno propušta poduzeti smatra se da poduzima, odnosno propušta poduzeti samo društvo jer je tu riječ o tzv. or-ganu dioničkog društva26. Prema tome, valja zaključiti: i dioničko društvo i odgovorne osobe društva odgova-

23 OZ/10 koristi izraz “odgovorne osobe društva”.24 Uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost (čl. 240. st. 1.

ZTD-a). 25 Bez ulaženja pobliže u složenu problematiku odgovornosti za dru-

goga, ističemo da je to u biti odgovornost za radnje drugoga, tj. vrsta izvanugovorne odgovornosti za štetu kod koje umjesto ili osim štetnika, za štetu odgovara osoba koja je u određenom pravnorele-vantnom odnosu sa štetnikom.

26 Organ pravne osobe, pa time i doničkog društva, jest jedna ili više fi zičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju, od-nosno preko kojih se očituje poslovna sposobnost pravne osobe; sinonim organa jest tijelo pravne osobe.


raju po načelu iste odgovornosti za propuštanje postu-panja u skladu s odredbama stavka 2. i 3. čl. 222. OZ/10, s time da je odgovornost dioničkog društva, prema izloženom, uvjetovana skrivljenim propustima u po-stupanju od strane uprave društva (odgovornih osoba društva) koja vodi poslove društva. Dakle, oštećeniku (ovrhovoditelju) odgovara za štetu dioničko društvo ci-jelom svojom imovinom (čl. 9. st. 1. ZTD-a), ali i uprava dioničkog društva, tj. odgovorne osobe društva27 koje odgovaraju osobno (čl. 222. st. 4. OZ/10).

Po naravi stvari nije moguća samostalna odgo-vornost odgovornih osoba dioničkog društva bez odgovornosti samoga društva28 i vice versa, jer je od-govornost dioničkog društva uvjetovana skrivljenim propustima u postupanju od strane odgovornih osoba društva.

5. ZABRANA RASPOLAGANJA

ZAPLIJENJENOM DIONICOM

Ovršeniku je zabranjeno raspolagati zaplijenjenom dionicom (čl. 222. st. 5. OZ/10). Navedena zabrana na-slanja se svojim sadržajem na zabranu iz st. 3. čl. 222. OZ/10. Doduše, ona bi se logički i smisleno trebala nalaziti na prvome mjestu, ispred zabrane dioničkom društvu - da ne smije u odnosu na zaplijenjene dionice obaviti nikakve upise na temelju raspoložbi ovršenika. Naime, po naravi stvari, ovršenikova (zabranjena) ras-položba prethodi (zabranjenom) upisu od strane dio-ničkog društva. Zato se, de lege ferenda, zalažemo za normativnu korekciju u izloženom smislu. Vidjeli smo gore da je imovinskopravna posljedica postupanja dio-ničkog društva protivno zakonom propisanim obveza-ma iz stavaka 2. i 3. čl. 222. OZ/10 njegova odgovornost za štetu (st. 4. čl. 222.). Postavlja se stoga ovdje oprav-dano pitanje kakva je vrsta odgovornosti ovršenika za postupanje protivno zabrani iz st. 5. čl. 222. OZ/10. Je li i tu riječ o imovinskopravnoj odgovornosti za štetu ili, pak, o nekoj drugoj vrsti odgovornosti? Nastavak raz-matrane odredbe st. 5. čl. 222. OZ/10 upućivao bi na to da je riječ o drugoj vrsti odgovornosti - konkretno

27 Ako se uprava sastoji od više osoba, članovi uprave ovlašteni su da poslove vode samo zajedno. Statutom se može odrediti i drugačiji način vođenja poslova, ali se ne može odrediti da se u slučaju ra-zličitih mišljenja članova uprave smatra da je donesena odluka za koju se odlučila manjina (čl. 240. st. 2. ZTD-a).

28 Da je tome tako, upućuje dikcija razmatrane odredbe čl. 222. st. 4. OZ/10: “...i odgovorne osobe društva”.

o kaznenopravnoj odgovornosti za postupanje protiv-no zabrani iz st. 5. čl. 222. OZ/10. Propisano je naime: “Upozorenje o toj zabrani te o kaznenopravnim poslje-dicama njezine povrede unijet će se u ovršni nalog, od-nosno rješenje o ovrsi” (čl. 222. st. 5. OZ/10).

Nema dvojbe da je ovdje riječ o kaznenopravnoj odgovornosti. Na nju, naime, zakon izrijekom upućuje u odredbi čl. 222. st. 5. OZ/10. Međutim, ne dolazi is-ključivo ona u obzir. Naime, nema opravdanih razloga zbog kojih ne bi uslijed povrede zabrane raspolaganja zaplijenjenom dionicom od strane ovršenika nastupila odgovornost potonjega za naknadu time pričinjene štete ovrhovoditelju (vjerovniku); prema općem na-čelu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a: “Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje”. Dakle, ovršenik bi za šte-tu ovrhovoditelju odgovarao po načelu presumirane krivnje. Okolnost da se pritom, prema odredbi st. 2. čl. 1045. ZOO-a, predmnijeva obična nepažnja djeluje in favorem ovrhovoditelja (vjerovnika). Naime, razumije se da će ovršenik (štetnik) faktičnom radnjom kojom čini povredu zabrane raspolaganja zaplijenjenom di-onicom najčešće manifestirati namjeru, kao teži oblik krivnje, dok će, prema odredbi st. 2. čl. 1045. ZOO-a, za štetu odgovarati već i za blaži oblik krivnje, tj. za običnu nepažnju koja se predmnijeva (čl. 1045. st. 1. i 2. u vezi s čl. 1049. ZOO-a). Ta je predmnjeva dakako oboriva jer je općenito dopušteno ovršeniku dokazivati da štetu nije počinio skrivljeno29.

S druge strane, potrebno je pobliže odrediti pojam kaznenopravne odgovornosti30 ovršenika koja nastupa zbog povrede zabrane raspolaganja zaplijenjenom di-onicom. O kakvoj je vrsti kaznenopravne odgovornosti riječ? U petom dijelu OZ/10, koji sadrži kaznene odred-be ne navodi se ništa u kontekstu razmatrane odredbe čl. 222. st. 5. Međutim, nadležni sud može zaprijetiti novčanom kaznom pravnim osobama, a odgovornim osobama u pravnoj osobi i drugim fi zičkim osobama novčanom kaznom ili zatvorskom kaznom, ili kazni-ti novčanom kaznom pravnu osobu, odnosno kazniti novčanom kaznom ili zatvorskom kaznom odgovorne osobe u pravnoj osobi i druge fi zičke osobe ako, među ostalim, protivno nalogu ili zabrani poduzmu radnje

29 Krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepa-žnjom (čl. 1049. ZOO-a).

30 OZ/10 zapravo rabi termin kaznenopravnih posljedica koje nasta-ju za ovršenika zbog povrede zabrane raspolaganja zaplijenjenom dionicom.


koje mogu dovesti do nenadoknadive ili teško nado-knadive štete za ovrhovoditelja ili predlagatelja osigu-ranja (čl. 17. st. 4. toč. 3. OZ/1031). Pretpostavke primje-ne navedene zakonske odredbe jesu: 1/ poduzimanje radnji od strane pravne osobe, odnosno odgovornih osoba u pravnoj osobi koje su protivne nalogu ili za-brani (objektivno - subjektivna komponenta), 2/ da te radnje mogu dovesti do nenadoknadive ili teško nado-knadive štete za ovrhovoditelja ili predlagatelja osigu-ranja (potencijalna komponenta).

Navedena je zakonska odredba komplementar-na je odredbi čl. 222. st. 5. OZ/10. Prema izloženom, pretpostavka njezine primjene nije faktično nastala šteta ovrhovoditelju poduzimanjem radnji od strane ovršenika protivno zabrani, već je za njezinu primjenu dostatna mogućnost da naznačene radnje mogu do-vesti do nenadoknadive ili teško nadoknadive štete za ovrhovoditelja, a to je, pak, u skladu s apstraktnom kaznenopravnom posljedicom iz čl. 222. st. 5. OZ/10, pretpostavke čijeg nastupanja nisu pobliže određene tom zakonskom odredbom32, pa se o tome primjenjuju navedena komplementarna pravila iz čl. 17. st. 4. toč. 3. OZ/10. Stoga valja zaključiti da će do kaznenopravne odgovornosti ovršenika za postupanje protivno zabra-ni doći onda kada njegove radnje, kojima je faktično povrijeđena zabrana, mogu dovesti do nenadoknadive ili teško nadoknadive štete za ovrhovoditelja; dovoljna je, dakle, za nastup te odgovornosti već i potencijalna mogućnost nastanka nenadoknadive ili teško nado-knadive štete za ovrhovoditelja.

Razumije se, upozorenje o zabrani te o kazneno-pravnim posljedicama njezine povrede unijet će se u ovršni nalog, odnosno rješenje o ovrsi (čl. 222. st. 5. OZ/10). Budući da je navedena zakonska odredba im-perativna33, valja zaključiti da je unošenje navedenih podataka u ovršni nalog, odnosno rješenje o ovrsi dalj-nja, treća pretpostavka koja je potrebna za nastanak kaznenopravne odgovornosti ovršenika zbog počinje-nja radnji kojima faktično postupa protivno zabrani. Tu ćemo pretpostavku kvalifi cirati kao formalnu kompo-nentu s obzirom da je njezino ispunjenje ovisno o radu državnog tijela - nadležnog suda. Štoviše, ona je condi-

31 Navedena zakonska odredba nalazi se u dijelu prvom, glavi prvoj, pod podnaslovom: “Novčana kazna i kazna zatvora”.

32 Radi se o tzv. blanketnoj normi.33 Imperativna norma je pravna norma koja obvezuje na čvrsto odre-

đeno ponašanje koje normotvorac svakako hoće postići, tj. takva norma ne ostavlja adresatu nikakvu slobodu u ponašanju.

cio sine qua non kaznenopravne odgovornosti ovršeni-ka jer je ta odgovornost bespredmetna bez upozorenja o zabrani.

6. PROCJENA I PRODAJA DIONICA

TE NAMIRENJE OVRHOVODITELJA

Zaplijenjena dionica može se prodati na dražbi ili neposrednom pogodbom (čl. 223. st. 1. OZ/10). Prema zakonskoj terminologiji, zaplijenjena dionica je dakako predmet ovrhe, dok su dražba i neposredna pogodba sredstva ovrhe. Budući da zakon alternativno postavlja opciju korištenja navedenih sredstava ovrhe, proizlazi da će o njihovu odabiru odlučiti u svakom konkretnom slučaju javni, odnosno sudski ovršitelj ili osoba ovla-štena za prodaju dionica kojoj je javni ovršitelj povje-rio prodaju (čl. 223. st. 1. OZ/10). Pritom će se, dakako, navedeni subjekti prodaje rukovoditi načelom svrho-vitosti.

Ad 1. Dražba

Dionica je, po svojoj pravnoj naravi, pokretnina, ali samo onda kada je za nju izdana isprava o dionici. Na-ime, kada za nju nije izdana isprava o dionici, tj. kada je riječ o tzv. nematerijaliziranoj dionici, ne može je se smatrati stvarju, pa time, naravno, ni pokretninom. Tome dosljedno, nematerijaliziranu se dionicu, u da-nom kontekstu, mora podvesti isključivo pod pojam tzv. pojedinačno određenoga imovinskog prava (koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju traž-binu). Zbog toga se na nju, u nedostatku posebnih pravila, imaju primijeniti ona koja su sadržana u dijelu OZ/10 koji se općenito odnosi na ovrhu na drugim imo-vinskim, odnosno materijalnim pravima34. Međutim, odredba čl. 229. OZ/10 određuje da se ovrha na dru-gim imovinskim odnosno materijalnim pravima provo-di pljenidbom toga prava te njegovim unovčenjem u skladu s odredbama o prodaji pokretnina. Prema tome, na dionicu za koju nije izdana isprava o dionici supsi-dijarno se primjenjuju odredbe OZ/10 koje uređuju prodaju na pokretninama; konkretno, odredbe čl. 178. - 202.35 Da je tomu tako, izrijekom potvrđuje odredba

34 Ovrha na drugim imovinskim odnosno materijalnim pravima ure-đena je u glavi devetnaestoj OZ/10, člankom 229.

35 Odredbe o ovrsi ne pokretninama nalaze se u glavi četrnaestoj OZ/10 te su razdijeljene na sljedeće odsjeke: 1. Opće odredbe (čl. 178.), 2. Pljenidba i procjena pokretnina (čl. 179. - 189.), 3. Prodaja pokretnina (čl. 190. - 193.), 4. Prodaja pokretnina preko javnih ko-misionara (čl. 194. - 202.), 5. Prodaja motornih vozila (čl. 203. - 208.), 6. Namirenje ovrhovoditelja (čl. 209. - 210.), 7. Primjena odredaba


čl. 223. st. 3. OZ/10: “Procjena, utvrđivanje prodajne cijene i prodaja dionice te namirenje ovrhovoditelja obavljaju se uz odgovarajuću primjenu odredaba ovo-ga zakona o ovrsi na pokretninama.”

Javnu dražbu provodi javni, odnosno sudski ovrši-telj (čl. 191. st. 2. OZ/10). Prodaja dražbom odredit će se ako su u pitanju pokretnine veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od proci-jenjene vrijednosti (st. 4. čl. 191. OZ/10). Smatramo da bi se ovršno tijelo trebalo pridržavati potonje zakonske odredbe prilikom odabira načina prodaje zaplijenjene dionice. To tim više kada se ima na umu da odredbom čl. 223. OZ/10 nisu pobliže određeni kriteriji kojima će se ovršno tijelo rukovoditi pri odabiru modaliteta pro-daje zaplijenjene dionice. Dakako, navedena se zakon-ska odredba primjenjuje na odgovarajući način36 jer valja uvažiti već istaknutu činjenicu da dionica za koju nije izdana isprava o dionici nije pokretnina.

Pritom se nameće dvojba mora li istodobno biti ri-ječ (1) o nematerijaliziranoj dionici koja je veće vrijed-nosti (2) u odnosu na koju se očekuje da će se prodati po većoj cijeni od procijenjene vrijednosti - da bi doš-lo do primjene odredbe čl. 191. st. 4. OZ/10, ili je, pak, svaka od navedene dvije pretpostavke dostatna da bi konkretizacijom bilo koje od njih došlo do primjene navedene zakonske odredbe. Smatramo da navedena zakonska odredba upućuje na tumačenje prema ko-jem treba doći do kumulacije navedenih pretpostavki da bi došlo do njezine primjene.

Ad 2. Neposredna pogodba

Neposrednom pogodbom dionicu prodaje javni, odnosno sudski ovršitelj ili osoba ovlaštena za prodaju dionica kojoj je javni ovršitelj povjerio prodaju (čl. 223. st. 1. OZ/10). Krug provoditelja prodaje dionice nepo-srednom pogodbom nešto je širi u odnosu na netom razmotreni krug provoditelja prodaje dionice javnom

o ovrsi na nekretnini (čl. 211.). Prema izloženom, u odnosu na raz-matranu dionicu za koju nije izdana isprava o dionici supsidijarno se imaju primijeniti odredbe navedenih odsjeka pod: 1., 2., 3. i 4.. Ističemo da ne dolazi do supsidijarne primjene odsjeka navedenog pod rednim brojem 6. na navedenu dionicu jer mjerodavna odredba čl. 229. OZ/10 upućuje isključivo na odredbe o prodaji pokretnina koje se odnose na pljenidbu te unovčenje drugih imovinskih odno-sno materijalnih prava. Konačno, premda se, prema odredbi čl. 211. OZ/10, odredbe ovoga Zakona o ovrsi na nekretninama primjenjuju na odgovarajući način i u postupku ovrhe na pokretninama, ako odredbama ove glave (glave četrnaeste; op. a.) nije drugačije odre-đeno, to ne vrijedi za postupak ovrhe na dionici za koju nije izdana isprava o dionici jer ta dionica, vidjeli smo, nije pokretnina.

36 Mutatis mutandis.

dražbom; točnije, širi je za tzv. osobu ovlaštenu za pro-daju dionica. Navedena zakonska odredba ovlašćuje izrijekom isključivo javnog ovršitelja na povjeravanje prodaje dionice osobi ovlaštenoj za prodaju dionica. Mišljenja smo da ona ne ostavlja mogućnost da i sud-ski ovršitelj povjeri prodaju dionice osobi ovlaštenoj za prodaju dionica. Naime, sudski se ovršitelj37, prema de-fi niciji iz čl. 2. toč. 15. OZ/10, ne može podvesti pod širi generički pojam ovršnog tijela, kao tijela koje postupa prema odredbama toga Zakona (čl. 2. toč. 8. OZ/10).

Javni, odnosno sudski ovršitelj i osoba ovlaštena za prodaju dionica sklapaju ugovor o prodaji dionice u ime ovršenika (čl. 223. st. 1. OZ/10). Stranke (suugova-ratelji) naznačenog ugovora su ovršenik, s jedne strane i kupac, s druge. Međutim, ovršenik pritom treba biti zastupan po javnom, odnosno sudskom ovršitelju, od-nosno osobi ovlaštenoj za prodaju dionica38. S druge strane, kupac može, ali ne mora biti zastupan po zastu-pniku prilikom sklapanja naznačenog ugovora39.

S obzirom na dikciju navedene zakonske odredbe, ovdje je riječ o tzv. neposrednom zastupstvu, tj. takvom gdje javni, odnosno sudski ovršitelj, odnosno osoba ovlaštena za prodaju dionica (neposredni zastupnici) sklapaju ugovor vlastitim očitovanjem volje u ime i za račun40 ovršenika (zastupanoga). Tome dosljedno, učinci ugovora o prodaji dionice nastupaju neposred-no za ovršenika (zastupanoga). Postavlja se pitanje kada nastupaju pravni učinci sklopljenog ugovora o prodaji dionice za koju nije izdana isprava o dionici. Budući da je imenovana dionica nematerijalizirana, ali

37 Sudski ovršitelj označava sudskog službenika koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili po-stupku osiguranja (čl. 2. toč. 15. OZ/10).

38 Zalažemo se, de lege ferenda, za izmjenu odredbe čl. 223. st. 1. OZ/10, na način da se umjesto veznika i između imenica sudski ovršitelj i osoba ovlaštena za prodaju dionica ima staviti prijedlog odnosno. Naime, potonji prijedlog svojim značenjem ispravno - s obzirom na dani ratio legis - upućuje na alternativni odnos između navedenih provoditelja prodaje dionice neposrednom pogodbom u odnosu na korišteni veznik i koji, pak, pogrešno - s obzirom na dani ratio legis - upućuje na kumulaciju navedenih provoditelja prodaje dionice neposrednom pogodbom - kada sklapaju ugovor o prodaji dionice u ime ovršenika.

39 Iznimno, kupac treba biti zastupan po zakonskom zastupniku ako je riječ o osobi koja je potpuno poslovno nesposobna. Ograničeno poslovno sposobne osobe mogu u pravilu same sklapati pravne poslove, ali su oni “šepavi” (negotium claudicans), dok ga zakonski zastupnik ne odobri.

40 Premda se u odredbi čl. 223. st. 1. OZ/10 isključivo ističe da navedeni neposredni zastupnici ugovor sklapaju u ime ovršenika, takvu for-mulaciju valja smisleno dopuniti dometkom: i za račun ovršenika. Naime, pojmu zastupstva imanentno je sklapanje ugovora u korist, tj. za račun zastupanoga.


nije vrijednosni papir, ona se, zajedno s pravima koja iz nje proizlaze, stječe u trenutku njezina upisa u registar dionica društva, s obzirom da u odnosu prema društvu vrijedi kao dioničar samo onaj tko je upisan u registru dionica (čl. 226. st. 1. i st. 2. ZTD-a).

OZ/10 ne uređuje pravne učinke ugovora o prodaji dionice za koju nije izdana isprava o dionici, kao nema-terijalizirane dionice koja nije vrijednosni papir, pa se utoliko primjenjuju mjerodavne odredbe ZTD-a.

Prema izloženom, ugovor o prodaji dionice za koju nije izdana isprava o dionici je pravni naslov stjecanja41. Način stjecanja42 prava vlasništva nad navedenom dio-nicom je prijenos u registru dionica s jednog imatelja na drugog.

Ako se dionica prodaje na dražbi ili neposrednom pogodbom, ona prethodno mora biti procijenjena (čl. 223. st. 2. OZ/10). Logičan preduvjet prodaje - pret-hodnu procjenu vrijednosti - dionice za koju nije iz-

41 Iustus titulus.42 Tzv. modus.

dana isprava o dionici navedena zakonska odredba postavlja kao svojevrsni condicio sine qua non, i to neovisno o tome je li riječ o prodaji putem dražbe ili, pak, o prodaji putem neposredne pogodbe. Na to nedvojbeno upućuje imperativna dikcija razmatrane zakonske odredbe: “…ona prethodno mora biti pro-cijenjena”. Mjerodavna je pritom vrijednost dionice koju ona postiže na tržištu - tzv. tržišna vrijednost dionice43. Nju, pak, utvrđuje javni, odnosno sudski ovršitelj putem vještaka ili ovlaštenih procjenitelja. Jedina iznimka od utvrđenja vrijednosti putem vje-štaka ili ovlaštenih procjenitelja jest onda kada dio-nicu prodaje osoba ovlaštena za prodaju dionica. U potonjem slučaju sama ta osoba određuje cijenu po kojoj će dionicu prodati, vodeći pri tome44 računa o tržišnim uvjetima (čl. 223. st. 2. OZ/10).

43 To je, dakle, ona vrijednost koju dionica postiže u ravnotežnom položaju ponude i potražnje za njom u danom trenutku.

44 Smatramo potrebnim, de lege ferenda, izvršiti izmjenu odredbe čl. 223. st. 2. reč. 3. in fi ne OZ/10 predloženim umetanjem frazeološ-kog izraza pritom jer on jasnije vezuje smisao prethodnog teksta s tekstom koji slijedi.

SUMMARY The subject matter of this paper is the execution of a stock for which

a stock certifi cate was not issued and which is regulated with the provi-sions of Articles 221–223 of the Enforcement Act. A previous regulation of the analysed subject matter was regulated with the provisions of Ar-ticles 194-197 of the 1996 Enforcement Act.

Key words: stock for which a stock certifi cate was not issued, exe-cution of a stock.

ON THE EXECUTION OF A STOCK FOR WHICH

A STOCK CERTIFICATE WAS NOT ISSUED

Čitajte novi broj Hrvatske pravne revije

ili pregledajte arhivu svih objavljenih članaka

na našem pravnom portalu

www.ingbiro.com


OSVRT NA SUDSKU PRAKSUStručni članak UDK 331.102.14

dr. sc. Ivan Kaladić*

O pravu izvođača na umanjenu ugovorenu naknadu u slučaju raskida

ugovora o djelu voljom naručitelja prije dovršenja naručenog djela

U članku se analizira slučaj iz sudske prakse u kojem se kao sporno javilo pitanje - pripada li izvo-

đaču pravo na naknadu štete u visini troškova učinjenih u vezi s ispunjenjem ugovorne obveze za

slučaj raskida ugovora o djelu prema volji naručitelja, dok ugovoreni posao nije dovršen. Iznose se

razlozi koji opravdavaju zaključak da izvođaču radova u tom slučaju pripada pravo na ugovorenu

naknadu umanjenu za iznos troškova koje on nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije

raskinut, te za iznos zarade koju je ostvario na drugoj strani ili koju je namjerno propustio ostvariti.

Ključne riječi: raskid ugovora o djelu prema voljom naručitelja dok djelo nije dovršeno, pravo izvođača na umanjenu ugovorenu naknadu.

1. UVOD

Zakon o obveznim odnosima1 uredio je posebni slučaj raskida ugovora o djelu voljom naručitelja sve dok naručeno djelo nije dovršeno, u kojem slučaju na-ručitelju pripada pravo na umanjenu naknadu.

Naime, odredbom čl. 619. ZOO/2005 propisano je: “Sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju du-žan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti.”

* Ivan Kaladić, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini.1 Zakon o obveznim odnosima, Nar. nov., br. 35/05, 41/08 - dalje u

tekstu: ZOO/2005.

To pravo naručitelja na gotovo jednaki način bilo je uređeno odredbom čl. 629. prije važećeg Zakona o obveznim odnosima2, osim što su u tekstu te odredbe umjesto riječi “naručeno djelo”, bile riječi “naručeni po-sao”, a umjesto riječi “što ju je”, bile riječi “koju je”.

Razumljivo je da zakonodavac izvođaču u slučaju raskida ugovora o djelu voljom naručitelja dok dje-lo nije dovršeno nije mogao priznati pravo na isplatu ugovorene naknade bez ikakvog umanjenja, jer neke troškove izvođač nije imao, budući da djelo nije u pot-punosti dovršio, a s druge strane, s obzirom da izvo-đač nije bio angažiran do dovršenja djela, mogao je u vremenu od naručiteljeva raskida ugovora o djelu do planiranog vremena potrebnog za dovršenje djela

2 Zakon o obveznim odnosima, Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO/1978.


ostvariti zaradu kod drugog naručitelja, ili takvu zaradu eventualno propustiti. Ako te okolnosti ne bi bile uzete u obzir, izvođač bi došao u povoljniji položaj u odnosu na položaj u kojem bi se nalazio da naručitelj nije raski-nuo ugovor o djelu prije nego što je djelo dovršeno.

U sudskoj praksi bilo je spornih pitanja u vezi s troš-kovima koje je izvođač imao u vezi s ispunjenjem svoje ugovorne obveze, te je li ih naručitelj dužan podmiriti izvođaču na temelju pravila o odgovornosti za nakna-du štete zbog neispunjenja ugovorne obveze.

U članku analiziramo slučaj izvođača koji je zahti-jevao naknadu štete zbog troškova koje je imao u vezi s ispunjenjem ugovorne obveze izvođenja elektro-monterskih radova na osvjetljenju fontane u sklopu kompleksa S. u Libiji, jer je naručitelj raskinuo ugovor o djelu prije njegova dovršenja. Naručitelj i njegov prav-ni sljednik nisu izvođaču platili traženu naknadu štete, pa je izvođač svoja prava ostvarivao putem suda u par-ničnom postupku.

2. DOGAĐAJ IZ SUDSKE PRAKSE

U sudskom sporu bile su utvrđene sljedeće činje-nice:

- da su pod brojem 1075/Z89 28. rujna 1989. sklopili ugovor o izvođenju radova tužitelj kao izvođač radova i pravni prednik tuženika GRO V. G. iz Z. kao naručitelj radova, a da je predmet toga ugovora izvođenje elek-tromontažnih radova na osvjetljenju fontane u sklopu kompleksa S. u Libiji,

- da je cijena radova ugovorena u ukupnom iznosu od 1.488.336.000,00 tadašnjih dinara, a da se izvođač radova obvezao odmah po sklapanju ugovora pristu-piti osiguranju materijala, a rok za isporuku opreme u Stuttgartu ugovoren je s danom 4. listopada 1989.,

- da se tužitelj kao izvođač radova obvezao izvršiti nabavu opreme u SR Njemačkoj, pakirati je i dopre-miti na aerodrom, te predati aviokompaniji u roku od 4 dana nakon primitka novčanih sredstava na njegov devizni račun koji se vodi kod Stuttgart-Bank (čl. 2. Teh-ničkih uvjeta),

- da je dopisom od 7. kolovoza 1990. tuženik jedno-strano raskinuo navedeni ugovor,

- da je tužitelj na osnovi istoga ugovora kupio materijal za izvođenje elektromontažnih radova u vrijednosti od 27.623,00 DEM, što preračunato iznosi 14.123,44 EUR,

- da je tužitelj društvu W. F. za nabavljeni materijal

platio ležarinu, kamate i druge troškove u iznosu od 5.000,00 DEM, što preračunato iznosi 2.556,46 EUR,

- da je tužitelj u vezi s ispunjenjem obveze iz ugo-vora radi putovanja u inozemstvo imao troškove, i to na ime dnevnica 3.690,00 DEM, što preračunato iznosi 1.886,67 EUR, te na ime noćenja 1.114,20 DEM, što pre-računato iznosi 569,68 EUR,

- da je tužitelj imao putnih troškova u vezi s pu-tovanjem u inozemstvo u vezi s istim ugovorom 27.016,70 kn.

3. NAČIN RJEŠAVANJA

PREDMETNOG SPORA

Prvostupanjskom presudom ponuđeno je: prema toč. I. izreke tuženik je dužan platiti tužitelju 5.012,81 EUR sa zateznim kamatama, u kunskoj protuvrijedno-sti; prema toč. II. izreke tuženik je dužan platiti tužite-lju 27.016,70 kn sa zateznim kamatama; prema toč. III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 14.123,44 EUR sa zateznim kamatama, u kunskoj protuvrijedno-sti; prema toč. IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da plati tužitelju zate-zne kamate na iznos od 27.016,70 kn od 10. studenoga 1991. do 31. prosinca 2007.3

Drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I., II. i IV. izreke, a preinačio je prvostu-panjsku presudu u toč. III. njezine izreke prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u vezi s troškovima nabavke opreme u iznosu od 14.123,44 EUR sa zateznim kamatama.4

Tuženik, nezadovoljan drugostupanjskom presu-dom, pobijao ju je pravodobno podnesenom revizijom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a revi-zijski sud je nalazeći da nisu ostvareni revizijski razlozi, odbio reviziju kao neosnovanu.

U obrazloženju presude revizijskog suda, među ostalim, navedeno je:

“Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog tuženikovog raskida ugovora o izvođenju elek-tromonterskih radova što su ga sklopili 28. rujna 1989. tužitelj kao izvođač radova i prvobitni tuženik u ovom predmetu GRO V. G. iz Z. - pravni prednik tuženika, kao naručitelj radova.”

“Prije svega treba reći da je pogrešno stajalište niže-

3 Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-5492/07 od 25. ožujka 2009.

4 Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-5578/09-3 od 10. studenoga 2009.


stupanjskih sudova, da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu ležarine, kamata i troškova.

Naime, prema odredbi čl. 629. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje u tekstu: ZOO) sve dok naručeni posao nije do-vršen naručitelj može raskinuti ugovor kada god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije raski-nut, a i za iznos zarade koju je ostvario na drugoj strani ili koju je namjerno propustio ostvariti. Dakle, prema toj zakonskoj odredbi tužitelju ne pripada pravo na na-knadu troškova koje je učinio u vezi s ispunjenjem ugo-vorne obveze, a on je tvrdio da je platio 5.000,00 DEM na ime troškova ležarine, kamata i drugih troškova u vezi sa smještajem opreme nabavljene u SR Njemačkoj, te troškova u vidu dnevnica i noćenja u SR Njemačkoj i troškova prijevoza vlastitim automobilom na relaciji Zagreb - Stuttgart - Zagreb.

U predmetnom slučaju tuženik je kao naručitelj ra-dova bio ovlašten raskinuti predmetni ugovor o izvo-đenju radova, a tužitelju u tom slučaju pripada pravo na naknadu u smislu čl. 629. ZOO-a, neovisno o tome što je on svoj tužbeni zahtjev nazvao odštetnim tuž-benim zahtjevom. Naime, prema odredbi čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 - dalje u tekstu: ZPP) sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

Stranke su ugovorile naknadu u iznosu od 1.488.336.000,00 tadašnjih dinara te je tuženik bio obve-zan 69.437,00 DEM platiti tužitelju na njegov račun kod banke u Stuttgartu, što međutim tuženik nije učinio.

Uzevši u obzir tečaj EUR dana 1. siječnja 2002., od kada je EUR u uporabi u odnosu na DEM - 1 EUR = 1.95583 DEM, proizlazi da iznos od 69.437,00 DEM ima protuvrijednost od 35.502,25 EUR. Od ugovorene na-knade preračunate u EUR, odbija se iznos od 14.123,44 EUR kao vrijednost opreme, jer tužitelj opremu nije upotrijebio radi izvršenja ugovornih radova, niti ju je predao tuženiku na raspolaganje, pa ostaje razlika u iznosu od 21.378,81 EUR u korist tužitelja.

Treba istaknuti da se tužitelju ne može posebno dosuditi naknada ostalih troškova (ležarina, kamate i drugi troškovi u iznosu od 2.556,46 EUR, dnevnica od 1.886,67 EUR, noćenja 569,68 EUR, putnih troškova u vezi s putovanjem u Njemačku osobnim automobilom

u iznosu od 27.016,70 kn) za koje je tužitelj tvrdio da ih je imao u vezi sa sklopljenim ugovorom o izvođenju radova, jer ti troškovi ulaze u vrijednost ugovorene na-knade za naručene radove.

S obzirom da je prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva niži od naknade koja pripada tužitelju u smislu čl. 629. ZOO-a, tuženik se neosnovano protivi prihvaćenom di-jelu tužbenog zahtjeva.

Tužitelju na dosuđeni iznos naknade pripadaju i zatezne kamate (čl. 277. st. 1. ZOO-a) od dospjelosti njegove tražbine, u ovom slučaju od raskida ugovora o izvođenju radova 7. kolovoza 1990., no tužitelj je zahti-jevao isplatu zateznih kamata od kasnijeg vremena.”5

4. KOMENTAR SUDSKE ODLUKE

Iako je tužitelj u predmetnom sporu svoj tužbeni zahtjev istaknuo kao odštetni zahtjev, pravilno je re-vizijski sud u obrazloženju svoje odluke osnovanost, odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva procjenji-vao u smislu odredbe čl. 629. ZOO/1978, a ne prema odredbama toga Zakona o odgovornosti za naknadu štete nastale zbog povrede ugovorne obveze.

Prema odredbi čl. 262. st. 1. toga Zakona, vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savje-sno u svemu kako ona glasi, a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka kad dužnik ne ispuni obvezu ili zaka-sni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahti-jevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

U smislu odredbe čl. 266. st. 1. istoga Zakona, vje-rovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle ko-risti, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

Odredbom čl. 269. navedenog Zakona propisano je da ako odredbama toga odsjeka nije drukčije propisano, na naknadu te štete odgovarajuće se primjenjuju odred-be toga Zakona o naknadi iz izvanugovorne štete.

Jedna od pretpostavki za nastanak obveznoprav-nog odnosa odgovornosti za izvanugovornu štetu je protupravnost štetne radnje, koja ima za posljedicu određenu štetu na oštećenikovoj strani.

U predmetnom slučaju takve protupravnosti na naručiteljevoj strani nije bilo. On je ovlašteno u smislu

5 Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt-131/10-2 od 9. ožujka 2011., iz arhive Suda.


odredbe čl. 629. ZOO/1978 raskinuo ugovor o djelu prema svojoj volji, iako mu izvođač - tužitelj za to nije davao nikakav povod.

Suvišno je bilo raspravljanje o tome je li naručitelj - tuženikov pravni prednik, skrivljeno ili neskrivljeno raskinuo predmetni ugovor o djelu, jer je on na raskid ugovora bio ovlašten, pa se ne može govoriti o njegovoj krivnji, odnosno nekrivnji za raskid ugovora o djelu.

U smislu odredbe čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku, sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tu-žitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. U predmetnom slučaju revizijski sud opravdano se nije držao pravila o odgovornosti za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, te je ocjenjivao postojanje odnosno nepostojanje pretpostavki za primjenu čl. 629. ZOO/1978.

Tužitelju u predmetnom slučaju ne pripada pra-vo na naknadu ležarine, kamata i troškova jer se radi o troškovima koje je tužitelj kao izvođač imao u vezi s ispunjenjem ugovorne obveze, a oni čine sastavni dio ugovorene naknade. Naime, tužitelju ne može pripa-dati pored ugovorene naknade i naknada troškova uči-njenih u vezi s ispunjenjem ugovorne obveze, koji su sastavni dio ugovorene naknade.

Ovo se odnosi i na troškove u vidu dnevnica i noće-nja tužitelja u SR Njemačkoj te troškove prijevoza vla-stitim automobilom tužitelja na relaciji Zagreb - Stutt-gart - Zagreb, jer je tužitelj prilikom ugovaranja visine naknade uzeo u obzir da će imati i takve troškove.

Što se tiče nabavke opreme u SR Njemačkoj (14.123,44 EUR), iako je tužitelj tvrdio da je opremu nabavljao u svrhu ispunjenja svoje ugovorne obveze, s

obzirom da tužitelj opremu nije upotrijebio radi izvrše-nja ugovorenih radova, jer je naručitelj raskinuo ugovor o djelu, - niti je tuženiku opremu predao na raspolaga-nje, vrijednost opreme mora se odbiti od ugovorene naknade. Tužitelju, naime, ne može pripadati pravo na naknadu vrijednosti opreme i pravo na isplatu ugovo-rene naknade bez umanjenja, ako je opremom raspo-lagao u vlastitu korist, a ne u korist naručitelja.

Budući da je tužitelju pripadalo pravo na veći dio ugovorene naknade od prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva, tuženik se neosnovano protivio prihvaćenom dijelu tužbenog zahtjeva.

Tužitelju su na dosuđeni iznos naknade pripadale i zatezne kamate u smislu čl. 277. st. 1. ZOO/1978, od raskida ugovora o izvođenju radova do isplate dosu-đene naknade.

U predmetnom slučaju nije utvrđeno da bi tužitelj - izvođač ostvario zaradu na drugoj strani ili da ju je na-mjerno propustio ostvariti.

Revizijskom odlukom je uz pravilnu primjenu mate-rijalnog prava djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev.

U sudskoj praksi valjalo bi slijediti pravna shvaćanja izražena u navedenoj odluci revizijskog suda.

5. ZAKLJUČAK

Iz naprijed navedenih razloga valja zaključiti da u slučaju raskida ugovora o djelu od strane naručitelja dok naručeni posao nije dovršen, izvođaču radova ne pripada pravo na naknadu troškova učinjenih u vezi s ispunjenjem ugovorne obveze, već mu pripada pravo na umanjenu ugovorenu naknadu.

SUMMARY ON THE CONTRACTOR’S RIGHT TO A DECREASED CONTRACTUAL COMPENSATION IN CASE OF AN EARLY EXIT OF A TEMPORARY SERVICE CONTRACT BY THE CLIENTThis paper analyses a case-law in which the following issue arose – does the contractor have the right to

compensation of damages in the amount of the costs performed in relation to the execution of a contractual obligation in case of termination of a temporary service contract requested by the client when the contractual assignment has not been completed. Reasons that justify the conclusion that the contractor in that case has the right to a contractual compensation decreased for the cost amount that the contractor did not make and that the contractor would be bound to make had it not been for the early exit and decreased for the profi t amount that the contractor made of the other party or intentionally failed to make are laid out.

Key words: early exit of a temporary service contract by the client, the contractor’s right to a decreased contractual compensation.


SJEĆANJEStručni članak UDK 347.44

prof. dr. sc. Aldo Radolović*

Dr. Želimir Šmalcelj - veliko ime povijesti građanskog prava u Hrvatskoj

* Aldo Radolović, sudac Ustavnog suda RH, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Rijeci.

1. UVOD

Opća pravila života, napose ovoga našeg suvreme-nog, ponekad su nemilosrdna; biblijski su pisci rekli da “je život čovjeka kao sijeno, cvate kao cvijetak na njivi, jedva ga dotakne vjetar i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo”.

To ipak ne znači da je zaborav nešto po sebi dobro i da tako mora biti. Ne mora biti i nije dobro da je tako.

Današnjoj generaciji pravnika u Republici Hr-vatskoj vjerojatno nije poznato ime dr. Želimira Šmalcelja. Ovaj je napis

posvećen njemu, obnovi uspomene na njega, i to iz ne-koliko bitnih razloga:

- napisao je veći broj izvornih djela iz područja gra-đanskog prava koja moraju ostati u riznici intelektual-nog bogatstva pravničke struke u našoj zemlji; bio je i pravni pisac i vrhunski praktičar u isto vrijeme, obje-dinjavajući tako obje bitne strane pravničkog poziva i ostavio nam je poruku da praksa i teorija prava ne mogu ići odvojeno, nego samo zajedno

- bio je čovjek velike pravne i opće kulture bez koje pravna norma nikada ne može biti pravilno tumačena i

- bio je čovjek, kako kažu svi koji su ga poznavali (i koje smo kontaktirali), visoke i rijetke osobne čestitosti i živio je po načelu da bude strog prema sebi, a blag i dobar prema svim drugima; tako nam je ostavio pro-fesionalno i životno pravilo da je svaki pravni institut osuđen na neuspjeh ako ne bude praćen iskrenim na-stojanjima da ujedno bude sukladan najvišim etičkim zahtjevima.

2. ŽIVOTOPIS DR. ŽELIMIRA

ŠMALCELJA

Dr. Želimir Šmalcelj rođen je 17. studenoga 1910. u Sarajevu. Zanimljivo je da mu je otac bio gimnazijski profesor grčkog i latinskog jezika, a ta je klasična crta jako odredila njegov budući razvoj i život.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu, a Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon doktoriranja bio je godinu dana na poslijediplomskom studiju u Münche-nu. Po završetku školovanja (vrijeme oko Drugog svjet-skog rata) bio je sveučilišni docent pravnih znanosti.

U razdoblju od 1952. do 1961. bio je odvjetnik u Ja-strebarskom, gdje ga se (sada već stariji) pravnici još uvijek lijepo sjećaju. Od 1961. do umirovljenja bio je šef Pravne službe poduzeća “Sljeme” u Zagrebu1. Od-lukom Sabora SR Hrvatske od 18. listopada 1978. bio je izabran za suca porotnika (tadašnjeg) Višeg privrednog suda u Zagrebu.

U mirovinu je otišao 30. rujna 1979. Umro je u Za-grebu 4. studenoga 1989.2 Vladao je (potpuno) nje-mačkim jezikom i kao pravnik bio je nedvojbeno naklo-


njen germanskoj (austrijsko-njemačkoj) pravnoj školi građanskog prava. Vrlo dobro poznavao je i francuski jezik pa je na taj način mogao znanstveno uspoređivati i konfrontirati dva, u svjetskim razmjerima, najvažnija učenja civilnopravne znanosti.

Prve svoje pisane radove iz područja građanskog prava dr. Želimir Šmalcelj objavio je 1940., posljednje 1985. godine (4 godine prije svoje smrti).

Djelovao je, dakle, u dugom vremenskom raspo-nu, bio svjedok promjena država i pravno-političkih sustava, ali njegova pisana djela nadilaze regulaciju iz vremena u kojima su pisana i tijek vremena ne slabi nji-hovu znanstvenu snagu.

3. “UGOVORI U KORIST TREĆEG”

Najpoznatije znanstveno djelo dr. Želimira Šmalce-lja svakako je knjiga “Ugovori u korist trećeg”. Knjiga je objavljena u Zagrebu 1944. i bila je tiskana u knjižari C. Albrecht (P. Acinger), u Radićevoj ulici br. 263.

Dr. Želimir Šmalcelj je knjigu napisao kao docent Sveučilišta u Zagrebu, a kako je sam napisao u predgo-voru, “raspravu je dovršio u jesen 1942. i za štampu je predao na Božić 1942.”4 .

Knjiga je vrlo opsežna, sadrži 255 stranica i predstav-lja doista sveobuhvatno, možda najsveobuhvatnije dje-lo koje je na našemu pravnom prostoru itko napisao o ovom institutu građanskog prava. Također knjiga sadrži popis bogate literature koju je autor koristio, isto kao i brojne presude sudova vezane za razmatranu materiju.

Valja napomenuti da je dr. Želimir Šmalcelj, iako “ogezeovac” po duši i pravničkoj strasti, kritizirao OGZ (ABGB) baš zbog toga što ne poznaje institut u korist trećeg. Istina, treća novela OGZ-a je tu temu ipak do-takla, ali je dr. Želimir Šmalcelj tražio puno više i išao puno dalje.

Naš (važeći) Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) iz 2005. (čl. 337. - 340.) poznaje “ugovor u korist trećeg” i sasvim je sigurno da je u genezi sadašnje re-gulacije i knjiga dr. Želimira Šmalcelja imala veliku i po-zitivnu ulogu. Ovu knjigu napose valja izvući iz zabora-va i ponovno staviti u pravni optjecaj. Materiju ugovora u korist trećeg uistinu se ne može razumjeti ako se ne poznaje povijesno, komparativno i teorijsko razumije-vanje ove važne kategorije građanskog prava. Rad dr. Želimira Šmalcelja u tom smislu predstavlja pravi vodič prema pravilnom postavljanju i rješavanju problema.

Ne smije nas zavaravati činjenica što danas u ugo-voru u korist trećeg ZOO sadrži svega par zakonskih članaka (337.-340.); iza takve kvantitativno relativno skromne regulacije stoji prevelik i prevažan broj prav-nih pitanja na koje treba pravilno odgovoriti da bi se postigli oni ciljevi zbog kojih je ovaj pravni institut uve-den u građansko pravo.5

4. RADOVI IZ PODRUČJA STVARNOG

PRAVA

Iz područja stvarnog i nasljednog prava, dr. Želimir Šmalcelj, također na visokoj znanstvenoj razini, objavio je više radova.

Još 1940. godine pisao je o pravu raspolaganja hi-potekom (“Vlasnikovo pravo raspolaganja hipotekom s obzirom na predosnovu općeg građanskog zakona” - Mjesečnik, 1940).6 Godine 1960. (Naša zakonitost, br. 1-2/1960) objavio je zanimljiv rad iz nasljednog prava “Tužba o nasljeđivanju po Zakonu o nasljeđivanju”.7

Nekoliko godina kasnije objavljuje vrijedno djelo koje objedinjuje stvarno i obvezno pravo - Pridržaj pra-va vlasništva, Naša zakonitost 10-12/1964.

Pratio je dr. Želimir Šmalcelj i izmjene propisa stvar-nog prava vezane za Zakon o osnovnim vlasničkoprav-nim odnosima koji se pojavio 1980. godine (Što se izmijenilo Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim od-nosima, Odvjetnik 8-9/1981); već sljedeće godine piše i o pojmu posjeda po istom, novom ZOVO-u (Nešto o posjedu po odredbama Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, Odvjetnik 7-8/1982).

Pisao je i o drugim temama iz područja stvarnog prava, čak i o odnosima tada postojećih organizacija udruženog rada (Naša zakonitost, 5/77 i 1-2/78).8

U cjelini se ipak može reći da stvarno i nasljedno pravo ipak nisu predstavljali središnju stručnu i znan-stvenu preokupaciju dr. Želimira Šmalcelja. Napisani radovi iz ovih područja građanskog prava, međutim, mogu i danas itekako služiti razumijevanju instituta koje je on obrađivao.

5. OSTALI RADOVI IZ PODRUČJA

OBVEZNOG PRAVA

Obvezno pravo bilo je u središtu stručnog i znan-stvenog zanimanja dr. Želimira Šmalcelja. Osim već


spomenute knjige “Ugovori u korist trećeg”, napisao je čitav niz doista avangardnih radova iz područja tog di-jela građanskog prava.

Navest ćemo samo one najvažnije:

- Ugovorno ograničenje i isključenje odgovornosti za štetu, Naša zakonitost, br. 10-12/1964. 9

- Djelovanje izmijenjenih okolnosti na obligatorne ugovore, Naša zakonitost, br. 3/1966.

- Uputa (asignacija) i njezini posebni oblici, Naša za-konitost, br. 2 i 4/1967.

- Preuzeće duga, Naša zakonitost, br. 3/1968.

- Fiducijarni poslovi (ugovori povjerenja), Naša za-konitost, br. 3/1969.10

- Nekoliko problema clausule rebus sie standibus u sudskoj praksi, Privreda i pravo br. 11/1971.

- Pravna narav ugovora o garanciji s osobitim osvr-tom na bankovne garancije, Naša zakonitost, br. 2 i 3/1970.

- Odredivost činidbe obligatornih ugovora, Naša zakonitost, br. 2/1971.

- “Gentlemen’s agreement” u ugovornom pravu, Naša zakonitost, br. 2/1972.

- Oblik (forma) ugovora u prometu nekretnina, Pri-vreda i pravo br. 2/1973.

- Djelovanje volje stranaka kod obveznopravnih ugovora, Naša zakonitost, br. 1 i 2/1973.

- Zajednička zabluda stranaka obveznopravnih ugovora, Naša zakonitost, br. 11-12/1973.

- Promjena obveznopravnih ugovora djelovanjem suda, Naša zakonitost, br. 2/1975.

- Pravno-politička vrijednost pojma “nemogućnost činidbe u obveznom pravu”, Naša zakonitost, br. 7-8/1976.

- Napomene uz nove odredbe općeg dijela Zakona o obveznim odnosima, Naša zakonitost, br. 8/1978.11

- Dopuštena osnova ugovornog odnosa, Naša za-konitost, br. 1/1980.12

- Prijevara u obveznom pravu, Odvjetnik br. 3-4/1984.

- Zabluda u obveznom pravu, Naša zakonitost, br. 4/1984. i

- Nepažnja u pregovorima za sklapanje ugovora (Culpa in contrahendo), Naša zakonitost, br. 8/1985.

Većinu svojih djela iz obveznog prava dr. Želimir Šmalcelj napisao je dok je obavljao poslove šefa Prav-

ne službe poduzeća “Sljeme” (od 1961. do umirovljenja 1979.). Na taj je način gotovo idealno spajao svoje ši-roko i veliko znanje općeg i građanskog prava sa za-htjevima struke i života. Jedan je dio, dakako, napisao i u fazi umirovljenja, no s jasnim tragovima prethodno akumuliranoga praktičnog iskustva.

Nije fraza kad kažemo da su ovi radovi od neprola-zne pravne vrijednosti; propisi obveznog prava se, isti-na, također mijenjaju, ali njegovi bitni instituti ostaju.

Radovi dr. Želimira Šmalcelja imaju stoga i danas veliku teoretsku i praktičnu vrijednost. Ti radovi ta-kođer pokazuju da se obvezno pravo i u svojoj cje-lini kao i u pojedinim njegovim dijelovima ne može uspješno razvijati ako se ne poznaje njegova povije-sna evolucija.

6. (KRATKO) FIKSIRANJE

NAJVAŽNIJEG DOPRINOSA

DR. ŽELIMIRA ŠMALCELJA

U PODRUČJU OBVEZNOG PRAVA

“Ugovori u korist trećeg” je ne samo najvažnije dje-lo dr. Želimira Šmalcelja nego i njegov objektivno vr-hunski doprinos teoriji i praksi obveznog i građanskog prava uopće.

Autor je iznimno suptilno razgraničio pojam ugo-vora u korist trećeg od njemu doista dosta sličnih ugo-vora: ugovora o zastupstvu, ugovora o preuzeću duga i ugovora o uputi (asignaciji).

Zastupnik, kaže dr. Želimir Šmalcelj, djeluje svojim radom, a kod ugovora u korist trećeg promisor (onaj koji obećaje nešto u korist trećeg) djeluje svojom imovinom. Ugovor u korist trećeg stoga potiskuje za-stupnika ondje gdje je taj pravni oblik prikladniji za postizanje određenih gospodarskih ciljeva. Autor kao posebno pogodan ugovor u korist trećeg spominje tada poznate tarifne ugovore, što bi danas odgovaralo pojmu kolektivnih ugovora.

U odnosu na ugovor o preuzimanju duga, dr. Želimir Šmalcelj je ukazao da je tada također poznati ugovor o činidbi trećem vjerovniku (der Vertrag auf Leistung an Drittglaubiger) samo običan ugovor u korist trećeg i nema nikakve veze s preuzećem duga (B preuzima obvezu da će dug A-a platiti C-u i time se osloboditi obveze prema A-u).

I uputa pokazuje na gospodarsku srodnost s ugo-


vorom u korist trećeg, utoliko što joj je svrha omogućiti neposredni imovinski prijelaz od B-a na C-a, uvijek na račun A-a. Bitna je razlika u tome što kod ugovora u korist trećeg treći stječe (svoje) pravo bez svog sudjelo-vanja, a kod upute (asignacije) to nije moguće.

Problem volje u obveznom pravu bio je objekt posebnog zanimanja i djelovanja dr. Želimira Šmal-celja. Sloboda volje, problem zablude, prijevare i sl. jesu i danas od neprocjenjiva značaja i snažan argu-ment da je ugovor bio (i ostaje) prije svega izraz volje ugovornih strana odnosno da je ugovor (dakako pod uvjetom da ne proturječi prinudnim propisima) prvi i najvažniji izvor ugovornog obveznog prava. U tom kontekstu valja sagledati i problem causae. Dr. Želimir Šmalcelj posebno je upozorio da je ZOO iz 1978. pre-uzeo koncepciju osnove ugovora (sinonim za klasični pojam causae) iz francuskog prava; to je bila prirodna posljedica činjenice što je glavni redaktor ZOO-a (au-tor poznate Skice za nacrt Zakonika o obligacijama i ugovora) bio francuski đak i doktorand (prof. Mihajlo Konstantinović).

Dr. Želimir Šmalcelj posebno ukazuje da konkretni pravni posao može imati više svrha (primjer: netko ku-puje konja za trke, a netko za trgovinu), što bi značilo da se s psihološkog, subjektivnog aspekta ne bi mogao dati objektivan i jedinstven pojam causae. Zaključni je stav autora da je pravni temelj (pravna osnova, causa) samo motiv koji je postao sadržaj ugovora.

Posebno je dr. Želimir Šmalcelj upozorio da se s poj-mom causae ne može poistovjećivati njemački institut “poslovne podloge” (die Geschaeftsgrundlage) koji je u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata bio samo re-zultat toga što to pravo (tada) nije poznavalo institut raskida ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okol-nosti (clausula rebus sic standibus), a u uvjetima strašne infl acije tražila se argumentacija koja će iz tih razloga opravdati raskid ili reviziju pravnog posla. Po stavu dr. Želimira Šmalcelja, njemačko pravo ne poznaje causau u subjektivnom smislu, premda po jednom detalju (par. 812/1 BGB) dopušta sankcioniranje situacije kada pravni posao ne poluči očekivani uspjeh.

Subjektivna causa je po dr. Želimiru Šmalcelju ništa drugo nego naziv za nedopušten motiv. Situacija, za-ključuje on, ipak nije ista pa ni približno ista u francu-skom pravu i za naše, domaće uvjete nužna je kombi-nacija subjektivne i objektivne causae.

Naše današnje obvezno pravo značajno je osiroma-šeno previše reduciranim pojmom dopuštene osnove,

i to doista izaziva bojazan da će u poslovni život i sud-sku praksu unijeti nered koji nije poželjan.

ZOO iz 2005. govori o “pobudama za sklapanje ugovora” (čl. 273.); time Zakon prihvaća koncepciju subjektivne causae, i to isključivo subjektivne causae s obzirom da više nema odredbe o “dopuštenoj osnovi” iz ZOO/78. koja je sadržavala i nešto od objektivnog poimanja causae.

To je nazadovanje u odnosu na prijašnje regulacije o causai, u odnosu na kompleks pitanja koja je s tim u svezi otvarala domaća i inozemna pravna znanost, pa dakako i nazadovanje u odnosu na učenje o causai pravnog posla koji je razvijao dr. Želimir Šmalcelj.

Ponavljamo, dr. Želimir Šmalcelj je komentirajući ZOO iz 1978., rekao da je “pravni temelj, causa, jedan od motiva koji je postao sadržaj ugovora jer su tako stranke ugovorile; bez toga - kaže on dalje - nemogu-će je npr. razlikovati kauzalne od apstraktnih pravnih poslova. Subjektivnu causau u francuskom pravu, kaže zaključno autor, podržava čitav niz drugih instituta ko-jih ili nema ili su od minornog utjecaja u austrijsko-nje-mačkom (pa tako i našem) obveznom pravu.

Neki aspekti učenja dr. Želimira Šmalcelja (npr. fi du-cijarno vlasništvo) i nisu bili baš posebno aktualni dok je on o tome pisao; suvremeno stanje teorije i prakse u ovom području izrazito oživljava ovu dimenziju znan-stvenog rada dr. Želimira Šmalcelja. U tom smislu za žaliti je da jedan postupovni zakon (Ovršni zakon) re-gulira materiju fi ducije; to je doista primarna materija građanskoga materijalnog prava, kako je dr. Želimir Šmalcelj u svojim radovima posve jasno poručio. Fi-ducija je prije svega ugovor, pravni posao a tome od-govarajući (uvjetni) prijenos prava vlasništva je samo građanskopravna posljedica tog posla.

7. ZAKLJUČAK

Ovaj rad nema za cilj samo izvući iz zaborava jedno veliko ime povijesti građanskog prava u Republici Hr-vatskoj; cilj je ponešto veći - zainteresirati mlade znan-stvenike građanskog prava za intenzivno proučavanje velikoga intelektualnog naslijeđa koje nam je ostavio dr. Želimir Šmalcelj.

Valu precedentnog pristupa građanskom pravu koji tako nemilosrdno zapljuskuje i naše hrvatske oba-le možemo se uspješno suprotstavljati samo kvalitet-nim pozivanjem na fi lozofi ju prava, na povijest prava i


na visoku razinu teoretske elaboracije na kojima se već višestoljetno temelji pravni sustav građanskog prava na ovim našim prostorima. Ovako, dakle, kako je po-stupao i dr. Želimir Šmalcelj.

Hrvatska znanost i praksa građanskog prava propu-stila je dostojanstveno obilježiti 200. godišnjicu OGZ-a (1811.-2011.). Austrijsko (austrijsko-njemačko) pravo je ne samo naša povijest nego i naš uzor u tome kako stvarati i primjenjivati pravo.

Naše suvremeno građansko pravo mora uvažavati tu i takvu pravnu povijest i mora se u visokom stupnju temeljiti na toj povijesti. Novo će biti dobro samo ako se zasniva na starome odnosno ako slijedi sveukupno intelektualno nasljeđe akumulirano kroz povijest.

Dr. Želimir Šmalcelj pisao je u tom smislu visoko stručno, ali i vrlo jednostavno i razumljivo. Nalazimo u njemu i njegovim redovima krasan spoj teorije i prak-se, životnog entuzijazma i životne mudrosti koja dolazi s iskustvom. U svom je životu dr. Želimir Šmalcelj imao sreću djelovati dugo i plodonosno pa je naša skromna zadaća bila kako sve to održati u sjećanju i koristiti se time u iznalaženju rješenja za nove izazove života i vre-mena. Vrijednost čovjekova djela nadilazi njegovo fi zič-ko trajanje i na neki način mi živimo dok traje zanima-nje za naše djelo. U tom smislu autoru ovog rada bilo je iznimno zadovoljstvo pisati o životu i djelu dr. Želimira Šmalcelja, nedvojbeno velikog imena građanskog prava i građanskopravne znanosti u našoj zemlji.

BILJEŠKE

1. Provjerom smo utvrdili da poduzeće “Sljeme” pravno više ne po-stoji i stoga nismo mogli doći do bližih podataka o radu dr. Želi-mira Šmalcelja u to vrijeme. Poduzeće je kasnije postalo “Sljeme” d.d., kasnije je poslovalo kao “Rabus”d.d., a 2008. godine poduze-će je otišlo u stečaj. Iste godine poduzeće “Sljeme” brisano je iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

2. Premda već dulje vrijeme nije bio odvjetnik, od dr. Želimira Šmal-celja posebno se oprostila Hrvatska odvjetnička komora. Odvjet-nik Hinko Krenčić održao je tada na zagrebačkom groblju Mirogoj kratak, ali iznimno lijep govor, a odvjetnik dr. Marko Kalogjera je na stranicama časopisa “Odvjetnik” dao topli, dodatni opis života i djela dr. Želimira Šmalcelja (Odvjetnik broj 7-12/1989.).

3. Ljubaznošću osoblja biblioteke Pravnog fakulteta u Zagrebu do-bili smo na uvid kompletan, posve očuvan tekst knjige. Bilo bi više nego dobro ispitati mogućnost publikacije tog djela danas i tako ovaj vrijedan doprinos građanskopravnoj znanosti učiniti dostu-pnim širem krugu čitatelja i napose mladih znanstvenika prava.

4. Dr. Želimir Šmalcelj bio je tada u dobi od 30 do 32 godine i jasno je da je kao već docent prava bio kapacitiran za najviša znanstve-na zvanja. Drugi svjetski rat očito je prekinuo jednu blistavu sve-učilišnu karijeru.

5. O ciljevima ugovora u korist trećeg dr. Želimir Šmalcelj posebno ne govori. To je svakako bio odraz tada važećeg trenda u znano-sti građanskog prava koja je preferivala (samo) normativističku dimenziju problema. No i kroz to dr. Želimir Šmalcelj prikazuje ugovore u korist trećeg kao posebno prikladan doprinos bržem i većem obrtaju (prometljivosti) subjektivnih građanskih prava.

6. Kako je poznato, Predosnova općega građanskog zakonika zbog predstojećeg ratnog vihora Drugog svjetskog rata nikada nije prerasla u Građanski zakonik. Sličnu je sudbinu, premda iz posve mirnodopskih razloga, doživio i pokušaj stvaranja Civilnog ko-deksa 1969., a u bivšoj je državi svaki pokušaj na izradi (jugosla-venskog) Građanskog zakonika defi nitivno stao nakon Ustava iz 1974., kada Federacija više nije imala ovlasti donositi Građanski zakonik. Demokratska Hrvatska još nije otvorila (mogući) proces donošenja (svog) GZ-a, a čini se da nekakva europerspektiva to posebno umanjuje.

7. Zakon o nasljeđivanju iz 1955. bio je - zbog svoje kvalitete, stručne utemeljenosti i znanstvene fundiranosti - jedan od naj-rezistentnijih zakona čije su postavke najvećim dijelom izdržale pritisak vremena; sada važeći Zakon o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 48/03, 163/03, 35/05) sadrži iste rokove zastare prava zahtijevati

ostavinu (hereditatis petitio) (čl. 138.) kao i Zakon o nasljeđivanju iz 1955. (čl. 144.) pa ovdje navedeni rad dr. Želimira Šmalcelja ima neposrednu praktičnu vrijednost i danas.

8. Premda su famozne “organizacije udruženog rada” bile doista samo fantomske konstrukcije ideologija samoupravnog socijaliz-ma, dr. Želimir Šmalcelj je svojim izvrsnim znanjem građanskog prava (i prava u cjelini) mogao, s jedne strane, podvrći analizi ta-kav negrađanski sustav prava i, s druge strane, otvarati neke mo-duse vivendi da istinski pripadnici pravne struke mogu djelovati i u takvim uvjetima.

9. Radi se o tzv. klauzulama neodgovornosti; ZOO iz 1978. (čl. 262. i dalje) i ZOO iz 2005. (čl. 343. - 347.). Dr. Želimir Šmalcelj je, međutim, rad o ovoj temi pisao kada još nije bilo ZOO-a, pa se oslonio (nešto) na OGZ, Opće uzance za promet robom i usporedno pravo.

10. Institut fi ducijarnog vlasništva uveden je u hrvatski pravni sustav Ovršnim zakonom iz 1996. godine (čl. 275.). Inače fi ducija (njem. Treuhand, lat. pactum fi duciae) je prijenos prava vlasništva radi osiguranja tražbine i po ispunjenju iste tražbine stvar se vraća vlasniku - fi ducijaru. I o tome je dr. Želimir Šmalcelj, dakle, pisao kada još nije bilo propisa. Štoviše, njegove primjedbe na fi duci-jarno vlasništvo trebalo bi danas u većoj mjeri uzimati u obzir, napose spriječiti da se neki elementi nereda u obveznom pravu (npr. zelenaštvo) ne pokrivaju automatizmom stjecanja prava vla-sništva u korist fi ducijara.

11. To je prvi (veći) rad temeljen na jednom pozitivnom propisu ob-veznog prava koji je imao prave razmjere zakonika (ZOO iz 1978. koji je Republika Hrvatska 1991. preuzela kao svoj zakon). Dr. Že-limir Šmalcelj, međutim, ne staje na prikazu zakona, nego ulazi u njegovu dublju znanstvenu analizu. Opća ocjena novog ZOO-a je po njemu bila dosta povoljna.

12. Ovaj je rad, prema našoj ocjeni, nakon “Ugovora u korist trećega” najvažniji rad dr. Želimira Šmalcelja i o tome ćemo ovdje nastav-no još ponešto reći.

13. Nema relevantnih prijedloga za izradu Građanskog zakonika RH. Već spomenuti proces europeizacije možda je prvi razlog toga, ali on ne bi smio biti nepremostiva zapreka. Na bivšem federalnom prostoru npr. Srbije je još prije šest godina donesena odluka o obrazovanju komisije za izradu Građanskog zakonika (vidjeti: V. Vodinelić, Građansko pravo - Uvod u građansko pravo i Opšti deo građanskog prava, Beograd 2012., str. 106.). Ne vidimo razlog za-što se i u Republici Hrvatskoj isti proces ne bi mogao otvoriti.


ODGOVORI NA PITANJAStručni članak UDK 351.712.2

Zoran Vuić, dipl. iur.*

Pravo javne nabave

* Zoran Vuić, Odjel za javno-privatno partnerstvo, Ministarstvo gos-podarstva.

1. IZVRŠENJE UGOVORA O JAVNOJ

NABAVI - ISTUPANJE ČLANA IZ

ZAJEDNICE PONUDITELJA

Ako je član zajednice ponuditelja istupio iz za-

jednice ponuditelja tijekom izvršenja ugovora,

zbog solidarne odgovornosti članova zajednice

ponuditelja za izvršenje ugovora, ostali članovi

zajednice ponuditelja trebaju preuzeti izvršenje

onog dijela ugovora za koji je bio zadužen član koji

je istupio iz zajednice.

PITANJE:

Je li naručitelj dužan u slučaju “raspada” zajednice ponuditelja za vrijeme važenja okvirnog sporazuma ra-skinuti sklopljeni okvirni sporazum te je li nužno da za čitavo vrijeme važenja okvirnog sporazuma gospodarski subjekt (zajednica ponuditelja) s kojim je sklopljen okvirni sporazum zadrži iste kapacitete kao iz prihvaćene ponu-de ili je dovoljno da zadrži barem minimalno traženi op-seg kapaciteta?

ODGOVOR:

Zakon o javnoj nabavi člankom 105. stavkom 1. propisuje da ugovor o javnoj nabavi, odnosno okvirni sporazum mora biti u skladu s uvjetima određenima u dokumentaciji za nadmetanje i odabranom ponu-dom, a člankom 105. stavkom 2. da ugovorne strane izvršavaju ugovor o javnoj nabavi u skladu s uvjetima određenima u dokumentaciji za nadmetanje i odabra-nom ponudom. Na odgovornost ugovornih strana za ispunjenje obveza iz ugovora o javnoj nabavi primje-

njuju se, sukladno članku 105. stavku 6. Zakona o jav-noj nabavi, odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima.

Okvirni sporazum s više ponuditelja naručitelj ne treba raskidati zbog toga što je jedna od ugovornih strana okvirnog sporazuma s više ponuditelja zajedni-ca ponuditelja iz koje je u međuvremenu istupio jedan sudionik zajednice ponuditelja.

Ako je član zajednice ponuditelja istupio iz zajednice tijekom izvršenja ugovora, zbog solidarne odgovorno-sti zajednice ponuditelja u izvršenju ugovora, ostali su-dionici zajednice ponuditelja trebaju preuzeti izvršenje onog dijela ugovora za koji je bio zadužen sudionik koji je istupio iz zajednice ponuditelja pod pretpostavkom da imaju dovoljne kapacitete. U suprotnom, trebalo bi doći do raskida ugovora. No za svaki pojedini sljede-ći ugovor, naručitelj treba pozvati na dostavu ponuda one gospodarske subjekte iz okvirnog sporazuma koji su sposobni izvršiti ugovor, kako je to propisano član-kom 39. stavkom 5. točkom 1. Zakona o javnoj nabavi, ali naručitelj više neće pozivati zajednicu ponuditelja iz koje je istupio jedan sudionik jer istupanjem jednog sudionika više se ne radi o istoj ugovornoj strani okvir-nog sporazuma.

2. DODATNA OBJAŠNJENJA

DOKUMENTACIJE ZA

NADMETANJE I PRODUŽENJE

ROKA ZA DOSTAVU PONUDA

Naručitelj je obvezan dati dodatna objašnjenja

i informacije vezane uz dokumentaciju za nadme-

tanje samo na one zahtjeve koji su dostavljeni naj-


kasnije šest dana prije isteka roka za dostavu po-

nuda u postupku javne nabave velike vrijednosti,

odnosno četiri dana u postupku javne nabave male

vrijednosti, a na one zahtjeve koji su stigli kasnije

samo ako to smatra važnim, u kojem slučaju će rok

za dostavu ponuda morati produžiti.

PITANJE:

Mogu li se zahtjevi za dodatnim informacijama ve-zanim uz dokumentaciju za nadmetanje dostaviti sve do isteka roka za dostavu ponuda i je li naručitelj tada dužan produžiti rok za dostavu ponuda za šest odnosno četiri dana?

ODGOVOR:

Zakon o javnoj nabavi člankom 31. stavkom 3. propisuje da, ako je potrebno, gospodarski subjekti mogu za vrijeme roka za dostavu ponuda zahtijeva-ti dodatne informacije i objašnjenja vezana uz do-kumentaciju za nadmetanje i svu moguću dodatnu dokumentaciju, a javni naručitelj dužan je dodatne informacije i objašnjenja bez odgađanja staviti na raspolaganje na isti način i na istim internetskim stra-nicama kao i osnovnu dokumentaciju bez navođenja podataka o podnositelju zahtjeva. Pod uvjetom da je zahtjev dostavljen pravodobno, posljednje dodatne informacije i objašnjenja vezana uz dokumentaci-ju javni naručitelj je obvezan staviti na raspolaganje najkasnije šest dana prije krajnjeg roka za dostavu ponuda u postupku javne nabave velike vrijednosti, odnosno četiri dana u postupku javne nabave male vrijednosti.

Zahtjev za objašnjenje može biti dostavljen tije-kom roka za dostavu ponuda, a naručitelj je obvezan dati objašnjenja i informacije samo na one zahtjeve koji su dostavljeni pravodobno (6/4 dana prije iste-ka roka za dostavu ponuda). No ako naručitelj sma-tra važnim (korisnim) dati objašnjenja na zahtjev koji je stigao i kasnije (npr. dva dana prije isteka roka za dostavu ponuda), onda će objašnjenja objaviti na isti način kao i dokumentaciju za nadmetanje, a rok za dostavu ponuda morat će odgovarajuće produžiti.

3. OKVIRNI SPORAZUM - RAZDOBLJE

NA KOJE SE SKLAPA

S obzirom na prirodu radova, za izvođenje sana-

cije ceste, oborinske odvodnje, nogostupa i bicikli-

stičke staze ne može se sklopiti okvirni sporazum

na razdoblje od tri godine.

PITANJE:

Je li dopušteno sklapanje okvirnog sporazuma s jed-nim gospodarskim subjektom za izvođenje radova sana-cije ceste, oborinske odvodnje, nogostupa i biciklističke staze, na temelju članka 38. stavka 6. Zakona o javnoj nabavi, na razdoblje od tri godine, iz razloga što dinami-ka izvođenja radova zahtijeva izvedbu u tri godine izvan razdoblja turističke sezone?

ODGOVOR:

Zakon o javnoj nabavi člankom 38. stavkom 6. pro-pisuje da se okvirni sporazum s jednim gospodarskim subjektom može sklopiti na razdoblje do dvije godine, osim u slučaju kada je javni naručitelj predvidio sklapa-nje okvirnog sporazuma s više gospodarskih subjekata na razdoblje duže od dvije godine, a dobije samo jednu valjanu ponudu. Nadalje, okvirni sporazum iznimno se može sklopiti na dulje razdoblje ako postoje opravdani razlozi vezani uz predmet nabave okvirnog sporazuma koje javni naručitelj mora obrazložiti u pozivu na nad-metanje i dokumentaciji za nadmetanje.

Međutim, s obzirom na prirodu radova koje naru-čitelj namjerava izvoditi tijekom tri godine (sanacija ceste, oborinska odvodnja, nogostup i biciklistička staza), što čini cjelovitu investiciju za koju je ishođena potvrda glavnog projekta, sklapanje okvirnog sporazu-ma na rok od tri godine ne bi bilo primjereno i suklad-no odredbama članka 38. stavka 11. Zakona o javnoj nabavi koje propisuju da se okvirni sporazum ne smije zlorabiti ili primjenjivati na način kojim bi se spriječilo, ograničilo ili narušilo tržišno natjecanje. Nakon izvede-nih radova planiranih za prvu godinu njihova izvođe-nja, u iduće dvije godine, moguća je primjena članka 26. stavka 2. točke 5. Zakona o javnoj nabavi, koji pro-pisuje uvjete za odabir pregovaračkog postupka javne nabave bez prethodne objave za nove radove koji se sastoje u ponavljanju sličnih radova koji se dodjeljuju gospodarskom subjektu s kojim je isti javni naručitelj već sklopio osnovni ugovor, pod propisanim uvjetima ili sklapanje ugovora o javnoj nabavi na tri godine.

4. SKLAPANJE, IZVRŠENJE I IZMJENA

UGOVORA O JAVNOJ NABAVI

Ugovor o javnoj nabavi mora biti sklopljen u

skladu s uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje


i odaslanom ponudom, a izmjena ovih uvjeta mo-

guća je samo za vrijeme trajanja ugovora u skladu s

odredbom čl. 105. Zakona o javnoj nabavi.

PITANJE:

Postoji li mogućnost sklapanja ugovora o kreditu pod povoljnijim uvjetima od uvjeta iz ponude pod kojima je sklopljen ugovor o javnoj nabavi uz primjenu bitno niže kamatne stope?

ODGOVOR:

Ugovor o javnoj nabavi mora biti u skladu s uvjeti-ma iz dokumentacije za nadmetanje i odabranom po-nudom. Zakon o javnoj nabavi, člankom 105. stavkom 2. propisuje da ugovorne strane izvršavaju ugovor o javnoj nabavi u skladu s uvjetima određenima u doku-mentaciji za nadmetanje i odabranom ponudom.

Nadalje, Zakon o javnoj nabavi člankom 105. stav-kom 5. točkom 3. propisuje da su bitne izmjene ugovora izmjene koje mijenjaju ekonomsku ravnotežu ugovora u korist ponuditelja na način koji nije bio predviđen u

uvjetima osnovnog ugovora o javnoj nabavi.

Nastavno rečenom, mogućnost izmjene ugovora, propisana člankom 105. Zakona o javnoj nabavi, odno-si se samo na već sklopljene ugovore tijekom njihova izvršenja, dok je u opisanom slučaju riječ o sklapanju ugovora pod drugačijim uvjetima od onih koji su bili propisani dokumentacijom za nadmetanje i sadržani u ponudi na temelju koje se sklapa ugovor, stoga u opi-sanom slučaju nije moguća primjena odredaba članka 105. Zakona o javnoj nabavi.

Navedeno postupanje je sukladno načelu iz članka 3. stavka 2. Zakona o javnoj nabavi prema kojem naru-čitelji moraju primjenjivati odredbe Zakona o javnoj na-bavi na način koji omogućava učinkovitu javnu nabavu te ekonomično trošenje sredstava za javnu nabavu.

Treba posebno napomenuti da se odredbe članka 105. novog Zakona o javnoj nabavi mogu primijeniti samo na ugovore koji su sklopljeni na temelju postu-paka javne nabave provedenih sukladno novom Zako-nu o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 90/11).

broj stranica: 346

cijena: 200,00 kn


Republike Hrvatske te drugih država koje s EU ostvaruju ili namjeravaju ostvarivati prava utemeljena na četiri temeljne gospodarske slobode kretanja u

Europskoj uniji.”

Sveučilište u Rijeci uvrstilo je ovu knjigu u sveučilišne udžbenike odlukom Povjerenstva za izdavačku djelatnost, klasa: 602-09/11-01/21 od 19. srpnja 2011.,

ur. broj: 2170-57-05-11-2.

CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 788597.

Ovaj projekt izveden je uz fi nancijsku potporu Europske komisije.

Udžbenik je tiskan uz prijateljsku potporu Zaklade Hanns Seidel.

TEMELJNE GOSPODARSKE SLOBODE U EUROPSKOJ UNIJIUDŽBENIK “TEMELJNE GOSPODARSKE SLOBODE U EUROPSKOJ UNIJI” autorica prof. dr. sc. Nade Bodiroga-Vukobrat,

prof. dr. sc. Hane Horak i Adrijane Martinović, dipl. iur. u Izdanju Inženjerskog biroa d.d. na hrvatsko tržište dolazi

u pravo vrijeme, netom nakon potpisivanja predpristupnog ugovora s EU, kao značajan doprinos hrvatskoj pravnoj

literaturi iz područja prava Europske unije koje počiva upravo na zajedničkom tržištu i temeljnim gospodarskim slo-

bodama, a to su: sloboda kretanja robe, sloboda kretanja osoba, sloboda pružanja usluga i sloboda kretanja kapitala.

Riječ je o prvom sveučilišnom udžbeniku u Republici Hrvatskoj koji je u cijelosti posvećen ovoj značajnoj temi.

Iz recenzije prof. dr. sc. Iris Goldner Lang i prof. dr. sc. Siniše Rodina:

“Recenzirana knjiga je novitet u hrvatskim nacionalnim okvirima. Ova knjiga zamišljena je ponajprije kao sveučilišni

udžbenik. Kao takva koristit će se u dodiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj nastavi pravnog studija. Za očekivati

je da će ovo izdanje postati nezaobilaznom literaturom ne samo za znanstvenike koji se bave pravom i politikom

Europske unije već i za državnu upravu, suce i pravnike u privatnoj praksi. Knjiga je također zanimljiva i za sve građane

Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagreb

telefon: 01/ 46 00 888, fax: 01/ 46 00 875

e-mail: [email protected]

www.ingbiro.com ili www.ingbiro.hr


PRIKAZ KNJIGEStručni članak UDK 347.44

doc. dr. sc. Gabrijela Mihelčić*

Obvezno pravo, Posebni dio I., Pojedini ugovori

Skupina autora: Vilim Gorenc, Hrvoje Kačer, Hrvoje Momčinović, Zvonimir Slakoper, Branko Vukmir i Loris Belanić

redakcija: Zvonimir Slakoper

* Gabrijela Mihelčić, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci.

U nakladi Novog informatora d.o.o. nedavno je iz tiska izišla knjiga Obvezno pravo, Posebni dio I., Pojedi-ni ugovori skupine autora: prof. dr. sc. Vilima Gorenca, prof. dr. sc. Hrvoja Kačera, mr. sc. Hrvoja Momčino-vića, prof. dr. sc. Zvonimira Slakopera, dr. sc. Branka Vukmira i dr. sc. Lorisa Belanića, u redakturi prof. dr. sc. Zvonimira Slakopera. Prije negoli kažemo više o samoj knjizi, valja podsjetiti da je riječ o izdanju kojim je nastavljen rad na istraživanju i analizi obveznoprav-nog corpusa materije hrvatskoga građanskoga prava i njegovih poredbenopravnih uzora započet ranije objavljenim djelom iz 2008. godine pod nazivom “Ob-vezno pravo, Opći dio, Sklapanje, promjene i presta-nak ugovora” autora prof. dr. sc. Vilima Gorenca i prof. dr. sc. Zvonimira Slakopera (koji je bio i redaktor ove knjige), uz suradnju doc. dr. sc. Maje Bukovac Puvača, u nakladi istog nakladnika.

Dio naslova knjige Posebni dio I., točnije njegova numerička oznaka daje naslutiti da ambiciozni projekt usustavljenog proučavanja obveznopravne materije građanskog prava još nije završen i da će nas autori i prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper koji potpisuje redakturu obje, do sada objavljene knjige, razveseliti i trećom, i na taj način zaokružiti višegodišnji iznimno komplek-sni znanstveni projekt.

Čitajući knjigu “Obvezno pravo, Posebni dio I., Poje-dini ugovori”, ono što prvo upada u oči jest da je riječ o djelu koje opsežno i minuciozno prikazuje i analizira posebni dio obveznoga prava raščlanjujući i posebno se baveći materijom pojedinih ugovora. Tako, već zbog samog svog sadržaja, knjiga koju imamo u rukama za-služuje posebnu pozornost najširih pravnih krugova. Doda li se tomu da autori na gotovo osamsto stranica analiziraju ciljanu materiju rasvjetljavajući relevantne aspekte instituta, iznose paralelno pravnoteorijske koncepcije i pozitivnopravnu regulativu, primarno, u hrvatskom pravu, ali i u poredbenim pravnim sustavi-ma, najčešće onima koji pripadaju obitelji germansko-ga pravnog kruga u kojem naše pravo tradicionalno ima svoje mjesto, kao i recentnu sudsku praksu, pa kad se uz navedeno ima u vidu i činjenica da se isto dovodi u vezu s tendencijama na unifi kacijskoj razini europskog prava i postignućima usmjerenima ka har-monizaciji, to je jasno da je riječ o iznimno značajnom ostvarenju za hrvatsku pravnu hrestomatiju.

Knjiga je podijeljena u šest dijelova, odnosno po-glavlja, uključujući uvodni dio u kojem se pojašnjava i obrazlaže kriterij uporabljen prilikom diferencijacije pojedinih promatranih ugovora (riječ je o kriteriju svr-he sklapanja ugovora) te međusobna povezanost prav-nih poslova. U drugom dijelu koji nosi naslov “Ugovori


o trajnom (defi nitivnom) prijenosu dobara” sustavno i detaljno analiziraju se: ugovor o kupoprodaji, ugovor o zamjeni (razmjeni) i ugovor o darovanju. Naslov tre-ćeg poglavlja je “Ugovori o privremenom prijenosu i korištenju dobara”. Predmet zanimanja autora u ovom dijelu moguće je sažeti unutar nekoliko cjelina: ugovor o posudbi, ugovor o najmu/zakupu, ugovor o zajmu, ugovor o kreditu i ugovor o licenciji. Četvrto poglavlje nosi naslov “Ugovor o pribavljanju faktičkog rada i/ili njegova rezultata” i obrađuje: ugovor o djelu, ugovor o građenju, ugovor o ostavi, ugovor o uskladištenju, ugovor o posredovanju, ugovor o prijevozu i ugovor o ispitivanju robe i usluga. U petom, predzadnjem dijelu, pod naslovom “Ugovori o pribavljanju rezultata prav-nih poslova poduzetih s trećima” izučavani su: ugovor o nalogu, prodajni nalog, ugovor o komisiji te ugovor o otpremi (špediciji). Konačno, u šestom, posljednjem po-glavlju, među “Ostalim ugovorima”, analiziraju se: ugo-vor o trgovinskom zastupanju, ugovor o ortaštvu i ugo-vor o osiguranju. Svaka od navedenih cjelina (poglavlja) iznimno je sadržajno kompleksna, jer se promatrana problematika istražuje i razjašnjava metodološki ujed-načeno kroz zajedničku strukturu hodogramski prou-čavajući: pojam i obilježja svakog pojedinog ugovora, izvore prava, sastojke ugovora, pravni položaj (prava i obveze ugovornih stranaka), razgraničenja od drugih ugovora te, ponaosob, posebna obilježja svakog.

Posebna je vrijednost knjige ujednačenost i harmo-ničnost stila te metodološki nijansiran pristup, čime je materija iz pera svakog od autora (prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper autor je dijelova koji obrađuju: ugovor o kupo-prodaji, ugovor o zamjeni (razmjeni), ugovor o zajmu, ugovor o kreditu, ugovor o posredovanju, ugovor o na-logu, prodajni nalog, ugovor o komisiji, te u koautor-stvu s prof. dr. sc. Hrvojem Kačerom: ugovor o posudbi,

ugovor o darovanju i ugovor o najmu/zakupu; prof. dr. sc. Vilim Gorenc autor je dijelova u kojima se analizira-ju: ugovor o licenciji, ugovor o djelu, ugovor o ostavi, ugovor o uskladištenju i ugovor o ortaštvu; dr. sc. Bran-ko Vukmir dijelova o: ugovoru o građenju i ugovoru o trgovinskom zastupanju; mr. sc. Hrvoje Momčinović dijelova o: ugovoru o prijevozu, ugovoru o ispitivanju robe i usluga i ugovoru o otpremi (špediciji), te dr. sc. Loris Belanić: dijela o ugovoru o osiguranju) inkorpori-rana u homogenizirano strukturalno tkivo djela.

Stoga treba naglasiti da je riječ o knjizi koja je izni-mno vrijedan doprinos izučavanju kompleksnog cor-pusa obveznog prava. U njoj će čitatelji osim vrsnoga pravnoteorijskog prikaza niza instituta pronaći i brojna relevantna tumačenja pozitivnih propisa kako hrvat-skih, tako i onih poredbenopravne naravi, recentnu praksu hrvatskih sudova i listu referentne znanstvene i stručne literature. Knjiga je namijenjena najširoj prav-ničkoj javnosti. Naime, ravnopravno i jednako zanimlji-vo štivo i predmet interesa ova će knjiga biti studenti-ma pravnih fakulteta u pripremanju kolegija Obveznog prava, čitateljima koji za njom posegnu u znanstvene svrhe (budući da je riječ o djelu uvrštenom u sveučiliš-ne udžbenike), ali i pravniku koji svakodnevno u praksi traži odgovore na sporna pitanja obveznopravne na-ravi. Ne dvojimo stoga da će suci, odvjetnici, pravnici u gospodarstvu i svi oni koji u praksi rješavaju ova pi-tanja na dnevnoj razini posezati za knjigom “Obvezno pravo, Posebni dio I., Pojedini ugovori”.

Zbog svega naprijed iznesenoga, neka nam je do-pušteno od srca čestitati autorima, a knjigu toplo pre-poručiti čitateljima u duhu njezina redaktora koji je na kraju predgovora kazao: “Knjigu predajemo javnosti sa željom da pridonese vrsnoći studija prava i razvitku pravne prakse.”

AUTORI

broj stranica: 210

cijena: 400,00 kn


› prof. dr. sc. Petar Novoselec › Dragan Novosel, dipl. iur. › Ana Garačić, dipl. iur. › dr. sc. Laura Valković › Višnja Drenški Lasan, dipl. iur. › Damir Kos, dipl. iur. › Melita Božičević-Grbić, dipl. iur. › Sanja Katušić-Jergović, dipl. iur. › Ranko Marijan, dipl. iur. › Marko Rašo, dipl. iur.

UZ ZBORNIK JE PRILOŽEN CD KOJI SADRŽI- Prijedlog Kaznenog zakona - prihvaćen na sjednici Hrvatskog sabora od 15. srpnja 2011. - Zakon o kaznenom postupku - urednički pročišćeni tekst- Zakon o sudovima za mladež.

A K T UA L N A P I TA N J A N O V O G K A Z N E N O G Z A KO N O DAV S T VAakci ja akci ja akci ja akci ja akci ja akci ja


PRIKAZIStručni članak UDK 369.37

Dario Milić Hrvoje Novak*

Prikaz kongresa “Sport i pravo”, Zagreb, 7. - 9. svibnja 2012.

* Dario Milić, Hrvoje Novak, Zagreb.

U prostorijama Pravnog fakulteta Sveučilišta u Za-grebu, u organizaciji studentske udruge “Alimenta”, a primarno za studente Fakulteta, od 7. do 9. svibnja 2012. godine održan je kongres “Sport i pravo”.

Studentska udruga “Alimenta” osnovana je 2010. godine, a djeluje u sklopu Pravnog fakulteta Sveuči-lišta u Zagrebu. Primarni su ciljevi Udruge zaštita ljud-skih prava, izgradnja svijesti o društveno odgovornom ponašanju te osposobljavanje studenata za primjenu prava. Udruga nastoji ukazati na važnost društvene an-gažiranosti mladih i poticati ih na otvaranje horizonata dalje od zgrade Fakulteta, kroz mogućnosti praktičnog rada na području socijalno relevantnih pitanja. Spome-nute ciljeve “Alimenta” ostvaruje kroz različite projekte tijekom godine, primjerice fi lmskim tjednom povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, čime ukazuje na probleme kršenja i zapostavljanja ljudskih prava te na ostale aktualne društvene probleme. Također surad-njom s nekoliko vladinih i nevladinih udruga i tijela, stu-dentska udruga “Alimenta” omogućuje volontiranje u tim organizacijama kako bi zainteresirani studenti stekli određeno iskustvo u radu s (najčešće) građanima i su-sreli se s različitim modelima funkcioniranja određenih sustava.

Svojevrsna “krunska” aktivnost studentske udruge “Alimenta” jest organiziranje kongresa u svibnju. U 2011. godini tema Kongresa bila je “Pravo i okoliš”, dok je ove godine tema bila “Sport i pravo”. Kao što je vidljivo, Udru-ga svojim kongresom, na koji kao predavače poziva re-levantne stručnjake iz područja tematike kongresa, želi usmjeriti pažnju članova i drugih studenata na aktualne i zanimljive teme koje su inače nedovoljno zastupljene u programima nastave na Pravnom fakultetu Sveučilišta

u Zagrebu, a sve sa svrhom upoznavanja što većeg bro-ja studenata s tim temama. Tako je ove godine na red došao sport i njegov odnos s pravom. Uzimajući u obzir da na V. godini pravnog studija postoji izborni predmet “Sportsko pravo”, organizatori su pokušali sudionicima kongresa ponuditi predavanja iz materije koja se ne može čuti na predavanjima iz tog predmeta.

Osamdesetak sudionika, među kojima je bilo i stu-denata prava iz drugih država regije tri je dana moglo slušati ukupno sedam predavanja i na kraju sudjelovati u razgovoru o prijepornim pitanjima iz svakog od pre-davanja.

Budući da je prvi dan zanimanje sudionika tradicio-nalno veće, program ponedjeljka 7. svibnja organizatori su učinili nešto intenzivnijim. Taj dan održana su tri pre-davanja.

Prvo predavanje nosilo je naziv “Uvod u sportsko pravo”, a održao ga je prof. dr. sc. Siniša Petrović s Prav-nog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Profesor Petrović jedan je od nositelja izbornog predmeta Sportsko pravo na petoj godini pravnog studija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te arbitar pri Sportskoj arbitraži Hrvatskoga olimpijskog odbora, što ga je učinilo odlič-nim uvodničarem kongresa. Praćenjem izlaganja teme “Uvod u sportsko pravo” studenti su mogli steći osnov-ne spoznaje korisne za razumijevanje ostalih tema koje su bile izložene i čuti profesorova vrijedna mišljenja o tome što i kako pravno (ne)uređivati u hrvatskom spor-tu. Profesor Petrović je u svom izlaganju pojasnio pojam sportskog prava, pravne propisnike koji uređuju sport u Republici Hrvatskoj te tendencije razvoja pravnog ure-đenja sporta u poretku prava Europske unije. Profesor se osobito osvrnuo na autonomiju sporta, kao središnje pitanje sportskog prava, a za koju smatra da se isključivo odnosi na pravila određene sportske igre, a ne na pot-


punu slobodu sportskih organizacija za reguliranje vla-stitih odnosa. Također je iznio vrijedne stavove o potrebi kvalitetnijeg uređenja školskog sporta, čiji razvoj smatra ključnim za daljnji napredak sporta u cjelini.

Iduće predavanje održala je mr. sc. Kornelija Sirovi-ca, na temu “Sportaši i klubovi kao porezni obveznici”. Gospođa Sirovica je kao urednica-savjetnica u Hrvatskoj zajednici računovođa i fi nancijskih djelatnika te auto-rica mnogobrojnih stručnih članaka na temu poreza studentima pobliže objasnila porezni položaj sportaša rezidenata te sportaša nerezidenata u Republici Hrvat-skoj te razlike u oporezivanju sportskih klubova-udruga i športskih dioničkih društava. Studentima je posebno zanimljivo bilo saznati da su domaći sportaši u sličnom položaju kao i domaći obrtnici te da je takvo uređenje njihova statusa gotovo jedinstveno u Europi. Također, studentima su pojašnjeni mogući razlozi zašto neke “do-maće” sportske veličine “prebivaju” u Monte Carlu, a ne u Republici Hrvatskoj.

U rano poslijepodne su prim. dr. sc. Zoran Manojlović i gđa Snježana Karlo, kao predstavnici Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping, kroz duhovito i slikovito multimedijalno predavanje informirali sudionike o svim “čarima” dopinga i “blagotvornim” posljedicama istog na zdravlje i sportske (ne)uspjehe sportaša i sportskih eki-pa u temi “Doping u sportu”. Primarijus Manojlović, kao zvučni farmakolog i autor mnogih znanstvenih radova s tog područja te predstojnik Službe za antidoping Hrvat-skog zavoda za toksikologiju i antidoping, studentima je pobliže pojasnio načine dopingiranja kroz povijest, pojedina sredstva dopingiranja, način njihova uzimanja te učinke i posljedice do kojih dovode. Gospođa Karlo, bivša odbojkaška reprezentativka i voditeljica Odjela za doping kontrolu Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping, pojasnila je nadležnost Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping, postupak testiranja te ste-govne i pravne posljedice dopingiranja.

Sunčani utorak, 8. svibnja, otvorili su gospoda Dragu-tin Nemec i Marko Ivkošić s temom “Pravne osobe u hr-vatskom sportu”. S obzirom da je naglasak u navedenoj temi bio na pozitivnim i negativnim stranama pravnih oblika sportskih (nogometnih) klubova u Republici Hr-vatskoj, tj. sportske udruge i športskog dioničkog druš-tva, predavači su analizirali svaki od navedenih oblika. Gospodin Nemec, diplomirani pravnik i knjižničar, član nogometnog kluba Dinamo Zagreb te jedan od glavnih aktera Građanske inicijative Zajedno za Dinamo, u op-sežnom je izlaganju naveo negativne strane pravnog uređenja, odnosno ukazao na nepoštovanje i neostva-renje (obveznog!) pravnog uređenja sportskih udruga u praksi, a na primjeru kluba čiji je on član. Također je iscrpno izložio članski model prema načelu “jedan član, jedan glas” koje navedena Inicijativa zagovara. Mr. sc. Marko Ivkošić, asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, kao osoba koja je sudjelovala u preoblikovanju

HNK Hajduk i koja ima bitnu ulogu u trenutnom preo-blikovanju RNK Split, detaljno je studentima predstavio športsko dioničko društvo, pripadajuće pravno uređenje te preoblikovanje sportske udruge u športsko dioničko društvo kao način nastanka potonjeg društva.

Druga tema drugog dana kongresa glasila je “Mani-pulacija rezultatima sportskih natjecanja”, a čija je pre-davačica gđa Marta Dragičević-Prtenjača, asistentica na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz vještu interakciju sa studentima ukazala na kaznenopravne posljedice manipulacija u sportskim natjecanjima s osvrtom na suvremene primjere iz Hrvat-ske, Italije, Njemačke i Turske, naglašavajući pritom ra-zličitost pristupa odnosno karakterizacije kaznenih djela od matičnih državnih odvjetništava i sudova.

Posljednji, tj. treći dan kongresa “Sport i pravo”, otvorio je mr. sc. Hrvoje Momčinović, sudac Ustavnog suda RH u mirovini te nekadašnji sudac Vrhovnog suda RH, a aktu-alni arbitar pri Sportskoj arbitraži Hrvatskog olimpijskog odbora. Tema gosta-predavača Hrvoja Momčinovića bila je “Arbitraža u sportu”, u kojoj su studenti mogli saznati pregršt dogmatskih, ali i praktičnih informacija o sustavu mirnog rješavanja sporova pri Hrvatskom olimpijskom odboru. Predavač je navedenu temu dodatno približio studentima osvrtom na brojne stvarne slučajeve riješene putem Sportske arbitraže, čime je potvrdio staru latinsku mudrost: “Teoria sine praxis, sicut rota sine axis”.

Zadnja tema kongresa, koja je ujedno poslužila i kao svojevrsni uvod u razgovor o svim temama, nosila je naziv “(Ne)prilike u hrvatskom sportu i utjecaj medi-ja”. Predavač navedene teme bio je gospodin Tomislav Pacak, urednik cijenjenoga sportskog portala Sportnet.hr, koji se ističe objektivnim i nesenzacionalističkim pisa-njem. Predavač je iznio svoje viđenje stanja u hrvatskom sportu te utjecaja medija na sport. Potrebno je istaknu-ti vrijedne, ispravne i primjerene, a inače rijetko viđene iskaze predavača o potrebi vraćanja novinara unutar granica deontologije njihove profesije, a to sve nauštrb općeraširene gramzivosti za profi tom, odnosno što ve-ćom nakladom.

Tradicionalno, nakon zadnjeg predavanja, slijedila je modulirana rasprava na kojoj su studenti, gorljivo bra-neći svoje stavove, razgovarali o otvorenim pitanjima i došli do određenih zaključaka o temi “Sport i pravo”. Žučna rasprava razvila se oko pravnih oblika sportskih klubova, odnosno primjenjivosti tih oblika, problema huliganizma te utjecaja medija na sport.

Svaki gost-predavač bio je uredno najavljen i pred-stavljen od studenata-moderatora, a po završetku pre-davanja, svakom su predavaču uručene zahvalnica i prigodna zlatna medalja za sudjelovanje. Na kraju trodnevnog programa, studenti sudionici kongresa, do-bili su pripadajuće diplome o sudjelovanju na kongresu.


PRAVNA IZDANJA

Pripremio: Dragutin Nemec, dipl. iur.*

* Dragutin Nemec, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

EKONOMSKA POLITIKA

ISBN 978-953-270-060-2

Dujšin, Uroš

Ideje o ekonomskoj politici / Uroš Dujšin; Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj / Mladen Vedriš, Uroš Duj-šin u suradnji s Ružicom Šimić Banović, Nenadom Ranči-ćem - Zagreb: Pravni fakultet, 2012. - 47, III, 283 str.

Cijena: 100,00 kn

EUROPSKO PRAVO

ISBN 978-1-84946-126-9

Dashwood, Alan

Wyatt and Dashwood’s European Union Law / Alan Dash...[et sl.] - 6th ed. - Oxford; Portland: Hart Publis-hing, 2011. - CXXIV, 985 str.

Cijena: 370,00 kn

ISBN 978-94-000-0026-1

The European court of justice and the autonomy of the member states / Hans - W. Micklitz, Bruno De Witte (edi-tors) - Cambridge [etc.]: Intersentia, 2012. - XIV, 402 str.

Cijena: EUR 120,00

Republika Hrvatska u Europskoj uniji: okrugli stol odr-žan 27. listopada 2011. u palači Akademije u Zagrebu / uredio Jakša Barbić - Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2011. ([Zagreb]: Intergrafi ka TTŽ) - 130 str. (Modernizacija prava; knj. 15)

Cijena: 120,00 kn

FINANCIJSKO PRAVO

Jančiev, Zoran

Hrvatski porezni sustav / [autori Zoran Jančiev, Josip Su-pić] - Zagreb: Institut za javne fi nancije, 2011. - 182 str.

Cijena: 60,00 kn

ISBN 978-90-411-3797-5

The future of indirect taxation: recent trends in VAT and GST systems around the world / edited by Thomas Ec-ker, Michael Lang, Ine Lejeune - Alphen aan den Rijn: Kluwer Law International, 2012. - LIV, 756 str.

Cijena: EUR 192,00

ISBN 978-3-7908-2755-2

Spengel, Christoph

Common corporate tax base in the EU: impact on the size of tax bases and eff ective tax burdens - Berlin; Hei-delberg: Physica-Verl., 2012. - XVI, 175 str. (ZEW econo-mic studies; 43 )

Cijena: 680,00 kn

JAVNA UPRAVA

ISBN 978-953-6072-61-3

Mecanović, Ivan

Državne (regulatorne) i javne agencije - Osijek: Pravni fakultet, 2011. - 264 str.

Cijena: 320,00 kn

KAZNENO PRAVO

Korupcija: pravni okvir i pojavni oblici 2008.-2010. = Corruption: Legal Framework and Forms of Appearance, 2008 - 2010 [tisak + e-arhiv] / [urednica Ljiljana Ostroš-ki]] - Zagreb: Državni zavod za statistiku, 2012. - 162,00 str. (Studije i analize = Studies and analyses; 110).

Cijena: 50,00 kn

MEĐUNARODNO PRAVO

ISBN: 978-953-270-059-6

“Poznavanje i vrijednosno prihvaćanje europskog i međunarodnog prava u Republici Hrvatskoj” - zbornik radova znanstvenog projekta: “The knowledge, attitu-


de, expectations of European and International law in the Republic of Croatia” ) - Izvršna urednica: Preložnjak, Barbara - Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012. - 183 str.

Cijena: 100,00 kn

ISBN 978-953-150-905-3

Rudolf, Davorin

Enciklopedijski rječnik međunarodnoga prava mora - Novo, izmijenjeno i dopunjeno, višejezično izdanje - Zagreb: Matica hrvatska, 2012. - 925 str.

Cijena: 640,00 kn

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

ISBN 978-90-411-2586-6

Rome Regulations: commentary on the European rules on the confl ict of laws / edited by Gralf-Peter Calliess - Alphen aan den Rijn: Kluwer Law International, 2011. - XXI, 654 str.

Cijena: EUR 250,00

OBITELJSKO PRAVO

ISBN 9781849460125

Marital agreements and private autonomy in compa-rative perspective / edited by Jens M Scherpe - Oxford; Portland: Hart Publ., 2012. - XIII, 518 str.

Cijena: 771,00 kn

OBVEZNO PRAVO

ISBN 978-1-107-00340-8

Unexpected circumstances in European contract law / edited by Ewoud Hondius and Hans Christoph Grigo-

leit - Cambridge: Cambridge University Press, 2011. - XXI, 692 str.

Cijena: EUR 179,00

POMORSKO PRAVO

ISBN 978-953-163-366-6

Pavić, Drago

Pomorsko osiguranje: pravo i praksa: s osnovama kopne-noga i zračnog transportnog osiguranja - Split: Književni krug, 2012. - 562 str. (Pomorska biblioteka; 14)

Cijena: 240,00 kn

RADNO I SOCIJALNO PRAVO

ISBN 978-0-230-29006-8

Labour market fl exibility and pension reforms: fl exible today, secure tomorow? / edited by Karl Hinrichs and Matteo Jessoula - Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2012. - XVIII, 262 str.

Cijena: 522,00 kn

STEČAJNO PRAVO

Stečajni postupak: aktualna pitanja zakonodavstva i pravne prakse - Zagreb: Inženjerski biro, 2011. - 290 str.

Cijena: 200,00 kn

TRGOVAČKO PRAVO

ISBN 978-90-411-3522-3

International arbitration and international commercial law: synergy, convergence and evolution: liber amico-rum Eric Bergsten / edited by S. Kroell... [et al.] - Alphen aan den Rijn: Kluwer, 2011. - XXXVI, 842 str.

Cijena: EUR 230,00

Inženjerski biro d.d.Savjetnici od 1952.


(1. srpnja - 22. kolovoza 2012.)

PREGLED NOVIH PROPISA

Pripremio: Krešimir Deban, dipl. iur.*

* Krešimir Deban, Inženjerski biro, d.d., Zagreb.

Ovaj pregled sadrži propise bliske problematici koju obrađuje časopis Hrvatska pravna revija. Potpuni i de-taljniji pregled važećih propisa objavljuje se u publikaciji ING Registar u izdanju Inženjerskog biroa d.d.

Narodne novine broj 73. od 2. srpnja 2012.

Rješenje o izmjeni i dopuni Liste stečajnih upravite-lja - primjenjuje se od 2. VII. 2012.

Eskontna stopa Hrvatske narodne banke - na dan 30. VI. 2012.


Pravilnik o obavljanju inspekcijskog nadzora zaštite od požara za potrebe Ministarstva obrane i Ministar-stva pravosuđa - stupa na snagu 12. VII. 2012.


Uredba o visini trošarine za motorni benzin i plin-sko ulje - stupa na snagu 10. VII. 2012.

Odluka o najvišoj razini cijene plina za povlaštene kupce - stupa na snagu 5. VII. 2012.

Pravilnik o postupku izdavanja odobrenja policij-skom službeniku za obavljanje samostalne gospo-darske ili profesionalne djelatnosti ili pružanje usluga pravnoj ili fi zičkoj osobi - stupa na snagu 14. VII. 2012.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o razvrstavanju i minimalnim uvjetima ugostiteljskih objekata iz skupine “Restorani”, “Barovi”, “Catering objekti” i “Objekti jednostavnih usluga” - stupa na sna-gu 14. VII. 2012.


Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvat-skoj radioteleviziji - stupa na snagu 9. VII. 2012.

Zakon o prestanku važenja Zakona o naknadi za

pružanje usluga u pokretnim elektroničkim komunika-cijskim mrežama - stupa na snagu 9. VII. 2012.

Zakon o pučkom pravobranitelju - stupa na snagu 9. VII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovin-skom osiguranju - stupa na snagu 17. VII. 2012.

Uredba o kriterijima, mjerilima i postupku za od-godu plaćanja, obročnu otplatu duga te prodaju, ot-pis ili djelomičan otpis potraživanja - stupa na snagu 9. VII. 2012.

Uredba o izmjeni Uredbe o visini trošarine na mo-torni benzin i plinsko ulje - stupa na snagu 9. VII. 2012.


Uredba o izmjeni i dopuni Uredbe o nazivima rad-nih mjesta i koefi cijentima složenosti poslova u javnim službama - stupa na snagu 19. VII. 2012.

Pravilnik o metodologiji za praćenje, mjerenje i ve-rifi kaciju uštede energije u neposrednoj potrošnji - stu-pa na snagu 19. VII. 2012.


Zakon o javno-privatnom partnerstvu - stupa na snagu 21. VII. 2012.

Zakon o uspostavi institucionalnog okvira za kori-štenje strukturnih instrumenata Europske unije u Re-publici Hrvatskoj - stupa na snagu 21. VII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju - stupa na snagu 15. VII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona - stupa na snagu 21. VII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim


porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove - stupa na snagu 21. VII. 2012.

Zakon o dopuni Zakona o mjerama naplate pore-znog duga uzrokovanoga gospodarskom krizom - stu-pa na snagu 21. VII. 2012.

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača - stupa na snagu 21. VII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o udomi-teljstvu - stupa na snagu 21. VII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o Hrvatskoj zakladi za znanost - stupa na snagu 13. VII. 2012.

Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o nazivi-ma radnih mjesta i koefi cijentima složenosti poslova u državnoj službi - stupa na snagu 21. VII. 2012.


Uredba o vrijednosti iznosa za utvrđivanje naknade za pružanje primarne i sekundarne pravne pomoći u 2012. godini - stupa na snagu 16. VII. 2012.

Uredba o izmjenama Uredbe o Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama - stupa na snagu 24. VII. 2012.

Odluka o usklađivanju prekršajnog zakonodavstva Republike Hrvatske s Kaznenim zakonom - stupa na snagu 16. VII. 2012.


Uredba o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku - stupa na snagu 26. VII. 2012.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na osta-lim dijelovima unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske - stupa na snagu 26. VII. 2012.

Naredba o izmjenama i dopunama Naredbe o naj-višoj dopuštenoj starosti brodova koji se mogu upisati u upisnik brodova u Republici Hrvatskoj - stupa na sna-gu 26. VII. 2012.


Odluka o izmjenama i dopunama Poslovnika Hrvat-skoga sabora - stupa na snagu 27. VII. 2012.

Pravilnik o energetskim pregledima građevina i energetskom certifi ciranju zgrada - stupa na snagu 27. VII. 2012.


Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim ti-jelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje - stupa na snagu 28. VII. 2012.

Uredba o izmjenama Uredbe o klasifi kaciji radnih mjesta policijskih službenika - stupa na snagu 20. VII. 2012.

Uredba o izmjeni Uredbe o nazivima radnih mjesta i koefi cijentima složenosti poslova u državnoj službi - stupa na snagu 28. VII. 2012.

Uredba o izmjeni Uredbe o plaćama policijskih služ-benika - stupa na snagu 20. VII. 2012.

Odluka o obavljanju poslova odnosa s javnošću - stupa na snagu 19. VII. 2012.


Uredba o visini trošarine na motorni benzin i plin-sko ulje - stupa na snagu 24. VII. 2012.

Uredba o izmjeni Uredbe o visini naknade za zaštitu voda - stupa na snagu 1. I. 2013.

Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o visini naknade za korištenje voda - stupa na snagu 1. I. 2013.

Uredba o izmjeni Uredbe o osnivanju Agencije za regionalni razvoj Republike Hrvatske - stupa na snagu 31. VII. 2012.

Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o postup-ku davanja koncesije na pomorskom dobru - stupa na snagu 23. VII. 2012.

Uredba o izmjenama i dopuni Uredbe o osnivanju Središnjeg registra osiguranika - stupa na snagu 23. VII. 2012.

Odluka o objavljivanju popisa pravila o državnim potporama - stupa na snagu 23. VII. 2012.


Godišnji izvještaj o izvršenju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2011. godinu


Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija - stupa na snagu 2. VIII. 2012.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o si-gurnosti igračaka - stupa na snagu 2. VIII. 2012.



Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji - stupa na snagu 4. VIII. 2012.

Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgra-dama - stupa na snagu 4. VIII. 2012.

Zakon o sportskoj inspekciji - stupa na snagu 4. VIII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o športu - stupa na snagu 4. VIII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o društve-no poticanoj stanogradnji - stupa na snagu 4. VIII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi - stupa na sna-gu 4. VIII. 2012.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sigurno-snim provjerama - stupa na snagu 4. VIII. 2012.

Zakon o izmjeni Zakona o tajnosti podataka - stupa na snagu 4. VIII. 2012.


Uredba o praćenju emisija stakleničkih plinova, po-litike i mjera za njihovo smanjenje u Republici Hrvat-skoj - stupa na snagu 7. VIII. 2012.

Uredba o načinu ustrojavanja, sadržaju i vođenju Registra investicija - stupa na snagu 30. VII. 2012.

Uredba o izmjenama Uredbe o Carinskoj tarifi za 2012. godinu - stupa na snagu 30. VII. 2012.

Narodne novine broj 88. od 1. kolovoza 2012.

Uredba o provedbi projekata javno-privatnog par-tnerstva - stupa na snagu 1. VIII. 2012.

Pravilnik o načinu zaštite osoba, imovine i objekata sudova - stupa na snagu 9. VIII. 2012.


Uredba o javnoj nabavi za potrebe obrane i sigur-nosti - stupa na snagu 10. VIII. 2012.

Uredba o Popisu robe vojne namjene i Popisu ne-vojnih ubojnih sredstava - stupa na snagu 10. VIII. 2012.

Kolektivni ugovor za državne službenike i namje-štenike - zaključen 1. VIII. 2012.


Odluka o osnivanju Povjerenstva za praćenje pro-


Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 19. srpnja 2012. kojom se ukidaju odredbe ili dijelovi odre-daba 43 članaka Zakona o kaznenom postupku


Uredba o tvarima koje oštećuju ozonski sloj i fl u-oriranim stakleničkim plinovima - stupa na snagu 16. VIII. 2012.

Pravilnik o načinu utvrđivanja uvjeta za odobrenje privremenog boravka strancima u svrhu znanstvenog istraživanja - stupa na snagu 16. VIII. 2012.


Pravilnik o načinu dostave obavijesti za upis u evi-denciju reprezentativnih sindikata - stupa na snagu 18. VIII. 2012.

Pravilnik o načinu djelovanja Zapovjedništva ci-vilne zaštite Republike Hrvatske - stupa na snagu 26. VII. 2012.


Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvat-ska pravna revija.


Odluka o redu prvenstva korištenja voda u Istarskoj županiji iz tijela površinskih i podzemnih voda za vrije-me težih poremećaja u vodoopskrbi i drugim oblicima korištenja voda - stupa na snagu 10. VII. 2012.


Odluka o izradi Izmjene i dopune Programa pro-stornog uređenja Republike Hrvatske - stupa na snagu 2. VIII. 2012.

Odluka o izradi izmjene i dopune Strategije pro-stornog uređenja Republike Hrvatske - stupa na snagu 2. VIII. 2012.

vedbe mjera za suzbijanje korupcije - stupa na snagu 2. VIII. 2012.

Pravilnik o osnivanju udruženja obrtnika Hrvatske obrtničke komore - stupa na snagu 11. VIII. 2012.

Documents

HRVATSKA PRAVNA REVIJA rujan 2012. broj 9 ćena u pošti ...HRVATSKA PRAVNA REVIJA VI rujan 2012. Poštarina plaćena u pošti 10430 Samobor I TISKANICA 9 broj ISSN 1332-8670 Heinzelova